Image and video hosting by TinyPic "Imaš cipela kao Imelda Marcos!", fraza je koju smo svi barem jednom izrekli ili čuli u životu. Doduše, malo je vjerovatno da bilo ti, kojemu je ta fraza bila upućena, bilo onaj drugi, kojemu si je ili ti ili neki drugi uputio, posjedujete i približno cipela kao nekadašnja filipinska prva dama. Navodno su pronašli preko tri tisuće pari i, osim ako poput Imelde živiš u velebnoj palači (tj. palačama), teško da ćeš utrpati tri tisuće pari cipela u svoj stan ili kuću. Zaista je vrlo malo vjerovatno...
Imeldine su cipele tako dobile svoje mjesto u svjetskim vokabularima i, htjeli Filipinci to prihvatiti ili ne, proslavili ovu azijsku državu od preko sedam tisuća otoka i preko sto milijuna ljudi. Da, i prije nego li sam čuo o tim otocima, katoličko-španjolskom kolonijalnom naslijeđu ili da na Filipinima jedu pse, čuo sam o NJEZINIM cipelama...
Da se razumijemo, nemam nikakav fetiš na cipele. Ova mi se tema, koliko god trivijalna, učinila odličnom za uvod u moje trotjedno lutanje po Filipinima. Svi koju su me dosad čitali znaju da je Azija moj omiljeni kontinent. Na svakom koraku se osjeća život koji se živi punim plućima. Zatim je tu fascinantna prošlost koja je garancija još fascinantnije budućnosti. I hrana. Da, hrana. Azijska hrana je zrcalni odraz te životnosti, ljudskog umijeća snalaženja, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Ni sam nisam siguran zašto Filipini ranije nisu došli na red. Zašto je devedeset i osam zemalja trebalo proći prije Filipina. Zašto sam prošao gotovo sve azijske države prije nego li sam odlučio kročiti i na filipinsko tlo. Mogao bih se izvlačiti i reći da su primjerice Kina, Japan, Koreja, Vijetnam ili Kambodža daleko više eksponirani na svjetskoj pozornici pa su postali prioritet. Mogao bih reći da je oduvijek bilo lakše i jeftinije doputovati do tih zemalja nego do Filipina. Mogao bih prosuti šaku istinitih i lažnih tvrdnji. Ali činjenica je da je prošlo puno vremena prije odlaska na Filipine.
"Što ćeš na Filipinima?" - naravno da se čulo. To postaje već uobičajeno pitanje kada god se odlučim negdje otisnuti. Prošli je mjesec bilo "Što ćeš u Gruziji i Armeniji?", dva mjeseca prije toga "Što ćeš u Albaniji?". Ma ima ljudi koji bi te vjerovatno upitali i "Što ćeš u svemiru?" da dobiješ na lutriji i odlučiš si uplatiti put u svemir. Ova pitanja meni uđu na jedno uho, izađu na drugo, i, ako sam dobre volje, odgovorim protupitanjem - "A što ću doma?".

"Twenty years from now you will be more disappointed by the things you didn't do than by the ones you did do. So throw off the bowlines. Sail away from the safe harbor. Catch the trade winds in your sails. Explore. Dream. Discover." (Mark Twain)

Možda upravo zato što se zapravo toliko malo zna o Filipinima i što je netipična azijska zemlja, trebao sam doći ranije. Ali bolje ikada nego nikada. Ukazala se dobra prilika kada su nedavno Filipini, a potom i Ujedinjeni Arapski Emirati ukinuli vize za hrvatske državljane, te zatim Wizzair i Cebu Pacific ponudili diskontne aviokarte. I tako sam ja još početkom godine za ukupno tristo sedamdeset eura osigurao sebi mjesto u avionu za Manilu.
U tri tjedna moguće je samo zagrebati površinu Filipina. Čitajući knjige iznenada se kao iz vedra neba stvorilo mnogo želja. Ispalo je da je vremena premalo za sve. Moralo se reducirati i naposljetku pribjeći i avionima za mnoge relacije unutar Filipina, iako oduvijek smatram da je avion savršeno prijevozno sredstvo za doći do neke udaljene zemlje, ali kada se radi o putovanju unutar te zemlje, osjećam da se distanciram od pravog svijeta u tom staklenom, odnosno metalnom, zvonu.
Druženje započinjem na Boholu s tarsirima, a nastavljam na plaži na Cabilau. Kratak prelazak trajektom na Cebu i potom avionom za Palawan gdje me očekuje remek djela filipinske prirode: podzemna rijeka i Bacuit arhipelag. Putovanje završavam na Luzonu, glavnom filipinskom otoku, gdje namjeravam provesti najveći dio vremena istražujući njegovo kulturno-prirodno-gastronomsko bogatstvo. Od kolonijalnog Vigana i rižinih polja i domorodačkih sela plemena na ljudske glave na sjeveru do vulkana Taal i modernog kaosa Manile na jugu.

25.11.2014. u 11:47 • 0 KomentaraPrint#^

SVITANJE

Kažu da se po jutru dan poznaje. Shodno toj uzrečici, po prvom danu trebalo bi se poznavati cijelo putovanje. U avionu Cebu Pacifica za Manilu bio sam jedan od svega dvojica stranaca. Ostali su odreda bili Filipinci, većina bauštelci na povratku s rada u Emiratima. Čitao sam o veoma veselom i opuštenom filipinskom mentalitetu, a imao sam prilike i u Hrvatskoj tijekom godina raditi s filipinskim turistima. Uvijek su to bili ljudi puni života, bez izuzetaka s osmjehom na licu i, da budem iskren, ne previše zainteresirani za nekakve kulturno-povijesne spomenike, ali zato bi za dobar shopping prodali sebe, ako ne i nekog drugog iz svoje družine. Šalu na stranu, palac gore za Filipince.
A pred kraj leta uslijedilo je nešto potpuno neočekivano, nešto što se valjda jedino može dogoditi u avionu neke filipinske aviokompanije. Stjuardi i stjuardese su za putnike organizirali nagradnu igru s nekoliko jednostavnih pitanja preko avionskog razglasa. Nagrada je sitnica, kompanijska dekica, ali nekako ne vidim da bi tako nešto organizirala njemačka Lufthansa ili talijanska Alitalija. No, tu nije bio kraj. Odjednom se zaorio "Happy birthday", došla je torta i uručila se vidno iznenađenom putniku. "Ne putuj nikako sa Cebu Pacificom 8. rujna!", odmah sam zapisao. Volim biti u centru pažnje, ali ne baš toliko...

"Imamo besplatni shuttle bus između terminala.", ljubazno mi je objasnila djelatnica na šalteru turističkog ureda nakon što sam ju upitao kako doći s terminala 3 na 4. Osmjeh od uha do uha. I na posve razumljivom engleskom lijepo mi objasnila odakle kreće. Tada, kao i sljedećih dana, uvjerit ću se kako svi na Filipinima jako dobro govore engleski jezik. Ostavština je to relativno kratkotrajne američke kolonizacije i engleski je jezik danas obvezatan predmet u svim filipinskim školama. Govore ga stari, govore ga mladi. I ne onako tajlandski loše da se uhvatiš za glavu pitajući se što je autor htio reći, već je od prve sve posve razumljivo.
"Sorry sir, upravo ste propustili shuttle. Otišao je pred pet minuta. Sljedeći ide tek za trideset do četrdeset minuta. U koliko Vam ide let?", upitao me još jedan ljubazni Filipinac, ovaj put djelatnik na šalteru shuttle buseva.
Kada je čuo da baš i nemam puno vremena te da bih mogao propustiti let čekajući ovaj shuttle, pokušao je zaustaviti neki drugi od druge kompanije. Bezuspješno. Ali važna je nakana. Naposljetku je slegnuo ramenima i tužnim očima me uputio na shuttle koji se plaća. Dvadeset pesosa. U prijevodu, dvije i pol kune. I krenuo se ispričavati zbog dvije i pol kune. Da, takvi su Filipinci...
Nisam Manilu posve izbacio iz svog itinerera. Ostavio sam ju za kraj. Odletio sam za početak za Tagbilaran i otok Bohol, na jugu Filipina. Čim sam izašao iz aviona, osjetio sam toplinu i vlagu u zraku. Doduše, bila je i donekle podnošljiva. Ali zamijenivši zagrebačkih i budimpeštanskih pet stupnjeva za boholskih trideset, osjetio se šok.
"Terminal za Baclayon!", dao sam upute vozaču tricikla, zapravo motora na kojeg je s jedne strane dodan mali natkriven prostor s dodatnim kotačem. Filipinska verzija rikše. Iz prve je ponudio pedeset pesosa, upravo koliko piše u vodičima. A kada nije mogao iz prve pronaći jeepney, otvorenog tipa mali shared pick up truck, za Baclayon, napravio je nekoliko krugova oko bloka, pitao par ljudi i naposljetku me izbacio točno pred moj željeni jeepney. U većini drugih zemalja tražili bi me nekoliko dodatnih pesosa, bakšiš. Ali ne i na Filipinima. Tip je uzeo svoju pedeseticu i uz lagani naklon i bez imalo nervoze otišao dalje.
Baclayon je jedno od naselja na južnoj obali Bohola. Zapravo, meni se sve činilo kao jedno neprekinuto naselje jer od Tagbilarana do Baclayona i dalje kasnije za Alburquerque i Loay gotovo da i nema praznog, nenaseljenog prostora. Dokaz da su Filipini prenapučena zemlja. Ako po ničemu drugome, onda barem je po tome ovo tipična azijska zemlja. Pred dvadesetak, tridesetak godina oko sedamdeset milijuna duša je obitavalo na tih preko sedam tisuća otoka. Danas, ne tako puno kasnije, brojka je prošla sto milijuna.
U Baclayonu je sunce toliko upržilo da je postalo pomalo nesnosno. Došao sam u ovaj gradić radi jedne od najstarijih crkvi na Filipinima.
"Magnificent coral church dating back to 1727...", piše u vodiču.
"Potres 7.2 magnitude pogodio je Bohol 15. listopada 2013.", piše na terenu. Crkva je djelomično razrušena, a ostatak je pod skelama u strahu od urušenja. Ne vidi se gotovo ništa. Kasnije ću vidjeti da je taj nesretni potres srušio ne samo crkvu u Baclayonu, već i onu u Alburquerqueu, a najgore je prošla crkva u Lobocu koju je potres prepolovio po širini. Nadam se da je na zapadnoj obali koja ostala čitava. Sve su ove crkve kroz 17., 18. i 19. stoljeće gradili Španjolci, gotovo kroz petsto godina kolonijalni gospodari Filipina. Ostavili su Španjolci mnogo Filipincima: imena i prezimena su gotovo svi odreda španjoski. U hrani se također vidi španjoski utjecaj, jela poput adobo ili tocino.
"Bla bla bla bla maleta!", rekao je jednom prilikom mladić u jednom od lokalnih buseva. Prvi dio na tagalogu nisam razumio. Ali maleta je na španjolskom prtljaga, torba, kofer. I zaista, kondukter je ubrzo s mladićem izašao iz busa i iz gepeka mu dao kofer.
No, španjolski utjecaj je daleko najprisutniji u religiji. Osamdeset posto filipinskog stanovništva je katoličko i to ne samo na papiru. Mi volimo reći da smo Hrvati nakon Poljaka i Talijana najkatoličkiji narod na svijetu. Krivo. Filipinci žive sto posto s religijom. Nisu samo crkve i kapelice na svakom koraku, kasnije ću ih na primjer u selu u kojem ću se smjestiti i koje ima jednu ulicu pronaći čak dvije, već gotovo svaki tricikl, jeepney ili bus imaju negdje neku vrstu religijskog obilježja, obično velikim slovima ispisan neki citat iz Evanđelja na vanjskoj strani vozila.
"Bog je velik!", također je čest ukras na vozilima. Jedan od bus prijevoznika na Boholu zove se Saint Jude.
A onda se sljedeći dan ujutro dogodilo nešto novo i neočekivano. Dok sam iz bungalova hodao kroz "svoje" selo prema glavnoj cesti i dok su me svi ljubazno pozdravljali ili čak kratko čavrljali, troje je klinaca od kojih šest-sedam godina došlo do mene, poljubilo mi ruku, stavilo ju na svoje čelo i reklo mi: "Bless me!". Ostao sam zatečen. Ali blagoslovio sam ih. Po Latinskoj Americi djeca često znaju tražiti blagoslov od svojih roditelja, djedova i baka ili kumova. Ali nisam dosad naišao na nekoga da je tražio blagoslov od slučajnog prolaznika.

U Alburquerqueu, ili skraćeno Alburu, kamena fasada stare crkve ostala je netaknuta. Unutra se nije moglo. Očito je i ovu potres uneredio. Tada je počela kiša. Počela je toliko lijevati da su se posvuda stvorile velike lokve, a rijeke su počele teći niz ceste i stepenice. Pod trijemom crkve sklonište su pronašli lokalci. Nitko se nije uzbuđivao previše. Kiša je sastavni dio filipinskog života, a uostalom ovo je još uvijek kišna sezona. Školarci u školskim uniformama iskoristili su priliku i zaigrali igre. Naši bi današnji klinci vjerovatno izvukli iphone, ipad ili neku drugu tehnološku stvarčicu, no ovdje su dječaci iz ruksaka izvukli zvrkove, a djevojčice lastiku i počele preskakivati. Naši su klinci to izgubili. Da ih netko stavi na ulicu i ostavi ih s igračkama s kojima smo se igrali mi ili naši roditelji, ne bi sigurno znali što činiti s njima.

Mrak je bio pao. Kiša je sada samo sitno padala. Znao sam da moram uhvatiti prijevoz do Loboca jer oko šest sav javni prijevoz ovdje prestaje i tada počinje vrijeme rezervirano za obitelj u toplini vlastitog doma. I večera. Večerao sam tu večer sa Sophie, Francuskinjom od kojih pedesetak godina, inače uz mene jedinom gošćom u Nipa Huts Villageu. Ponudili su nam rižu i grilanu ribu koja je i izgledom i okusom jako podsjećala na našu skušu. Zalio sam dosta dobrim San Miguelom, nacionalnim filipinskim pivom. I onda zaspao uz zvuk vjetra u krošnjama palmi, povremenim tropoštanjem kokosa s drveća, te glasanjem zrikavaca i žaba...

25.11.2014. u 11:46 • 0 KomentaraPrint#^

RIJEČ KOJU NITKO NE VOLI ČUTI NA FILIPINIMA

Jeste li znali?
The name tarsier was taken from its extremely long tarsus bone. Its hind limbs are twice as long as its body.
Their third finger has the same length as their upper arm.
Tarsiers are able to rotate their head 180' to compensate for their immovable eyeballs.
The second and third toes of their hind limbs bear claws instead of nails used for grooming.
Tarsiers are the only extant entirely carnivorous primates.
Tarsiers are amazing jumpers able to jump 40 times more than its own weight.
Young tarsiers are born furred and with open eyes. They are able to climb within a day of birth.
Tarsier exhibits the slowest fetal growth rates of any mammal taking 6 months to reach a birth weight of 23 grams.
Scientists differentiate tarsier species through their song and singing styles. Tarsiers do sing in high-pitched voice.

Nisam bio siguran da li ću pronaći direktan prijevoz iz Loboca do utočišta tarsiera. Nudili su mi da unajmim motor za cijeli dan. Čak i za relativno malo novca. Ali s obzirom na hoće-neće igru s kišom te motociklističkom nesrećom u Laosu od pred koju godinu, nije mi baš svejedno biti na dva kotača. No, na cesti mi je prišla Filipinka i ne samo da mi je objasnila kako doći do utočišta, nego mi je i ona sama zaustavila bus. Pola sata kasnije preda mnom je bilo četiri pet tarsiera u utočištu koje je više izgledalo kao nečije stražnje dvorište nego utočište. Ove male životinjice koje bi ti bez problema mogle stati u šaku, a koje su uglavnom tog trenutka spavale jer je riječ o noćnim životinjama, gotovo jedino žive na Boholu. Ima ih u malom broju i na nekim drugim otocima te u Maleziji, ali većina ih živi na Boholu. Često su znale biti žrtva ilegalne trgovine zaštićenim i ugroženim vrstama tako da danas njihovu zaštitu na Boholu shvaćaju veoma ozbiljno. Posvuda se po otoku nalaze ispisani brojevi telefona koji se mogu nazvati u slučaju da se naiđe na nekoga tko loše postupa s tarsirima.

Opet sam bez puno problema uhvatio bus dalje za Carmen u srcu Bohola. Kroz cijeli dan bez prestanka tricikli, jeepneyi i busevi voze po otoku i rijetko se kada na prijevoz čeka duže od desetak, petnaestak minuta. A karta je sitnica. Nikada nisam platio više od pet kuna, a za destinacije do desetak kilometara znao sam "osloboditi" novčanik za najviše kunu i pol. I nikada nisam dobio dojam da su me kao očitog stranca pokušali "prevesti žednog preko vode" i naplatiti više nego bi naplatili lokalcu. Ili su možda to radili tako dobro da nisam osjetio.

Malo pred Carmenom iskočio sam iz starog japanskog busa i potrčao pod strehu obližnje suvenirnice. Kiša je ponovno padala. Došao sam dovdje ne bih li se uspeo na vidikovac s pogledom na čuvene Čokoladne brežuljke. Kiša je padala i nemilice šibala već dobrano natopljenu zemlju. Gledao sam u tlo, potom u nebo. Sivilo. Teško je bilo očekivati da će brzo prestati. Nekoliko lokalaca u kratkim T-shirtevima i hlačama i japankama gotovo u tišini besposleno su gledali u prazno i dijelili sa mnom strehu. Pokušali su mi bez puno truda uvaliti neki suvenir. Ali kiša nas je sve učinila mlohavima. Niti su oni imali volje prodavati, niti sam ja imao volje kupovati.
Nakon pola sata kiša se malo smirila i ukazala se prilika za bijeg. Znao sam da imam jedno dvadesetak minuta hoda do vidikovca nadajući se da će me barem toliko zaobići jača kiša. Imao sam na kraju sreće jer upravo kada sam došao do vrha opet je obično počelo padati. Sklonio sam se u jedini restoran. Naručio rižu i pileći adobo, u soji mariniranu i potom skuhanu piletinu. Jednim okom sam cijelo vrijeme škicao vani. Kiša nije prestajala.
A onda mi je pukao film, zatražio sam račun, platio i odjurio do samog vrha vidikovca. Ubrzo me kiša smočila, ali više mi nije bilo važno. Jedino što je istovremeno počelo i malo puhati pa je postalo prohladno, nešto što nisam očekivao na Filipinima. Neki su od domaćih turista malo pretjerali i odmah na sebe navukli majice dugih rukava i jakne. Uvijek me iznova fascinira netolerantnost tropskog stanovništva na nešto nižu temperaturu kada ih dvadesetak stupnjeva odmah natjera na duge rukave.
Čokoladni brežuljci su skupina od 1268 gotovo identičnih stožastih brežuljaka, četrdeset do sto dvadeset metara visoki, koji prekrivaju dio unutrašnjosti Bohola. Ime su dobili jer navodno izgledom podsjećaju na zrna čokolade. Službeno su nastali podizanjem starih koraljnih naslaga, nakon čega je uslijedila erozija i razne vremenske neprilike. Mene, da prostite molim, ti brežuljci više podsjećaju na govanca ovca ili koza. No razumljivo, nitko ne bi došao vidjeti "Sheep Poo Hills" ili "Goat Poo Hills". "Chocolate Hills" zvuči otmjenije i primamljivije.
Vrijeme nije idealno za gledanje. No, nije ni loše. Kiša i niski oblaci dali su brežuljcima dodatnu dozu mističnosti te dubinu. Najbliži stošci vidjeli su se posve jasno, a oni iza su već bili lagano obavijeni sumaglicom. Sumaglica je one dalje gutala sve više i više dok naposljetku daleko naprijed brežuljci nisu nestali s vidika.
Natrag na glavnoj cesti dok sam čekao bus za Loboc, čavrljao sam s istim onim lokalcima s kojima sam prvotno dijelio strehu. Kiša nije prestajala i streha nas je opet spojila.
"Previše kiše! Pada, pada i pada. Već dva dana. Zar je uvijek ovako?", vrijeme je jedna od glavnih tema neobaveznih razgovora na Filipinima pa sam i ja odlučio igrati na kartu vremena.
"Not always. Ponekad. Ovo je zbog dolaska tajfuna. Dolje na Mindanau je već počelo....", uzvratio mi je jedan.
Tajfun... riječ koju nitko ne voli čuti. U glavi sam odmah nacrtao kartu Filipina. Mindanao nije daleko od Bohola.
"Proglasili su ovdje prvi stupanj opasnosti od tajfuna. Ukupno ih je pet. We'll see.", dodao je drugi.
U glavi mi je odtad bila samo ta jedna riječ - tajfun...

