Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
Vihori.
I gledam te,
nekako daleko i sanjivo...
...kroz maglu smijeha, ironije i raznih čudnih pojava na ovom brodu
koji nas vozi (oprosti, znaš li možda gdje?) u neke čudne zalaske sunca,
ponekad s pomalo falš blues notama.
I kad osluhneš melodiju,
ponekad zaista uhvatiš neki voštani osmijeh
i okrzneš ramenom umjetnu lutku u čudnoj haljini.
Odjednom, nasmiješ se Onom koji svira te smiješne note
mahneš strancu prolazu
i uzmeš svoju gitaru u ruke.
[Vrijeme je za tvoj blues, malena.]
Hajde, malena, rasprši tu patetiku kao maslačkove padobrance.
Utopi ih u lokvi slane vode.
Znaš kako ti to dobro ide.
A oni? Pusti, gledat ćemo ih na telki s crno-bijelim ekranom.
Idemo. Ožeži me svojim suncem.
(Svima vam sretne i ugodne blagdane zelim, te da se odlicno provedete ovih dana. Masem!)
Nečujni pomaci
Prstima dotičem
fine sjenke zidova.
Gdje nastaju sjećanja?
Tako se nečujno primiču, zabljesnu poput najljepšeg osmijeha, i nestanu u trenu.
Primičem vrele usne hladnim zidovima
želim okusiti dašak starih uspomena
a prsti samo plešu, plešu, dozivaju sretne figure davnog postojanja.
Gledam nečije oči, pletem mrežu svilenih sjećanja
i želim nestati, nestati, tiho i silovito
Kao najveća bujica brzih nota.
Samo stvoriti sjećanje i nestati...da, da. Želim te zgrčiti u svojoj šaci,
ispuniti se mirisom tvojih dana
i pustiti te kao pero što ostaje lelujati na vjetru.
Odlazim, odlazim, jer moje sjenke već pletu novu priču,
jer iscrpla sam sve tvoje poglede,
jer gledam nove obrise tihog života.
I nestat ćeš kao nečujni pomak moje ruke na hladnom zidu.