četvrtak, 15.03.2007.
Konstantin Simonov
Čekaj me
Čekaj me i bit ću tu,
samo čekaj mene...
I u dobru i u zlu,
kad oluja krene.
Čekaj me kad padne noć,
čekaj svako veče,
i kad drugi neće moć,
i kad drugi neće.
Čekaj kada neće bit
pisma izdaleka,
čekanja kad bude sit
drugi koji čeka.
Čekaj me i bit ću tu
i ne praštaj sada
time što u svakom zlu
pamte riječi jada.
Neka mati, neka sin
misli da me nije.
Tužan drug uz vatre dim
suze neka lije,
neka dignu čaše svi
u čast zadnjoj uri,
ali s njima nemoj ti,
čekaj, i ne žuri.
Čekaj me i bit ću već
i od smrti jači.
Neka kažu tužnu riječ:
"Nema ga i plači!"
Kako shvatit može taj
vjerno srce žene?
Svojom nadom ti si, znaj,
sačuvala mene.
Zašto ja sam opet tu
tek mi ćemo znati -
čekala si u u zlu
da se tebi vratim.
(prijevod Zvonimira Goloba)
Čitajući uokolo sitnice i biografije napisane o ruskom pjesniku, piscu i dramatičaru Konstantinu Simonovu (1915. - 1979.) može se u njegovom životu primjetiti interesantna distinkcija na "čovjeka srca" i "čovjeka rata" nerazlučljivo amalgamirana u jednu osobu. Poput dvoznačnih slika koje se koriste u testiranju percepcije, obuhvaćajući njegova djela jednim pogledom ona uvijek daju samo jednu sliku, dok znajući za drugu interpoliramo je iz svojih sjećanja. Znamo da je tu što nije. (Blistavo!!)
Tako i ova pjesma, zazivanje njegove drage sa bojišnice, čin očaja više nego čin ljubavi, odaje njegovu tajnu o dva čovjeka u jednom, podjelu koja je više stopljenost nego podjela na dva čovjeka: onog koji pred opipljivom opasnošću prihvaća mogućnost da je smrt moguća i onog koji se usudi ne samo sanjati već i obećavati,... već se i zakletvom vezati za povratak i nastavak.
Čemu sve ovo?
Jer me u potpunosti fascinira taj doživljaj, sa pozicije onog koji vidi (možda i malo prepotentno) da u životu individue ne postoji "vrijeme izvan rata" i stoga me očarava kako je privlačno, na trenutak, sat ili vječnost, vjerovati da je netko i da bih (možda!) ja sama bila sposobna za takvo prepuštanje (ili prkos) sudbini.