25.11.2014. u 11:45 • 0 KomentaraPrint#^

DAN POSLIJE

Krijesnice su sinoć nakratko izašle dok sam s trijema uživao u zvucima boholske prašume. Bilo ih je prekjučer puno više. Ponadao sam se da je i tih par krijesnica znak da će nas tajfun mimoići. Krivo. Ubrzo se digao jak vjetar, a kiša je postala sve jača. Naposljetku sam morao ući u svoj bungalov od trstike jer je vjetar nosio i kišu i prašinu i granje na sve strane. Unutra, dok sam ležao u krevetu, zavjese su se vijorile poput zastava na vjetru, a teške su kišne kapi svom snagom šibale metalni krov. Oglašen je tajfun tek prvog stupnja. Treći stupanj znači odlazak u sklonište na neko povišeno mjesto.
Jutro poslije, naizgled kao da sinoć ničega nije bilo. Na nebu tek rijetki oblaci. Ukazalo se i sunce. Kiša je napokon prestala. Ali vlaga je zato postala još nesnošljivija. Poglod prema rijeci Loboc otkrivao je da se ipak nešto dogodilo. Razina rijeke je puno viša od one prethodnih dana, ali puno više je u oči upadala njena brzina. Nekada gotovo posve mirna, sada je bila posve ubrzana i sa sobom je ta blatnjava voda nosila mnoštvo granja i raznih neprirodnih materijala.
Putem do Tagbilarana nailazio sam na još dokaza sinoćnje srdžbe Majke Prirode. Dvije benzinske postaje zatvorene i poplavljene. Posred ili uzduž ceste posvuda granje. Palme i stabla banana tužno su pognule svoje glave.
Nisam se dugo zadržao u Tagbilaranu. Samo onoliko koliko je bilo potrebno za iskočiti iz jednoga i uskočiti u drugi jeepney. Nastavio sam za Antequeru, pola sata od Tagbilarana. Cesta se zavojito uspinjala dijelom kroz prašumu, dijelom kroz rižina polja. Neka su bila prekrasno zelena, druga su već prošla žetvu. I jedna i druga pod velikim slojem vode zbog obilne kiše. Čovjek bi pomislio da bi trebalo biti manje vlažno na višoj nadmorskoj visini na kakvoj je Antequera. Ali ne. Stupnjeva nije bilo mnogo, tek tridesetak, ali i ovdje je vlaga bila gospodarica gradića.
Antequera nije mjesto u koje dolaze stranci. Bilo je to očito od trenutka kada sam pogrbljen kročio iz jeepneya. Jedva sam dočekao da se ispravim nakon pola sata vožnje. Zaskočilo me nekoliko motociklista, ali ne samo mene, već i ostale lokalne putnike. Prijevoz na motociklu je vrsta javnog prijevoza u Antequeri. Jedno kratko 'ne' i gomila se oko mene rasplinula. Bacio sam pogled na mjesto. Oronulo, otužno. Ne i prljavo jer se na ulici gotovo i nije mogao pronaći ni komadić papira, a smeće je uredno bilo poslagano u razne kante za reciklažu. Rijetko se to viđa u zemljama ovog tipa.
Oronulo. To je prava riječ. Središte glavnog trga oko kojeg se skupljaju jeepneyi, motocikli i svi ostali je sigurno stotinjak metara visoko stablo čije su grane gotovo posve, zbog kiše i vlage, prekrivene lišajevima i mahovinom i raznim drugim parazitskim biljem u kojem su svoje stanište našle mnogobroje ptice. Njihov pjev razbijao je uspavanu Antequeru. Ljudi jedva da su se micali ili razgovarali. Bila je ipak sredina dana. U nekoliko trgovina raznorazne robe, zidova s kojih se ljuštila boja, prodavači su u hladovini ubijali vrijeme. Isto su činili i oni ispod onog visokog stabla ispod kojeg je postavljena, već odavno napuknuta i savinuta metalna nadstrešnica. Mnogi su ubijali oko. Iza fasade onih trgovina pronašao sam lokalnu tržnicu. Ni na malobrojnim otvorenim štandovima nije bilo previše života. Nudilo se uglavnom voće i povrće i to posebice banane, extra malene cherry rajčice, bundeva, neka vrsta tikvica, krumpir, luk... Ovdje sam i prvi put vidio male calamansi limete, toliko male da nalikuju na špigule. Srednjovječna žena u jednom je uglu okretala u ulju komadiće bundeve i potom ih nataknula na štapić. Druga je nudila svježe napravljeni sok. Natrag na trgu, ispod stabla, prodavač je na roštilj bacao male kukuruze. Uzeo sam jedan za pet pesosa ili malo više od pola kune. I zato jer sam bio gladan, ali i zato jer mi ga je bilo žao tamo pred roštiljem usred vrućeg dana. Odšetao sam do župne crkve u rubu trga. Izdaleka je izgledala očuvana. Izbliza i crkvu "Deset zapovjedi" je lanjski potres "nagradio" raspuknutim zidovima. Za razliku od ostalih, ostala je pod krovom. Vidljivo napuknuta na sve strane, ali ostala je stajati. Za razliku od ostalih, i razrušenih, crkvi koje su bile kamene, ova kasnobarokna, i najmanje impresivna, očito je građena puno kasnije i od nekog drugog materijala, možda cigle.
Uskom sam se cesticom uputio kroz rubne dijelove grada prema obližnjim slapovima. Kuće su ovdje bile drvene, uglavnom od trstike, i povišene. Ispred nekih besposleno su bili njihovi vlasnici. Jedino su klinci trčkarali uokolo, a neki su osvježenje pronašli u mnogobrojnim potocima, bojom nimalo privlačnima.
Na kraju puta Mag-Aso slapovi je zapravo jedan slap razbijen na dva dijeka jednom stijenom. Dvjestotinjak stepenica kroz prašumu vodi do njega. Zbog okolne guste prašume vlage je ovdje još i više. Iako nije kišilo od sinoć, kapalo je s drveća, stepenice su bile prekrivene slojem mahovine i skliske. Silazak i uspon s backpackom na leđima značio je puno znojenja s moje strane. Prošao sam današnju kuru mršavljenja. Slapovi sami po sebi nisu bili ništa posebno. Prepuni smeđe vode zbog tajfuna i toliko brzi da, i da je voda čišća, zbog brzog toka bilo bi nemoguće okupati se i osvježiti.

Loon - moja sljedeća postaja na Boholu. Izbacili su me pred crkvom i otišli. Što je nekada bila najljepša boholska crkva, koju su 1803. godine podigli španjolski franjevci od koraljnog kamena, danas je hrpa ruševina. Onaj potres od 7.2 magnitude potpuno ju je srušio. Ovdje nisu ostala stajati ni njezina dva zvonika, ali ni niti jedan jedini zid. Crkva se kompletno urušila. I dok gledam sliku kako je izgledala prije potresa, ovdje u Loonu mi se više nego drugdje po otoku steglo srce.
Počeo je padati mrak, a i moj želudac je htio da ubacim nešto u kljun. Impresivan je broj zalogajnica koje ima ovaj mali gradić. Nisu to nikakvi restorani. Zalogajnica je pravi izraz. Svaka s nekoliko jednostavnih drvenih ili plastičnih stolica i stolova. U jednoj sam uzeo pola pečenog pileta kod kojeg se jako osjetila aroma đumbira. U drugoj, starijoj gospođi pogledao sam u lonce. Očito je bilo da je ta njena nepregledna zalogajnica bila prednji dio kuće u kojoj je stanovala i sasvim je vjerovatno da je ona bila njen jedini izvor prihoda. Njene tužne oči i naborano lice na kojem se vidjela težina njezina života ponukali su me da kod nje uzmem prilog - kuhani mješano povrće. Moram priznati da sam se isprva dvoumio jer nisam htio već na početku putovanja pobrati nekakvu crijevnu bolest. Ali hrana na kraju ne samo da je bila ukusna, nego nisam ni uznemirio želudac. Crijeva jesam pobrao. Hodajući okolo po malim štandovima s hranom u oči su mi upale kao male uske gliste pažljivo namotane na štapić za ražanj. Ubrzo sam saznao da to nisu bile nikakve gliste, nego pileća crijeva na roštilj, jedan od filipinskih specijaliteta. Zanimljiv i ukusan snack, ali toliko je stvari za probati na Filipinima da sumnjam da ću ih ponovno probavati. I na ostalim štandovima je crijeva bilo u izobilju. I pilećih nogica koje su navodno, po riječima prodavača, hrskave kada im se jedu prsti. Noge sam ostavio za neki drugi put.
Mrak je sada već potpuno pao. Teško se priviknuti, sa ovom vrućinom, da je kraj studenog i da mrak već počinje oko pet i trideset. Uvijek nekako očekujem da je sunce tu negdje do devet ili čak duže, a onda me uvijek nanovo iznenadi mrak u pet i trideset. Zima je, ali nemoguće je ovdje uživiti se u zimu.
Preda mnom je bilo još mnogo puta do mog večerašnjeg smještaja. Opskrbio sam se slatkišima iz raznih pekara kojima je Loon krcat. Ima ih više nego onih zalogajnica. Svaka druga kućica je 'bakery' i čovjek bi, vidjevši to, rekao da su ovi ljudi očito isključivo na šećeru. Jer šećer uostalom na Filipinima obožavaju. Stavljaju ga u sve i ne u malim količinama. Keksi i kolači imaju toliko šećera u sebi da se nije uspio otopiti i među zubima se uvijek osjećaju zrna šećera.
Pokušao sam pronaći prijevoz do dokova u dvadesetak minuta udaljenom Mopocu ne bih li tamo pronašao prijevoz preko preko kanala na sićušni otok Cabilao. Tada sam se prvi put na Filipinima osjećao kao stranac. Vidjevši mene s bijelom kožom cijena prijevoza na motociklu do Mopoca naglo je porasla. I vodiči i vlasnik lokalne ljekarne rekli su da je cifra nekih pedesetak pesosa. Svi odreda, u dosluhu, tražili su četiri puta toliko. Bilo je očito da žele oderati glupog stranca. Nisam se dao. Cijena je ubrzo s dvjesto pala na sto. Još uvijek se nisam dao. Nisu to neki novci, ali jednostavno ne volim kada netko od mene pravi budalu. Stajao sam na mjestu, uz cestu u centru Loona, pod slabom uličnom rasvjetom. Moralo je proći barem četrdeset i pet minuta. Vozači motocikla su dolazili i odlazili.
"Ideš za Mopoc?", upitao me još jedan.
"Da.", odgovorio sam mu i očekujući još jednu u nizu urnebesnih ponuda, bio sam spreman otkantati ga.
"Četrdeset pesosa. Ok?"
Nisam mogao vjerovati. Morao sam ga pitati da mi ponovi. Dobro sam čuo. Četrdeset pesosa.
Ubzo sam se s vjetrom u kosi truckao na dva kotača kroz tamu prema Mopocu. Na trenutke, s obzirom na stanje ceste, srce mi je bilo u petama. Ali stigli smo naposljetku u Mopoc. Umjesto četrdeset, dečku sam ostavio šezdeset. Poštenje se uvijek isplati.
Mopoc je bio u potpunoj tami. Malo ribarsko selo ostalo je bez struje. Posljedica onog tajfuna. Jedino svijetlo bile su upaljene cigarete na doku. Samo su one odavale da nekoga zaista tamo ima. I poneki šapat. Te žena koja je uz ručnu svjetiljku pokušavala nešto grilati. Približio sam joj se. I ona je imala ona pileća crijeva i nogice. Ali i još nešto. Ispalo je da su to nešto pileća jetrica te cijele pileće glave. Pokazao sam joj da mi baci na roštilj nešto jetrica i dvije glave. Naravno, za nju i ostale koji su se sada počeli skupljati oko roštilja, bila je to prava zabava. Očito ne viđaju ovdje često stranca koji naručuje ovu neobičnu hranu. U jetricama doduše nema ništa neobičnog jer ih i mi doma jedemo, ali cijele pileće glave s očima i kljunom su druga priča. Prije nego mi ih je slavodobitno uručila, umočila ih je u umak od octa i soje. Dobio sam upute:
"Jedi kožu, a zatim otvori i pojedi mozak i ostalo što je unutra."
Činilo se jednostavno. U praksi ne baš. Trebalo je žonglirati s te dvije glave na štapiću i zubima razbiti lubanju i isisati unutrašnjost. Kada sam ih napokon "sredio", oduševljenje je bilo očito.
"Može još?"
"Ne, hvala! Moram uhvatiti brod!"

