Confessions...

23.07.2007., ponedjeljak

Nemam ja onih 18 godina…

«Zatvori oči, zelenooka…
Noćas opet igra stari film…»


Image Hosted by ImageShack.us


Zatvorila sam oči… Umjesto filmske vrpce vrtio se neki cd sa laganim housom… Ali na platnu je definitivno igrao stari film…
Ponovo… po stoti put… igrao je onaj film u kojem sam rekla da nikada više neću biti glavna glumica…
Film sa istim onim mjestom radnje za koje sam se klela da nikad više neće biti svjedokom svih mojih slabosti…
Vrtila se ona ista stara uvodna scena u kojoj je njegova ruka bila na mom koljenu, a ja sam bila preslaba da ju maknem…
Ona u kojoj sam govorila «ne» toliko neuvjerljivo da sam i sama sebi bila smiješna… u kojoj sam ja opet…po ne znam koji put… bila «dovoljno mlada, a on dovoljno lud»… i više nego dovoljno…

«Ti si ta glavna uloga,
a ja… ja ne postojim… mene nema…»


Ležala sam mu u krilu, njegovi prsti su nježno mrsili moju kosu…
Nasmijao se i rekao… « Da se nas dvoje više nikada ne čujemo ni ne vidimo ja ću se tebe sjećati i za 20 godina…»
Da, ja tebe i za 50… pomislila sam, iako to nikada ne bi izgovorila…
«Ma ti si takva cura… ja nemam riječi… To možeš samo ti… Ne postoji osoba koja me može tolko nanervirati, pola sata mi uništavat živce i onda me poljubit kao da ništa nije bilo…»
Kao da ništa nije bilo? Pa i nije…
Naše karakteristične igrice… međusobna podbadanja… pitanja koja se ne postavljaju i ona na koja se uvijek laže…
Postali smo tako predvidljivi…

Ista stara šablona po kojoj se igralo… film koji je uvijek završavao tako da ja na kraju govorim kako je ovo bio zadnji put…kako ga više nikada ne želim vidjeti…
Ovaj sam put njemu prepustila zadnju scenu…
Odigrao ju je dobro…
Gotovo za happy end…
Poljubio me za rastanak na onom prokletom kolodvoru…
Ja sam se okrenula i otišla…
Na usnama mi je titrao smiješak… «On i dalje misli da je glavna uloga… Da je sve ovo zbog njega…Neka uživa…»…
Ja ionako ne postojim… Mene nema…

«I neka bude što biti mora,
al bez suza i velikih riječi…»


Sjedila sam u tom vlaku… Bilo je 3.10…
Šest sati prije bila sam u Zagrebu…
Kao i tri sata poslije…
Sjedila sam u tom vlaku i na trenutak se zapitala što mi je sve to trebalo u životu…
Što mi je on trebao u životu…
Znala sam jedino da se nije slučajno našao u njemu…
Trebao je biti samo još jedna prolazna avanturica… Možda čak ni to…
A postao je puno više od toga…
Umjesto da sam trošila vrijeme naganjajući svog dečka, spašavajući svoju vezu ili ono što se od nje još možda spasiti dalo, ja sam sjela na Zrinjevac, vratila gospodinu H. onu famoznu sliku misleći u tom trenutku na to kako ću za dva tjedna ponovo vidjeti onog fatalnog neznanca koji mi je u 5 ujutro puštao Crvenu jabuku na mobitel…
Sjećam se kad me pitao imam li dečka…
Iako sam u tom trenutku bila zauzeta već debelih godinu i nešto nasmijala sam se i rekla… «Upravo smo prekinuli, samo on to još ne zna…nisam ga još obavijestila»
Možda sam se u tom trenutku zaista samo šalila, ali sada znam da sam bila u pravu…
Te ljetne večeri u moj je život ušla osoba koja me uvijek indirektno…gotovo nesvjesno…sasvim slučajno…podsjećala da moj Marko Marušić nikada neće biti onaj zbog kojeg ću raditi gluposti…
On… s kim je svaki trenutak bio nabijen elektricitetom od 220 volti… s kim je svaki trenutak trebao biti posljednji…
Kada sam shvatila kakvog sam dečka izgubila vozikajući se po vlakovima 300 kilometara simo tamo i maštajući o tom zabranjenom ludom čovjeku već je bilo prekasno…
Prekasno da vratim ono što sam imala…
Prekasno da ponovo živim kao da nikada nisam upoznala Njega…


Image Hosted by ImageShack.us


Danas više nije prekasno…
Danas, kad sve traje gotovo dvije godine sve ovo što sam napravila može se opisati samo jednom riječju…tragikomično…
Baš tako… čitava je ta predstava s njima dvojicom jedna tragična farsa… u kojoj je teško prepoznati pozitivce i negativce…
Vrijeme je da ta predstava dođe svome kraju…
Bez euforičnog pljeska na kraju…
Bez suza i velikih riječi…

Iako ih možda zaslužuje…

«Predugo gledah u sunce,
kao da to ne zna opeći…»


Zadnjih mjesec dana smo imali zaista zvjezdanih trenutaka…
Nazovimo to tako…
Bili su to ispadi ne znam čega… Nježnosti? Nostalgije? Nedovršenih priča iz prošlosti?
Tri velika N koje je njemu tako lako zaboraviti…

