"Mrzim te." smireno i polako, bez imalo grubosti, zborio je Goran kao da šapće na ispitu - tako tiho, a ipak tako snažno.

"Mrzim te." Ponavljao je tu rečenicu bezbroj puta. U glavi mu se nalazila praznina. U ruševnom muzeju uspomena, na prljavim vlažnim zidovima od crvene blok opeke visila je samo jedna slika, zlatnog okvira. Crna kosa je u valovima padala po ramenima, plave oči sijale su onu svoju svjetlost (ta svjetlost ne pripada elektromagnetskom spektru kakvog poznaje fizika, ona pripada samo Njoj, jedino Njene Oči mogu proizvesti tu svjetlost), sjene na vratu isticale su divan sklad, a bijeli zubi i tanke usnice svjetlucali su isto kao i onog dana kad su se upoznali. Ona je bila Jedna Jedina. I zadnjih 2 tjedna ona je jedino što postoji. Goran je znao da je više nema u njegovom životu. Sam je. Sam je u stanu i sam je na cijelom svijetu. Otišla je. Razum mu je govorio da je treba prihvatiti kao mrtvu, a ne žaliti za njom i pitati se tisuću puta svake minute što sad radi i s kim je, je li možda to što previše puši i prežestoko psuje razlog zašto ga je ostavila najdivnija žena na svijetu, je li to što se nije brijao redovito, kako je ona tražila, možda poljuljalo njene osjećaje, je li previše inzistirao na tome da ona bira mjesto za izlazak one ljetne večeri kad se naljutila i rasplakala...kao roj bijesnih stršljena tisuću pitanja napadalo je njegov mozak svake sekunde, vraćajući uvijek istu sliku - crnu kosu, plave oči i neodoljivi smiješak - i ta crna kosa, te plave oči i taj neodoljivi smiješak bili su jedino što je živjelo u njemu, a ujedno i razlog njegova sustavnog ubijanja samog sebe.

"Samo još večeras, ovo mi je ionako zadnja u zalihama" prolazilo mu je kroz glavu dok je pripaljivao joint. - "Odvaliti. Jedini način da se zaspe..." - Izmješana trava sumnjivog podrijetla i nekakav hašiš koji je bio sličniji sastruganom katranu, potpuno su ga omamili nakon samo par dimova...U glavi se počela pojavljivati Praznina. Veličanstvena Praznina koja je odvela njegovu blago utrnulu ruku k daljinskom upravljaču. Humoristična serija na Novoj TV bila je odlična. Najbolja epizoda do sad.

Probudio se promrzao na kauču, dovući se do kreveta sinoć bilo je ipak preteško...a ustajati po deku nije se isplatilo. Bilo je 7 sati, nema vremena da se otušira, neka paket žvakaćih popravi smrad 10 raspadajućih leševa u njegovim ustima, čarape ionako nitko neće vidjeti u temnim tenisicama. Oblačeći se prevrnuo je pepeljaru sa stola na bijeli tepih. Sjetio se kako su se smijali one večeri kad je ona pripita na isti tepih prevrnula čašu crvenog vina. Ta mrlja oduvijek mu je bila slatka. No više nije.

Na poslu je bilo standardno vruće, starci slabe cirkulacije i razmažene apsolventice uvijek su okretali radijatorske ručice do kraja. Vrućina ga je ubijala iako je bio u kratkim rukavima, a i slike ga nisu prestajale proganjati. No Goran je volio svoj posao. To je bila jedina stvar koja je, uz droge i alkohol, zaustavljala onaj roj stršljena da napadnu njegov mozak. Na trenutke su mu širom otvorene oči zasjale vidjevši dovršen programčić, pobijeđene bugove, protokole, naredbe i logičke zamke. Ponosio se diplomom FERa koju je zaradio isključivo vlastitim radom i inteligencijom. Znalo je proći i po 10 minuta a da mu Ona uopće ne padne na pamet. Bilo je to blaženstvo, zaredani trenuci sitnih trijumfa nad brojevima i slovima, sitnih pobjeda koje su nevjerojatno ispunjavale umoran i scrpljen duh. Od svega na poslu jedino su ga iritirale kolege koje je morao trpiti na čik pauzi. "Odite u kurac, gamadi ružna" - mislio je - "niste zanimljivi, samo ste naporni." Ali smješkao se. Bio je on ipak fin dečko.