S obzirom na kasne sate, prijevoz do mog smještaja postao je komplicirana stvar. Regularni brodovi su već otišli i mogao bih pričekati da se još netko pojavi pa da podijelimo troškove. No, bilo je to malo vjerovatno. Većina života na Filipinima staje u šest, a bilo je već šest i trideset. A i da uspijem uhvatiti neki brod, s druge strane, na Cabilau, bi moglo biti nezgodno jer još uvijek bih imao jedan dio za prijeći motociklom. Struje i dalje nije bilo. Po potpunom mraku bi moglo biti opasno voziti kroz Cabilao. Tajfun je napokon odredio tijek događaja. Za sedamsto pesosa, ili gotovo sto kuna, dobio sam dosad najskuplji prijevoz - unajmio sam privatnu bangku, mali ovdašnji tradicionalni izduženi, ali uzak, drveni čamac sa po svake strane letvama radi stabilnosti, kao što imaju hidroavioni, da me direktno odvede na drugu stranu otoka do plaže gdje se nalazi La Estrella Beach Resort.
"Mnoge su brodice oštećene, a tamo je jedan i potonuo.", vlasnik bangke govori mi o tajfunu koji je priča broj jedan na Boholu.
"Jel prošao?", pitam ga.
"Yes, yes! Otišao na zapad prema Tajlandu."
Bilo je nečeg posebnog u toj mojoj večernjoj vožnji na privatnoj bangki kroz filipinske otoke. Gotovo potpuni mrak pokušao je rasparati povremeni tek mladi polumjesec i zvijezde koje su se iznenada ukazali u malenom prozoru tik iznad bangke. Bio je to prvi put od dolaska na Filipine da sam uopće vidio mjesec. Mladi polumjesec jedva je osvjetljavao put i vlasnik bangke morao je povremeno osvjetliti si put i dati signalizaciju ručnom svjetiljkom. Povjetarac je šibao lice, kao i poneka slana kap koja je doletila iz mora. U daljini, na horizontu, za južnim Cebuom, opasno je sijevalo. Bilo je nečeg uzbudljivog u toj večernjoj vožnji bangkom. Toliko da sam se osjećao kao glavni lik u nekom putopisnom dokumentarcu i kao da su kamere negdje oko mene i sve to snimaju. Osjećao sam se kao da sam u cipelama Michaela Palina ili Simona Reevea. Osjećao sam da živim...

25.11.2014. u 11:44 • 0 KomentaraPrint#^

ŽIVOT U AKVARIJU

Cijelu me noć sparina gušila. Okretao sam se u krevetu. Iznojio litre i litre tekućine. Od tajfuna život se još nije vratio u normalu. Vlažnost zraka je još uvijek previsoka, a ventilatori ne rade usred nedostatka struje. La Estrella ima svoj generator, ali nakom deset navečer i on miruje. U toj nesanici čitavu noć sam osluškivao zvukove prirode. Prvenstveno žaba. Iznenadio me broj žaba na Boholu i Cabilau. A ove na Cabilau imaju i posebno glasanje - jako i prodorno, gotovo poput roktanja svinja.
Oko četiri ujutro postalo je malo lakše za spavati, ali ni to nije potrajalo. Ubrzo je izašlo sunce i ponovo počelo žariti, a ja se sa suncem počeo znojiti. U deset sam se odlučio dignuti iz natopljenog kreveta i otići na plažu.
Cabilao nije poznat po nekim spektakularnim plažama. To sam znao i prije dolaska na otok. Plaža pred La Estrellom je uska nakupina pijeska i puno odbačene morske salate čiji se miris širi naokolo. Pet minuta od resorta je druga priča. Tu je plaža šira i čišća. Pod nogama se osjeća ronki zvuk šupljih koralja
Samo su četiri resorta na otoku i, kako je niska sezona, tek je šačica ljudi. A ti ljudi dolaze na Cabilao radi ronjenja.
S japankama sam ušao u vodu i otpješačio kroz trave i mulj tristotinjak metara prema otvorenom moru. Voda je uglavnom tek do pojasa. A onda teren naglo propada i vrijeme je za staviti masku na lice. Na samo tristotinjak metara od obale počinje koraljni greben. Imao sam što vidjeti: mnoštvo raznobojnih koralja i tropskih ribica. Taman kad sam pomislio da sam vidio sve, ukazala se neka nova. Ribice raznih boja i oblika. Neke same, a neke u jatima. Za oko mi zapela jedna nalik Nemu, ali prvu nagradu je uzela druga par centimetara dugačka fluorescentno plava. Bilo je tu i morskih zvijezda, od indigo plavih do isprano crvenih s crnim točkama poput bradavica. Ili točkasta crno-smeđo-bijela morska zmija, koja je pobjegla glavom bez obzira čim me uočila. Ili dvije malene meduze čiji klobuci nisu bili toliko prozirni poput onih iz našeg mora. Znao sam zaroniti i zaletiti se među jata tih šarenih ribica. I ponekad one nisu pokazivale nikakav strah. Otkrio sam da je lakše roniti u ovom moru i da je pritisak na uši puno manji. Mogao sam zaroniti puno dublje i imati koralje u razini svojih očiju.
Ovo je bilo bolje i od Ko Juma prije osam godina gdje se koraljni greben oporavljao od božićnig tsunamija. Ovdje je podvodni svijet bio posve netaknut.
Cijeli sam dan proveo u akvariju...
Relax prije nego li krenem dalje...

