Bešpelj

srijeda, 24.12.2008.

Keške

Božić je tu. U prethodnom postu sam pisala kako se prije Božića sve čistilo i glancalo. Naravno za Božić se pripremala i posebna hrana.
Ni jedan Božić nije prošao a da moja mama nije radila keške-jelo koje se priprema od krupno mljevene pšenice i piletine.

Pile se skuha u slanoj vodi, zatim se pile/kokoš izvadi, a u tu istu vodu stavi krupno samljevena pšenica-bungur i kuha. Nakon što se skuha, piletina se raskomada u sitne komade i pomiješa sa skuhanim bungurom i to je to.
Mama je obično pravila pun veliki lonac kešketa koji se jeo pomalo svaki dan od Božića do nove godine , tako da mi je već išao na vrh glave.

Osim kešketa savijala se sarma, i radila slagana pita.
Više vrsta kolača za mene je bila nepoznanica.
Mama je samo znala napraviti kolač-livaču (običan biskvit). Ponekad je znala dodati kakaa, pa nije bio žuti, nego crni kolač, a kad se razbacivala stavila bi odozgora puding. Kako je Božić ipak bio posebna prigoda-za Božić je radila čupavce! (naravno na isti način-isti recept za biskvit na šalice-x šalica brašna, x šalica mlijeka i td.)

Danas je Božićna trpeza malo bogatija i drugačija, ali ne puno.
Za Božić se obično ispeče prase-pečenje se poslije jede dobar dio zime . Obavezno se savija i sarma, a moja mama još uvijek radi i keške.
Od kolača- osim čupavaca mama naučila raditi i oblatne (vrlo jednostavan recept-čak ga i ja savladala! )
Snahe rade odlične kolače! Razne vrste-ovisno o inspiraciji i vremenu, naprave 3-4 vrste.

Pjesma Božić, jajačkog pjesnika i kroničara Slavka Jelice

utorak, 16.12.2008.

Na "džamiju" po vodu

U postu "Fučija" pisala sam o vodi-o dva izvora vode na koja smo išli po vodu za piće i gdje smo išli prati robu. Studenac i Džamija (naziv ovog drugog mi nije baš jasan, ali tako smo ga zvali i još uvijek zovemo).

Nisam stigla otići na Studenac dok sam bila na Bešpelju jer je udaljeniji i do njega se teže dođe, pogotovo pješke. Onaj put kojim smo se kao djeca začas znali, skačući s kamena na kamen, s buremom (kanistrom) u ruci, sjuriti do Studenca, zarastao je i neprohodan. Do Studenca je prokopana vijugava cesta tako da se danas do njega ide autom. Doduše, cesta nije asfaltirana, njome prolaze kamioni koji idu u rudnik, pa ako ti je auto mio, radije ne voziš po toj cesti

Zato sam se jedno predvečerje s ruksakom na leđima u kojem su bile prazne boce, prošetala do "Džamije" i naravno sve to uslikala. Kako se mrak već počeo spuštati- fotografije su tamne i loše se vide (a ne zato što ja nemam dara za fotografiranje )















U predbožićno vrijeme kad se kuća krečila (farbala), kad je trebalo sve počistiti, podove oribati, oprati ponjave (ponjave=bešpeljska alternativa tepihu ), a u bunaru voda bila užasno hladna, "Džamija" je bila pravi spas.

Roba se prvo iskuhavala, pa se vani drvenom palicom na kamenoj ili drvenoj ploči dobro izlupala. Ponjave su se samo "kiselile" (namočile) u vreloj vodi i deterdžentu, a onda bi se morale dobro iščetkati. To su bile pripremne radnje koje su se obavljale doma.
Robu i ponjave smo zatim stavljali u šajpruge (kolica, kariola) i vozili na "Džamiju" gdje se to onda ispiralo. Eventualno bi se još jedanput izlupalo palicom.
Moram priznati da mi ovo lupanje robe palicom nije jasno- ne znam kakav se efekat postizao, osim što su gumbi na odjeći znali popucati- to je valjda bila centrifuga ?!





Ovog puta nisam morala misliti o robi i lupanju palicom nego o tome da se snađem u blatu .

utorak, 02.12.2008.

Ljetna šetnja iz zimskog sna

Da sad idem objašnjavati zašto me nije bilo- zvučala bih sama sebi kao klinci kas se izvlače pred profesorom kad ne nauče gradivo. Tako da-ispričnice nemam. Kriva sam-priznajem.
A priznajem i, da nije vas vjernih čitatelja koji me komentarima i mailovima, čak i telefonski pozivate-ne bi bila još došla.

No dosta o meni-pričajmo malo o Bešpelju.

Kako sam još uvijek u zimskom snu, jel, tako će ovaj post biti vrlo slikovit.
Opisat ću (slikama naravno) jednu šetnju od Donjeg do Gornjeg Bešpelja koju sam napravila ovo ljeto, uživajući u suncu. Sada je taj put vjerojatno već prekriven snijegom.
Godine na moru su učinile svoje, pa sad i od samog pogleda na snijeg navučem prehladu. Tako da ništa od zimskog ugođaja iz Bešpelja.

Krenula sam rano ujutro kad se na "brdu" još mogao vidjeti ovakav prizor.



Tu je nekad bila "prodavnica"-trgovina, a i danas je autobusna stanica koja apsolutno ničim ne daje naslutiti da se radi o autobusnoj stanici. Nikakvih oznaka, natpisa-horizontalne i vertikalne signalizacije, čekaonice i sl., ali ipak svi znaju gdje trebaju čekati bus.


Dan je bio prekrasan. Iako je bilo rano jutro, sunce je bilo dobro upeklo, pa sam tražila spas u hladu koji su pravile krošnje drveća.



Ponudu za prijevoz na kotačima sam odbila i lagano se zaputila cestom.








Kupine na žalost nisu bile zrele, ali da jesu mmmm...


Na ovoj ledini smo se znali odmarati na povratku iz crkve, ne toliko što smo bili umorni, već zato što nam se nije dalo još doma, a već smo bili blizu.


Pogled u daljinu, na put koji treba prijeći. Put kojim sam nekad svakodnevno pješačila u školu s torbom na leđima. Torbe, doduše, nisu bile tako teške kao danas.






Grabovi. Tu smo proveli sate i sate odmarajući se. Nismo nikad prošli pored ovog stabla-u školu, iz škole, u crkvu, iz crkve- a da se nismo zaustavili barem na 10 minuta. Ograde nije bilo, a trava ispod je bila zelena i mekana i jednostavno nas je pozivala da se odmorimo. Znali smo brojati korake koliko nam još treba do Grabova.


Meje i put prema groblju. Pretpostavljam da "meje" označava među, granicu jer zapravo ovdje počinje Gornji Bešpelj.




Pogled prema Gornjem Bešpelju. Ovaj dio puta je bio lagan.


Ali, ubrzo me opet čekao uspon


I tu je nekad bila "prodavnica", a još i danas je, pogađate, i autobusna stanica


Ovdje je bio kafić gdje smo igrali bilijar i stolni nogomet prije ili nakon škole, a ponekad i za vrijeme nastave


Uputila sam se još i do škole.



I crkve.


I lagano krenula natrag. Već sam bila prilično umorna. Nema više one kondicije, a i godine su tu


Prvu ponudu za prijevoz sam odbila


Ali drugoj nisam mogla odoljeti. Čak nisam stigla niti fotografirati.

Ako je vjerovati onoj izreci "slika govori tisuću riječi" -u ovom postu ima 23 000 riječi i još nešto sitno, ali nije beg cicija.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv