Miriše jesen /4/

četvrtak , 21.09.2017.

4.

Sunce je svojim prvim zrakama milovalo moj travnjak, dok sam ja pripremala jutarnju kavu. Zdravko je odvezao djecu u školu, a onda produžio na posao. Na mobitelu se čuo znak za poruku.
„Jesi li doma da dođem na kavu?“ – bila je to poruka od mame.
„Da, upravo je voda uzavrela. Da napravim i tebi, jesi li blizu?“ -odgovorila sam mami.
Ogrnula sam se svojim omiljenim bijelim šalom, koji mi je splela tetka prije mnogo godina i krenula do stola na travnjaku. Mama je već brundala svojim starim 'passatom', parkirala se, a onda zaronila u unutrašnjost automobila. Znala sam da će početi donositi kiflice, kolače, vrući kruh i domaći sok. Hitrim korakom prelazila travnjak do stola.
„Imam ti svašta pričati….“ – disala je teško, ali je prvo vadila kutiju s cigaretama i ovisnički pripaljivala, povukla prvi dim, a onda se zavalila u stolicu i konačno opustila.
„Marijin Zdenko ima nekakvu. I to kažu - Ruskinju. Ma, možeš ti to zamisliti. Znaš onu Mandinu nevjestu Zoru? Ona ti radi pri vojsci. I dijelili neke poticaje za stanove, a on donio papire da ima troje djece i ženu. Svi se čudom čude, draga moja. Kad prije, nije se Marija ni ohladila. Istina, maloj treba majka, ali gdje nađe …..“ – pričala je moja mama bez daha, a ja sam iz poštovanja prema Mariji i našem prijateljstvu prešutjela.

„Mama, pusti ljude šta pričaju. Nemoj ti sučajno negdje nešto izlanuti. Poštuj Mariju i njen mir. Možda joj bude dobra, tko zna! A i malenoj će biti drugačije da nije sama. Možda je to sudbina posložila kako je najbolje za nju….“ – govorila sam tako, više da bih sebe uvjerila da Marija može počivati u miru, gledajući s neba svoje djetešce.

Miriše jesen

srijeda , 20.09.2017.

3.


Tog dana kiša je lila kao iz kabla. I vjetar je divljao, kao da je sav svoj bijes htio iskaliti, jer je otišao jedan mladi život i jer će ova mala djevojčica, koja se u kabanici stiskala uz mene, rasti bez one najjače i najljepše ljubavi – majčine.

Trgao je vjetar sve što mu se nalazilo na putu, pa se kiša slijevala s neba u valovima, koji su se kao pomahnitale zavjese na prozorima lelujali visoko u zraku.
Trgao je svojim bijesom kišobrane iz ruku, izvrtao ih naopačke, ali su ljudi i dalje stajali dostojanstveno, slušajući svećenikov govor. Sve se činilo kao zaustavljena slika nad otvorenom grobnicom, dok se kiša slijevala i vjetar divljao.



Gledala sam Zdenka sa gađenjem. Nije pojma imao da ja nešto znam. Nije pojma imao niti da je Marija odnijela tajnu sa sobom.
Čak mi se činilo da djeluje smiren, kao da mu je problem riješen, iako nisam znala do kuda su te stvari otišle.
Cijelo selo žalovalo je za Marijom, jer su je svi voljeli. U našem selu vladao je kaos zlih jezika i zlobe i to je bilo nemoguće, ali Marija je stvarno bila voljena.

Stisnula sam malenu jakim zagrljajem kada su sjedali u auto i krenuli za Split.
„Mama će uvijek biti s tobom, a ti nemoj zaboraviti moliti za nju prije spavanja i budi uvijek dobra da mama bude sretna i nasmijana na nebu….“ – šapnula sam joj, susprežući suze i smješkajući joj se.

Mahala sam joj dok sam mogla vidjeti njenu malu glavu u prozoru auta, a onda potrčala u kuću, da se konačno isplačem.

Miriše jesen....

utorak , 19.09.2017.

2.

Neću vam pričati o mukama kroz koje je prolazila, ali Marija se uhvatila u koštac sa dijagnozom, iako su se liječnici plašili da je kasno otkrivena bolest.