25.11.2014. u 11:43 • 0 KomentaraPrint#^

PROMJENA

Sinoć sam prije spavanja s trijema svog bungalova promatrao južnofilipinsko nebo posuto tisućama zvijezda, poput dragulja. Oblaka nije bilo i pogled je bio savršen. Preko mora nazirala su se svijetla Argaa na Cebuu.
Usred noći, nakon što sam napokon uspio zaspati izmoren vrućinom i neprestanim znojenjem, probudio me nakratko lagani zvuk.
"Kiša? Ne može biti...", pomislio sam u polusnu, prisjećajući se sinoćnjeg neba.

Budilica je zazvonila u šest i trideset. Vani se tada već razdanilo. Kiša je lijevala kao iz kabla. Par puta nebo se zaderalo gromom. Nisam mogao vjerovati. Nakon sinoćnjeg čistog neba, danas su nebo prekrili gusti sivi oblaci. Sjeo sam na obalu. Cebu se nije više vidio na drugoj strani mora. I njega su progutali isti oblaci. Na moru nekoliko usidrenih bangki i par ribara u svojim malim drvenim čamcima ne puno različitim od kanua. Oni bliže kopnu uglavnom su mirovali, ali iza koraljnog grebena more je bilo uzburkanije i jedan je od ribara imao pravi mali vodeni rodeo.
Namjeravao sam u osam uzeti lokalni brod direktno s Cabilaa za Argao na susjednom otoku Cebu. Brod košta kikiriki i namijenjen je lokalnom stanovništvu koje dvaput tjedno, utorkom i subotom, ide u opskrbu na Cebu. Vrijeme bi moglo poremetiti planove. Dok sam čekao informaciju da li će biti broda ili ne, ispio sam ranojutarnji crni čaj s pogledom na more.
U osam i petnaest mlada Filipinka s recepcije došla je po mene. Stupili su u kontakt s kapetanom i brod za Argao ipak ide.
"Kada?", upitao sam.
"Osam i pol. Devet. Tko zna. Filipinsko vrijeme. Čekat će te.", dobio sam odgovor.
Spreman već odavno sjeo sam na motocikl i požurio na dok na drugom kraju Cabilaa. Kiša je upravo bila prestala. Oblaci su još prijetili, ali barem iz njih više nije lijevalo.
"Biiiiig boat! Don't worry!", jučer mi je rekla Estrella, vlasnica resorta, na moj upit o veličini broda za Argao. Kada sam jutros vidio pred lučicom malo veću bangku prema kojoj su mi pokazivali lokalci na doku, mislio sam isprva da sam nešto krivo razumio. A onda su me manjom bangkom dovezli upravo na tu veću. Dvadesetak ljudi već je bilo na njoj kada sam se ukrcao u osam i trideset. Mislio sam da čekaju samo mene. No, čekanje se nastavilo. Ubrzo je drugom bangkom s obale prebačeno još troje putnika, među kojima je bila i starija slabo pokretna žena. Ni tada nismo krenuli. Deset minuta iza devet nova je bangka dovela još svježe krvi. Njih sedam ili osam. Pokušao sam izbrojati koliko nas je ukupno bilo na brodu. Nisam uspio pa sam na kraju procijenio da je moralo da nas je bilo tridesetak.
"This motorbangka/watercraft is authorized to carry twenty (20) passengers as indicated in the passenger ship safety certificate..." - velikim plavim slovima bilo je zapisano na jednom od bijelo ofarbanih zidova broda. Može biti da su, s obzirom na nekoliko djece na brodu, računali dvoje djece kao jednog odraslog. Svejedno, bilo nas je previše.
Ni tada nismo krenuli. Ali ubrzo se posada uznemirila, putnici, svi odreda lokalci, na sebe su postavili jakne, a žene marame na glave. Očito se nešto trebalo dogoditi.
I krenuli smo. Bilo je devet i trideset. Vrijeme nas je i dalje služilo. Kiša nije padala, a more se smirilo. Uspio sam i odspavati na drvenoj klupici. A onda sam osjetio nečiju ruku na ramenu. Otvorio sam oči. Bio je to kapetan. Tražio je sto pedeset pesosa za prijevoz. Pogledao sam na sat. Bilo je prošlo tek malo manje od sat vremena. Obala Cebua je bila vrlo blizu. Bilo mi je rečeno da će prelazak tjesnaca koji dijeli Bohol od Cebua trajati dva sata. Nije mi ništa bilo jasno. Očito je kapetan ubrzao s obzirom na dobro more.
Sat vremena nakon polaska s Cabilaa zakoračio sam na smeđu pješčanu plažu Argaa. Ovdje nije bilo ni koralja ni morske trave i bangka je mogla pristati direktno na plažu. Izašlo je i sunce, a s njim je odmah krenula sparina. Nije trebalo puno da mi se majica namoči znojem.
Argao je šezdeset i pet kilometara južno od Cebu Cityja. Kako sam sutradan trebao letjeti iz Cebua na otok Palawan, Cebu City je morala biti moja konačna destinacija tog dana. Dok sam se pripremao za putovanje, Argao mi se u početku, zbog kolonijalne ostavštine, učinio kao zanimljivo mjesto za posjetiti. Međutim, kako je vremena bilo malo, počeo sam kratiti i Argao je ispao s liste. Srećom pronašao sam onaj direktni brod s Cabilaa, čime sam uštedio vrijeme budući da se nisam morao vraćati s Cabilaa za Tagbilaran. I Argao je ponovno bio u igri.
Otišao sam do stare španjolske crkve koju su u 18. stoljeću sagradili augustinci. I napokon sam vidio svoju prvu filipinsku kolonijalnu crkvu u cijeloj svojoj raskoši. Potres je završena priča. Crkvu sv. Mihaela Arhanđela sagradili su od koraljnog kamena, čestog građevnog materijala na ovim otocima. Fasada joj je vrlo jednostavna, tek s nekoliko reljefa, uključujući i onaj sv. Mihaela. Tu je i toranj koji je savršeno proporcionalan prema crkvi.
Unutra je u tijeku bilo vjenčanje, ali to me nije spriječilo da uživam u stropnim slikarijama na drvu sa scenama iz Biblije, među koje se uvukao i poneki fantastični element. Lagano izbjedljela boja slikarijama je dodavala osjećaj starine i veličanstvenosti. Ovo je cebuanska Sikstinska kapela. Promatrajući crkvu i njene detalje razmišljao sam i koliko su Filipini slični Latinskoj Americi. Da mi netko izbriše pamćenje, prije bih rekao da ova crkva pripada jednom Peruu ili Boliviji. I ne samo izgledom, već i činjenicom da su sva vrata, i glavna i sporedna širom otvorena, ne bi li se napravila prirodna ventilacija u tom tropskom podneblju, ali i pokazalo ljudima da je crkva uvijek širok otvorena. Čak je i misa, dio vjenčanja, pjevana na vrlo sličan način kako se pjevaju mise po Amerikama.
Pred crkvom su i stare španjolske vojne barake, danas sudnica. Odlično nadopunjuje taj kolonijalni kompleks.
Prošetao sam do glavne ulice. Tu se smjestio čitav niz zalogajnica i raznoraznih trgovina. Prvi mi je korak bio pronaći bankomat i opskrbiti se novim pesosima. U novčaniku mi ih je ostalo samo sto i dvadeset. Nedovoljno. Morao sam ručati jer, s obzirom da sam preskočio doručak, želudac je tražio svoje, a trebalo se platiti i bus kartu do Cebua. Na moja pitanja o mjenjačnici svi su negativno klimali glavom. Poslali su me na bankomate u sklopu nekog supermarketa. Prvi je imao prazan ekran. Na drugom je pisalo 'Out of order'. Vratio sam se na glavnu cestu i nije bilo druge nego krenuti dalje za Cebu i izdržati još dva sata bez hrane. U Cebuu bi bankomata trebalo biti u izobilju. Ipak je riječ o velikom gradu. A sto i dvadeset pesosa bi trebalo biti dovoljno za kartu za bus. Već sam se bio predao i krenuo prema bus stajalištu kada sam ugledao jedan od onih natpisa - 'Zalagaonica'. Pawn shop. Zalagaonice su veliki biznis na Filipinima i svaki ih grad ima na desetke, a oni veći i na stotine. Nisam imao ništa za izgubiti i ušao sam u nju. Upitao sam da li bi mi mogli promijeniti dvadeset dolara. Djevojka iza metalnih rešetki nešto je otipkala u kompjuter i potvrdila. Tečaj dosta nizak, ali prihvatio sam i malo napokon obnovio stanje u novčaniku.
Sunce je sada sve jače peklo. S ruksakom na ramenima tek sam tada osjetio koliko sam zapravo na ramenima izgorio od sunca od svog onog jučerašnjeg plivanja oko koraljnog grebena.
Bacio sam pogled na prvu zalogajnicu. Na pultu prema ulici bilo je nekoliko plastičnih zdjela. U nekim je bilo ribe, u nekima mesa, u mnogima povrća. Pokraj njih, na staklenoj polici piramida malih smotuljaka od trstike. Unutra je bila riža. Uzeo sam dvije male mesne okruglice od svinjetine, dvije proljetne roladice od piletine, dva pohana pileća batka, jedan onaj smotuljak riže i porciju kuhanog povrća.
"Naprijed naprijed!", pokazale su mi žene rukom da uđem u prostor iza pulta.
Tu, u nepreglednoj i od dima crnoj prostoriji, nalazila su se tri plava plastična stola i nekoliko stolica te na jednom od stolova stolni ventilator. Trebalo mi je zraka pa sam sjeo točno uz ventilator. U kutu prostorije nagomilane prazne boce coca cole. U pokrajnjoj na krevetu izvalio se mlađi zamazani Filipinac i otvorenih ustiju odrađivao je svoju siestu.
"Sedamdeset pesosa.", zatražila je jedna od žena.
Pružio sam joj novčanice ne vjerujući da me ručak izašao manje od deset kuna.
Ubrzo sam se već nalazio u žutom Ceresovom busu za Cebu City. Kako busevi voze bez prestanka i po nekoliko njih u isto vrijeme na istoj ruti, ovaj je za razliku od onih na Boholu bio skoro pa prazan. I klimatiziran.
Da je Cebu daleko napučeniji otok od Bohola, jasno je kao dan. Dok je autobus hitao niz Nacionalnu autocestu, kako nazivaju glavnu cestu na Cebuu koja kružno poput prstena obavija otok i tako povezuje gotovo sve njegove gradove i sela budući da u unutrašnjosti ih je tek nekolicina i većina je na obali, praznog prostora, kakvog je bilo tu i tamo na Boholu, na ovom otoku nije bilo. Gotovo cijela cebuanska istočna obala jedna je neprekinuta naseljena linija. Da se putem izmijenilo nekoliko gradova, moglo se saznati tek po natpisima na trgovinama, restoranima i ostalim radnjama te po katoličkim crkvama. Uvijek je jedna u središtu filipinskog grada ili sela.
Argao je ustupio mjesto Taloodu, ovaj Sibongi, a ova Carcaru i San Fernandu. Potom je na red došla Naga, a u Talisayu već je bilo jasno da ulazimo u metropolitansku zonu Cebu Cityja. Promet je postao kaotičan, a uz rub ceste postalo je gusto kao u mravinjaku. Ceresov žućo pomicao se mic po mic i zapravo je više stajao nego se kretao. Unutra treštale su iz zvučnika neke očajne srcedrapateljske balade s latinoameričkom prizvukom koje, primijetio sam iz dana u dan, Filipinci naprosto obožavaju. Zamislite Barbru Streisand i stavite to na entu potenciju. Došlo mi je da vičem, režem vene i još ponešto. Svašta čovjeku padne na pamet kada je u busu zatvoren dva sata s baladama. Toliko je trajao naš put od Argaa do Cebu Cityja. Dva sata za proći šezdeset i pet kilometara.