Kući je došao oko 5 sati. Sjeo je i počeo jesti. Odjednom je zaplakao. Nije znao zašto, naprosto mu je došlo. Nakon pola minute obrisao je suze i nastavio jesti. Filane paprike koje mu je mama poslala bile su odlične, idealno začinjene, doduše pomalo preslane.

Upalio je TV, no trebalo mu je nešto jače da otkloni nervozu. "Ajde, jebemu, još samo večeras...neću umrijeti od toga". Imao je tu sreću da je njegov stručnjak za tugu i radost živio u istom ulazu. Nakon 10 minuta imao je put u Ništavilo u obliku skunka ("danas stigo, bugarski nekakav, vele dobar" - rekao mu je olinjali prijatelj) naguranog u djedovu glinenu lulu - rizle je uvijek zaboravio kupiti. Ostala mu je samo jedna, nju je smotao i spremio u džepić svoje crne WGW majice. Nije pošteno ni povukao prvi dim kad je zazvonio mobitel. "A ko je sad, jebem li mu.." glasno je izgovarao dok je vadio mobitel iz džepa. Na narančastom ekranu pisalo je ime - ime svih imena. Bila je to Ona.

Pročistio je grlo i udahnuo duboko, istovremeno panično smišljajući što će reći...njena zadnja rečenica bila je "Odjebi i više mi se ne javljaj, posesivna budalo", tako da nije očekivao da će ikad išta čuti od nje. Da se javim sa Halo ili Dobar dan ili Bok ili Hej, gdje si, ili kurvetino glupa volio sam te više nego bilo koga na svijetu a ti si me šutnula zbog debila koji je 3 puta pao 2. godinu na jebenoj ekonomiji...

-Molim.

-Hej....kako si?

"Glupačo jebena...Znaš da sam u kurcu. Što da ti odgovorim."

-Tako, ok...ti?

Izgovorio je to kao što izgovara "2 crvena Marlbora i Jutarnji" svakog jutra. Oči su mu se navlažile jer je znao odgovor na to pitanje. Odlično joj je. Upravo se istuširala i ide do dečka. Gledat će sigurno neku komediju. Sretna je. Jedino ju malo muči kreten koji ju voli i ne da joj mira u mislima. Savjest joj gmiže pod vunenom Benneton kapicom i iritira ju.

-Pa dobro sam...malo me opet jebu sinusi, al kaj ćeš...

"Seljanko kretenoidna. Misliš da je čovjeku kog si šutnula kao promrzlo šugavo pseto koje ti je stajalo na kućnom pragu i molilo za koricu kruha, stalo do tvojih sinusa?! Zapravo...Jeste. U pravu si. Stalo mi je. Neću te povrijediti..." Ipak je to bila Ona.

-Da, istina, ništa se tu ne može, osim antibiotika, a i tim se ne valja kljukat.

"Ni pristojan ne možeš bit bez da joj se uvlačiš u guzicu. Mrzi se, kretenu glupi" - Odzvanjalo mu je u glavi.

-Ovaj, znam da je situacija malo neugodna...ali, htjela sam ti se javiti...

Šutio je.

-Ovaaaj, gle, meni je stvarno žao za ono. Žao mi je što sam ispala takva i nije mi bila namjera da te povrijedim. Znam da je krivnja zapravo moja, možda neću ništa popraviti ovim, ali samo sam ti to htjela reći...

On je i dalje samo šutio. Znao je da je krivnja njegova, ipak je on bio loš prema njoj. Njoj treba pažnje i ljubavi više nego ostalim, običnim ženama. Ona zaslužuje više. Ona je posebna. Jedna jedina. Drugi glas mu je govorio da je najobičnija jadna olupina, cmizdravi kreten koji guta otpatke koje mu baca njegova Gospodarica Života i Smrti. Šutio je...

-...i tako...

Znao je da mora nešto reći. Nešto. Bilo šta. "sjeti se...sjeti se kretenu, reci nešto...daj nešto brzo, daj, jebote bog, moraš moraš nešto smislit, moraš, aaajdeee daaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaj".

-A ne znam što da kažem na to.

"Idiote! Ovo ti je bila zadnja šansa. I nju si upropastio." U želucu je eksplodirala petarda. Gastala je nestalo još krajem prošlog tjedna.

-Pa...pa ne znam, ja sam ti samo htjela reći da mi je žao, eto...

-Pa jel misliš da će to išta popravit?

