Mojim rukama tišina Te grli,
u tamnici pitanja zarobljenog,
u istinu okovanog,
neizrecivo samog.
Sve sjene surove koje misli Ti lome,
na pola dijele
Tebe rastapajući,
noćas su vjetar koji miluje Ti lice
pod mojim prstima ukroćene.
I neću pričati o ljubavi;
Ti znaš i kada riječi tonu
utopljene u beskraju
sivila nad krovovima:
samoća je teška kao sjećanje
na zametene tragove srca.
Ne,
neću govoriti o ljubavi
kad tako olovno odzvanjaju
riječi bačene u lice:
samoća je tužna kao rastanci,
na raskrižju prošlosti
zaboravljena sreća.
Zaplovi mojim mislima
večeras,
smijući se svim bolima uprkos
sam, meni tako sličan;
i nemojmo sanjati o ljubavi
jer za ljubav živjeti se treba.
|