25.11.2014. u 11:42 • 0 KomentaraPrint#^

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

25.11.2014. u 11:41 • 0 KomentaraPrint#^

KAOS, SMRAD I SIROMAŠTVO U MAGELLANOVOM GRADU

Današnji Cebu City je prvo mjesto na koje je Ferdinand Magellan kročio na filipinskom otočju 15. ožujka 1521. godine, postavio križ i zauzeo zemlju za španjolsku krunu. Kasnije će malo dalje i izgubiti život od domorodaca, a tek će u drugoj polovici istog stoljeća drugi konkvistador, Miguel Lopez de Legazpi, uistinu udariti temelje pravom gradu.
Izašao sam iz Južnog autobusnog kolodvora i odmah me ošamarila mješavina vrućine, vlage i ispušnih plinova. Nakon čistog zraka na Boholu i Cabilau pa i u Argau, ovdje je disanje otežano. Molekule kisika u neprestanoj su borbi s ugljičnim dioksidom i činilo mi se da tu borbu gube. Nisam zapravo ni očekivao ništa manje od velikog grada u zemlji u razvoju u tropskom pojasu. Od dva milijuna i četiristo tisuća stanovnika ovog otoka, njih osamsto tisuća živi u Cebu Cityju. Trećina. I više ako se u obzir uzme metropolitanska zona koja se proteže od Talisaya na jugu, preko Cebu Cityja, do Mandauea i Mactana na sjeveru.
Na ulici svi su se borili za svoj prostor. Na kolniku motori i tricikli s automobilima, jeepneyima, autobusima i kamionima. Na pločniku ogromna masa ljudi pokušavala je slalomirati između lokava vode i rupa s blatom te raznih uličnih štandova koji su na sve strane uzurpirali prostor. Cebu City već mi je bio prisjeo tamo na izlasku iz Južnog kolodvora.
Uletio sam prvom taksistu u auto i pokazao mu ime hotela - Hotel Pier Cuatro. Kimnuo je glavom i krenuli smo dublje u grad. Nakon nekoliko trenutaka zaustavio se i počeo tražiti smjernice od ljudi uz cestu. Očito nije znao put, ali kako to biva na Filipinima, riječ 'ne' ili 'ne znam' nije mu bila u rječniku. Čak i kada ne znaju nešto ili nisu sigurni, Filipinci će radije reći 'da' ili u najgorem slučaju 'možda'. U strahu od sramote.
Nastavili smo se voziti i došli do neke četvrti koja je izgledala veoma elegantno. Elegantnije od ostatka grada. Bilo je tu shopping centara, modernih restorana i hotela... Tada je taksist ponovno izašao van i zaustavljao ljude. Nitko nije čuo za moj hotel. Naposljetku, kada je taksimetar otkucavao devedeseticu, a meni pukao film, platio sam mu, izašao iz auta i nastavio hodati okolo ne bih li pronašao svoj hotel ili barem nekoga tko bi me mogao usmjeriti. Od većine sam dobivao blijede poglede. Neki su mi rukama pokazivali prema jednoj strani, drugi prema drugoj. Izmoren od hodanja, vrućine, smrada i kaosa, odlučio sam sjesti u novi taksi.
"Yes. No problem!", kazao mi je taksist nakon što sam mu pružio papirić s imenom hotela.
Pitao sam se da li je uistinu znao ili je i ovome bilo neugodno priznati da ne zna. Vozili smo odoka jedno tri, četiri kilometara, možda i pet. U jednom trenutku na putokazu sam uhvatio riječ 'port'. Izgledalo je da je išao u pravom smjeru. Hotel je negdje u blizini luke. Pier Cuatro znači Dok broj četiri.
I iskrcao me napokon na pravom mjestu. Pred hotelom.
Onaj prvi taksist je bio potpuno pogriješio kraj grada. Išao je za onom da što stranac ima raditi išta drugdje nego u četvrti koja je namijenjena za bogatiji sloj. Pitanje je da li je uopće bio uposlio svoje moždane vijuge. Jer da jest, doveo bi me barem negdje blizu dokova, a ne kilometrima u unutrašnjosti.
Bilo kako bilo, otuširao sam se i odmah izletio van ne bih li iskoristio dnevno svijetlo. Savjetovali su me u hotelu da ne idem pješice, već ili da zaustavim jeepney ili idem taksijem. Odlučio sam se za prvu opciju. Dok je jeepney vozio po cesti punoj rupa prema centru starog grada, očima sam hvatao slike okolnog svijeta. Potpuno drugačijeg svijeta od onoga kojeg sam dotad imao prilike vidjeti na Filipinima. Slamovi od trstike i lima. Vrlo oronulo i ranjivo. Ljudi prljavih lica, ruku i nogu u prljavoj odjeći punoj rupa. Neki bez obuće na nogama pa makar to bile i obične plastične japanke. Tako crne i garave ljude nisam još vidio na ovom putovanju. Blata posvuda. Na križanju dvije ulice registrirao sam grupicu žena i djece u zajedničkom pranju rublja. Tamo na cesti. Kanal prepun smeća, a čiji je smrad dopirao do mojih nosnica gore na jeepneyu. Otvorena kanalizacija. Odjednom žena je izašla iz jedne od nastambi i istresla lavor prljave vode ravno u kanal. Pomiješano s ispušnim plinovima raznoraznih vozila i sveopćim kaosom gdje nitko ne prati prometne znakove ili pravila, situacija je izgledala posve deprimirajuće. Nebo i zemlja, jaz, i to ne samo među otocima, već između dva dijela grada koji su udaljeni jedan od drugoga tek nekoliko kilometara. Čitao sam da su velike razlike između onih bogatih i onih uistinu siromašnih na Filipinima.
Prošetao sam po starom gradu. Nije puno od njega ostalo nakon Drugog svjetskog rata. Fort San Pedro i obližnja katedrala relikt su kolonijalnog vremena. Nisam se mogao oteti dojmu da je tada možda bilo bolje nego danas u Cebu Cityju.
Bacio sam pogled i na onaj Magellanov križ kojeg, poput relikvije, čuvaju u nekoj vrsti paviljona. Usput su me zaskočile na desetke prosjaka, od male djece koja nisu tako davno naučila hodati do starijih žena. Ovo je bio prvi susret s prosjacima na Filipinima. No, za razliku od primjerice indijskih, filipinskim prosjacima je dovoljno reći 'ne' i odmah se dadu u potragu za novom potencijalnom žrtvom, po mogućnosti bijelom.
Sutradan, u nedjelju, kao u pravoj katoličkoj zemlji, gotovo sve je bilo zatvoreno. Radili su jedino neke zalogajnice te mnogi ulični prodavači. Narod je bio u crkvama. Katedrala je bila puna, a u obližnoj Bazilici svetog Dijeteta misa se služila u njenom prostranom dvorištu. Toliko mnoštva na misama da bi se naše crkve i naši Hrvati vrli katolici mogli posramiti.