No, moja priča ide u drugom smjeru.
Zdenko, njen suprug, istina - bio je njena podrška, odlazio s njom na terapije, ali je često na večer odlazio iz kuće pravdajući to pozivima s posla, a često je odlazio i na put.
Čudna mi je Marija bila, povučena i šutljiva, iako je to kad pogledate bilo normalno, s obzirom da se cijeli život izokrenuo naopačke.
Tog popodneva baš sam se umorila od trke oko djece, škole, zadaća, rublja u perilici, na štriku i stolu za peglanje, pa sam fino tiho u sebi sve 'm'ršnula', ulila vodu u kuhalo i uključila ga, dohvatila najveću šalicu s police i usula sadržaj iz vrećice, pripalila cigaretu i zavalila se na terasi u ljuljačku, kad se iza ugla ulice začulo brundanje terenca, Marijinog terenca. Uvijek sam znala kada ona stiže.

Skočila sam u dva koraka i već bosa trčala preko debelog tepiha, od trave, prema njoj.
Odmah sam po njenom pogledu znala da nešto nije uredu. Zagrlila me, a u ruci je držala veliku žutu kuvertu. Pomislila sam da su unutra nalazi i da mi mora nešto saopćiti.
Sreća pa sam bila sama. Djeca su otišla igrati košarku na igralištu kod škole, suprug je otišao pomoći kumu na gradnji kuće, a nas dvije smo imale sve minute ovoga svijeta.
„Pogledaj što sam našla danas na stoliću za poštu u hodniku kad sam ušla!“ – spustila je veliku kuvertu na stol i iz nje vadila nekakva dokumenta.
„Zdenko ima ženu i dvoje djece u Rusiji.“ – izgovorila je nečujnim glasom, spustila ruke niz tijelo i zaljuljala se u ljuljački. – „Ali, za ovo ne smije nitko znati! Zakuni se!“


....ima još.....

Miriše jesen...

ponedjeljak , 18.09.2017.

Miriše jesen, more je hladnije, puste su plaže, a ja sam ugledala već prvi žuti list na grani stare trešnje u dvorištu prelijepog privatnog pansiona.
Zaustavila sam se pored jedne klupe i odlučila sjesti i popušiti cigaretu.
Iz kutije sam izvadila dvije i iz prvog pokušaja uspjela pripaliti obadvije. Dodirnula sam jednu drugom, kao kada se dodiruju dvije čaše za 'ćin-ćin'.
„Nedostaješ mi, Marija! Tako mi mnogo nedostaješ!“ – šapnula sam tiho, gledajući u jedan bijeli oblačić, zamišljajući da ona sjedi na njemu i osmjehnula se.

Marija je bila moja najbolja prijateljica. Još od vrtića, preko osnovne škole, pa do prvog poljupca u srednjoj školi - bile smo nerazdvojne. A moj prvi poljubac bio je s njenim bratom Zdravkom. Mladost – ludost, nismo pazili, pa smo postali roditelji već u zadnjem razredu moje škole. Naravno, položila sam maturu sa svojom generacijom, ali moje ambicije o daljnjem školovanju ostale su uz kolijevku.
Ja sam ipak bila sretna žena. Imala sam divnog sina, supruga, svoju najbolju prijateljicu i zaovu. Živjela sam u zajednici s njima, ne dugo, kada se Marija zaljubila i udala. Otišla je živjeti u Split.
Bila je to najpopularnija cura u našem selu i srednjoj školi, ali je odlučila da odseli u Split i tamo zasnuje obitelj.
Čule bismo se svaki dan porukama, telefonom, ali mi je jako nedostajala u kući, pa bih uz jutarnju kavu obvezno stavila i šalicu za nju.
Onoga dana kada nam je javila da je rodila malu Noru, svi smo pohitali do Splita, jer je porod došao prije nego je očekivala.
Ležala je u krevetu blijeda i bijela skoro kao bolnički zidovi oko nje. Nešto me presjeklo oko želuca, nekakav osjećaj da nešto nije uredu. Kad su se svi razišli, privukla sam stolicu do njenog kreveta i uzela ju za ruku:
„Nešto nije uredu, Marija, osjetim….reci mi?!“
„Dijete je dobro, ali nisam ja….“ – šapnula je i tiho zaplakala. Skočila sam sa stolice i zagrlila je. Jednom rukom se odgurnula od madrac i napravila mjesto da legnem pored nje. Čvrsto smo se zagrlile ležeći jedna pored druge, a ona mi je šapnula u uho:
„Našli su mi rak na dojci….“

Vijesti sa recepcije - 3

petak , 01.09.2017.