Njemu se tako lako praviti da nisu bili važni…
Moj Marko i ja…
Najbolji prijatelji…
Eh, da…
Pitam se što bi mu cura rekla da zna kako se ponaša sa najboljom prijateljicom dok je u alkoholiziranom stanju…
Nije me poljubio…
Ako zbog te činjenice može noću mirno spavati onda mu zaista čestitam…
Napisala sam u jednom postu prije da je nevjera daleko od samog sexa ili poljupca s drugom osobom…
A ako ono što smo nas dvoje radili svo ovo vrijeme nije prevara onda ne znam šta je…
Jer ne može me držati za ruku dok hoda sa mnom i reći da ju time ne vara…
Ne može me grliti, maziti i ljubiti me po leđima i reći da to nije ništa samo zato što se zaustavio tri milimetra od mojih usana…
Jedan dan mi šaputati da me nikad neće ostaviti i da će uvijek biti tu za mene i onda sljedeći dana biti njen savršen dečko…
Ne može… jer nije fer…
Prema njoj…
Nije fer prema meni…
Želim da napravi više nešto preodvratno da ga zamrzim do kraja života…
Želim da prestane biti najsjajnija zvijezda mojeg neba…
Predugo gledah u sunce…
Predugo sam ga imala u životu…
Da me to ne bi opeklo za čitav život…

« A još bih s tvojih dlanova vode popio,
i kao nekada led otopio…
I ovom ljevicom te zaprosio, mala moja…
Al je za to prekasno…»


Vratimo se na početak ove priče…
Zatvorila sam oči…
Bilo ih je ugodno zatvoriti nakon čitavog dana plakanja…
Razmišljala sam o tome kako sam se i zašto ponovo našla u njegovom zagrljaju…
Baš kao i prvi put…
On me otjerao u taj zabranjeni grad…
Njegovo ponašanje me prije dvije godine odvelo u labirint nekih zabranjenih, neobjašnjivih strasti… nemoralnih psiholoških igrica…
Tada, prije dvije godine, sam još možda bila neiskusna djevojka koja je još tražila svoje mjesto pod suncem… svog princa na bijelom konju…
Danas… gotovo dvije godine nakon toga… bila je neka sasvim drugačija subota…

Bio mi je rođendan…
Rođendan koji sam provela čekajući poruku svog princa na bijelom konju…
Ona nije dolazila, a ja sam napravila jedino što sam znala kako bih mu se osvetila za to što me po ne znam koji put ostavio da čekam…
Poslala sam svom famoznom slavoncu poruku da se riješi cure večeras, starcima ispričala prekrasnu bajku o slavlju svog rođendana kod prijateljice u kvartu i sjela na prvi vlak…
Dijelilo me još kojih dvadesetak kilometara od zabranjenog grada i dvadesetak minuta od ponoći…
Došla je poruka… «Kako sam svake godine prvi, ove ću biti zadnji, ipak šećer dolazi na kraju…Sretan ti rođendan…»
U tom sam ga trenutku zaista mrzila…
Ne znam jeli stvar bila u tome što ga neću moći optuživati da je zaboravio ili u tome što me ostavio da čitav dan čekam, plačem i živciram se…
Znala sam da je to napravio namjerno…
Kada me u sljedećoj poruci pitao di sam, zastala sam…
Mogla sam napisati da sam u vlaku, znam da bi poludio…
Mogla sam mu nabiti na nos da sam ponovo otišla Njemu…
Ali nisam…
Istipkala sam jednu malu jednostavnu laž koju on možda nije zaslužio, ali znam da mu ju je bilo drago čuti…
«Doma sam…»
Ta je poruka sve promijenila…
Nisam više imala snage na borbe sa duhovima prošlosti…
Nisam imala više motiva niti razloga…
Nisam imala više razumijevanja za mnoge nepotrebne isprike kojih sam se naslušala sa raznih strana niti ponosa koji bi me spasio da još jednom upadnem u ruke onome kojemu ne bih smjela…
Znala sam da sam ovaj put završila sa Slavoncem samo njemu u inat…
Iako on nikada nije saznao da te večeri nisam bila u svom toplom krevetu osjećala sam sladak okus osvete…
Okus koji je bio još slađi kad sam poljubila one zabranjene usne…
Sa starim grijehom na usnama i njegovom rukom na mom koljenu znala sam da je tada nepovratno izgubio jedan dio mene…
Moj je Marko izgubio onu šesnaestogodišnju djevojčicu koja je jednom davno vjerovala da se on nikada ne bi igrao njezinim srcem…
Te večeri nije bio šećer na kraju...
Nije zaslužio biti...
Netko drugi mi je zadnji čestitao rođendan...
Netko tko me je jednom davno... jedne ljetne večeri... ukrao Marku samo zato jer me on nije znao čuvati...
Baš kao ni sada...
Ovo što je on napravio ova nova djevojka nije mogla zaboraviti…
Ona nije imala vremena za beskrajno čekanje nekih boljih vremena…
Ona nije više imala onih 18 godina…


«NEMAM JA ONIH 18 GODINA…
NI MAČ U GRUDIMA PA DA BI OPET SVE ISPOČETKA…»


Image Hosted by ImageShack.us

- 23:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>