-Popravit? A kaj bi se imalo tu za popravit?

-To ja tebe pitam.

-Gorane, ovo smo već raspravili...

-Paaa...bojim se da nismo.

Nismo je završavalo s blagim grcajem u grlu negdje početkom drugog sloga. 2 miliona atmosfera mu se nalazilo u glavi. Moralo je početi pucati....

-Dobro, ja sam nazvala da ti se ispričam, a ne da započnem još jednu svađu. Rekli smo si još prije sve što imamo, nemam namjeru ni potrebu sad se svađat s tobom...

On je samo šutio i gledao u svoj odraz u vratima regala. I odjednom je čuo već poznato autoritativan glas. Tako sladak i umiljat, no ipak tako nabrijano žestok.

-Dobro, Gorane, ako je ovo još jedan djetinjasti način da pokušaš da osjećam krivnju za sve, ok, nek ti bude...a sad zbogom.

Prekinula je vezu. Gotovo je. Nema više smisla.

Više nije postojalo ništa. Ništa vrijedno življenja. Sve nade da će se Ona možda vratiti, da će je pogoditi strelica milosti, da će se nešto promijeniti, su propale. Gotovo je. Gotovo.

Otišao je u spavaću sobu. U gornjoj ladici natkasna u smotanom ručniku nalazila se ulaštena Duga Devetka. Najvredniji poklon koji mu je stari ikad dao. "Nek se nađe, kod vas u gradu svakakvih kretena ima, drogeraši i manijaci." Stari je stvarno bio zakon. Rak pluća. Jebiga, tad se nije znalo za pušenje i te pizdarije...

"Ako ću otići, otići ću sa stilom." glasno je govorio kroz suze. Tražio je usku crnu četkicu. "Jebem ti mater, gdje si sad..." - stari ga je naučio da prvo uvijek pročisti cijev, da ne bude debil koji će si raznijeti prste. Vratio se u dnevnu sobu i krenuo s čišćenjem. Suze su mu padale po crvenkastoj majici ostavljajući tamne tragove. Bio je balav. Ruke su mu se tresle dok je četkicom gurao komadić masne krpice kroz cijev. Nije rastavio pištolj, nije mogao..."nema vremena za to". Gurnuo je pun šaržer na svoje mjesto, iščupao krpicu iz cijevi, uspravio pištolj, uperio ga prema zidu i repetirao ga...ali - njegove kompjuterske ručice stisle su pucaljku prejako. Opalio je. U tom trenu sve je stalo. Čuo je samo piskutanje u ušima nakon pucnja i malter koji se ruši. Propucao je kroz gipsani zid. S druge strane nije se čulo ništa. U jednom trenu je shvatio kako izlijeće van i trese susjedovu bravu. "Jebemu mater, šta sam to napravio" je samo sijevnulo u jednom trenu, no misao su ubrzo ubili instinkti da pod svaku cijenu mora vidjeti šta je napravio. Razvalio je nogom vrata, ušao u stan i derao se "Halo, jel ima koga????" Došao je do kuhinje s kojom je graničio zid koji je propucao. Tamo je ležala na podu. Djevojka od kojih 19 godina. Propucanog trbuha. Bila je bosa, raspuštene vlažne kose (sigurno se okupala maloprije). Držala se za ranu na trbuhu. Pomalo je jecala. Usta su joj se otvarala i zatvarala kao zlatnoj ribici. Goran je stajao ukipljen. Nije znao je li bila trudna ili samo bucmasta. U svakom slučaju imala je velik trbuh, veći no što bi čovjek očekivao za ženu njene konstitucije. Sad se sjetio da ju pozna. Nije bio blizak sa susjedima, štoviše, nije ih ni poznavao. No nju je znao. Jednom mu je pridržala lift kad se žurio i ponudila ga sićušnom mandarinom iz najlonske vrećice. Nasmiješio joj se i odbio. A sada leži pred njim u lokvi krvi. Otvorila je oči. Goran je još jednom repetirao pištolj. Nepotrebno, no želio je biti siguran. Ispalio joj je dva hica u glavu. Sjeo je na tapecirani kuhinjski stolac, izvukao joint iz džepa i pripalio. Gledao je u komadić mozga na plavom lineloumu, malo desnije od njenog ramena. Sjetio se da mu je ponestalo cigareta. No dobro je, kiosk radi barem do 22 sata.

Terminator Dzhigheritza