Otkada je umro tata, s mamom mi je bilo jako teško.
Navikla je na njega od svoje petnaeste godine - od prvog ljubavnog sastanka, a kasnije, od devetnaeste - u braku.
I dok je tata bio živ, kukala bi na njega:“….ja cijeli dan radim, on samo spava…neće uraditi ništa kako ja kažem…“ No, sada joj jako nedostaje. Kada plače za njim, ja joj kažem: “Samo se sjeti kako te znao naljutiti.“
„Ali, on meni tako nedostaje!“, nastavila bi kukati, dok su suze slijevale niz naborano lice.
Baka je ležala u svom krevetu i stalno je govorila: „Vrijeme je poći.“, ali srce joj kuca, kao za inat njenom umoru od života i pogleda u isti komadić neba, sa oblacima ili bez.
Moj dolazak na popodnevnu kavu, ako nisam na smjeni, bio bi im kao neki priručnik za dobro raspoloženje.

„Šta ima danas tamo?“ – upitala bi mama, dok bi se kućom širio miris domaće kave, koju je nosila u šalicama za nas dvije. Baki nije bilo preporučljivo da pije kavu.
„Ima sranja!“ – uzdahnula bih, zavalilivši se u tatinu fotelju blizu televizora i prozora, jer je tata volio odmah poskočiti i otvoriti prozor na zvuk zvona na vratima, pa pitati:
„Tko je?“ – propinjući se kroz prozor, da pogledom obuhvati stepenice ispred vrata kuće.

Baki bih, prije toga, namjestila jastuk na visoko da može sjediti i gledati prema meni i slušati dogodovštine s posla.

„Šta je? Opet šef zanovijeta?“ – dodala bi mama, dok je stavljala dvije kocke finog bijelog šećera na pliticu pored šalice i pružala mi drhtavom rukom.
„Kažem ti mama, sranje! Pravo sranje.“ – uzela bih gutljaj kave nakon objašnjenja i pomislila:
„Kako samo volim miris kave.“
„Ama, dijete, tko se usrao?“ – pogledala me mama preko šalice, uzimajući pažljivo mali gutljaj. „Nisi valjda ti?“ – pokušala bi se našaliti i namignula bi.
„A joj, kod vas rječnika.!!!“ – gunđala bi baka iz svoga kuta.
„Bako, danas nam se dijete od gostiju iz Švedske kakalo u bazenu, dok su plivali. Znaš što to znači!“ – povisila sam malo ton, već umorna od ljudi kojima su pravila ponašanja nepoznanica iz matematike, ali oni imaju novac za hotel sa pet zvjezdica.
„Bako, to je značilo da se mora cijeli bazen isprazniti, očistiti, sterilizirati i ponovno napuniti, jer ostali goste žele na bazen“.

Zbilja, bio je to strašan dan. Svi smo bili pod stresom i trčali kao kokoši bez glave da se sranje što prije sanira.
Sjetila sam se jedne noći, kada sam u bolovima stigla na hitnu, sestra me dugo i temeljito ispitivala, na što sam ja zavapila: dajte mi doktora, gdje je! Sestra je uplašeno odgovorila: spava, moram provjeriti da li stvarno moram da ga probudim.
Tako je bilo i u hotelu.
Kao da su loše stvari čekale samo na mene, pa mi je svaka smjena servirala neki stres, kao da radim u hitnoj, a ne u hotelu sa pet zvjezdica.

Vrijeme za kavu uvijek brzo prođe, pa sam nakon raportiranja o događajima – što je zabavljalo mamu i baku i bar na tren ih odvlačilo od depresije, morala poći doma, kuhati ručak i spremati se za noćnu smjenu.