25.11.2014. u 11:40 • 0 KomentaraPrint#^

FILIPINCI I HRANA

Doletio sam Cebu Pacificom iz Cebua na Palawan, točnije Puerto Princesu. Let, kao i svi dosad, bio na vrijeme, a sve je toliko opušteno da se nikako nije dobivao dojam da je riječ o jednoj niskotarifnoj aviokompaniji.
Puerto Princesa je zgodan i kompaktan grad i s oko dvjesto pedeset tisuća stanovnika jedini značajniji grad na otoku. Sve od interesa smješteno je uzduž glavne Rizal Avenije, koja se u dužini od par kilometara proteže od malog aerodroma na istoku do luke na krajnjem zapadu. Grad mi se svidio na prvu. Vjerovatno bi mi se nakon Cebu Cityja puno toga svidjelo na prvu. Kaos je sveden na minimum. Isto tako lakše se diše. Prosjaci i drugi probisvijet je nestao s ulice, a sređenije kuće i mnoštvo zelenila po ulicama i trgovima, što je važno s obzirom na vrućine, daje Puerto Princesi jedan veoma human izgled i jednostavno mami putnika da mu se grad svidi.
No, kada mi se kroz koji mjesec ili možda godinu dana slegnu emocije i kada sagledam ovo putovanje s odmakom, uvjeren sam da će mi u pamćenju ostati nešto drugo. Uvijek volim reći da su najbolje stvari u nekom mjestu one koje ti ostanu u sjećanju i nakon puno mjeseci i godina i kada te netko pita što ti se svidjelo najviše u primjerice Pekingu da odmah na prvu, bez puno razmišljanja, kažeš park uz Zabranjeni grad. Ili pekinška patka u tom i tom restoranu. Takve stvari koje izlete bez puno naprezanja sivih stranica valja preporučiti drugima. To je moj princip.
Kada me netko kroz neko vrijeme upita o Puerto Princesi, sigurno ću mu odgovoriti night food market na Baywalku!
Hrana je za Filipince sastavni dio života. Hrani se ovdje pridaje posebna pažnja, kao uostalom u gotovo cijeloj Aziji. Tajlandska kuhinja je svjetski poznata. Kineska također. Vijetnamska. Malezijska. Filipinska je međutim nepravedno zapostavljena. Ne govorimo sad ovdje o onoj "čudnoj" hrani poput pilećih crijeva ili glava koje sam već probao, ili pasjeg mesa i baluta, pačjeg embrija u razvoju, koje tek trebam probati. Govorimo ovdje o tradicionalnoj filipinskoj hrani koju Filipinci svakodnevno jedu u svojim kućama.
Od prvog dana na Filipinima zaprepašten sam količinom običnih jednostavnih zalogajnica uz cestu, bilo to u manjim mjestima poput Loona ili Argaa, ili u većim poput Cebu Cityja. U svakoj žene u loncima nude po pet šest različitih jela za vrlo male novce. Meso dominira filipinskom prehranom i to na prvom mjestu svinjetina i piletina. Govedine je jako malo, kao i drugih vrsta. Riba je uglavnom zapostavljena osim u nekim većim mjestima uz more. Povrće je veoma važno i to tikvice i mahune te bundeva. Primijetio sam da je najčešći način pripravljanja jela u obliku primitivnih gulaša i đuveđa te direktno na roštilju. Hrana je jednostavna, bez puno mješanja začina, a čili se koristi veoma rijetko.
U Cebu Cityju sam za večeru bio naručio Bicol Express, jedno od rijetkih nacionalnih jela koje je ljuto. Komadi svinjetine, koja je očito prethodno lagano prepečena, kuhaju se zajedno s kozicama u kokosovom mlijeku u koje se stave čili papričice. Ovo jelo napravi mali kaos u ustima - u početku se osjeća slatkoća kokosova mlijeka, a onda iznenada čili izvrši svoj atak na naše nepce. Riža je najčešći i najjeftiniji prilog, porcija se dobije već za kunu i pol, i onda lagano drži na uzdi ljutinu Bicol Expressa.
I juhe nude na Filipinima. Nisu to juhe kao predjela, već zaseban obrok, najčešće s puno tankih rižinih rezanaca koji su veoma zasitni. Na Cabilau naručio sam jednom 'noodle soup with vegetables'. Nisam znao što očekivati jer je to bio prvi put da naručujem juhu na Filipinima. Poznavajući dobro Aziju zbog mojih višegodišnjih lutanja po ovom kontinentu, naručio sam juhu za ručak kao jedino jelo. Nisam pogriješio. Na stolu mi se ubrzo našla poveća zdjela s mnoštvom bijelih rezanaca u gotovo prozirnoj tekućini u koju je bilo ubačeno i nešto kupusa te mrkve. Čim sam progutao prvu žlicu, okus me vratio u moje vijetnamske dane i iznenadila me sličnost s vijetnamskim phoom. Lagana aroma đumbira i, lokalni touch, mrvica gorčine filipinskih calamansi limeta.
Priznajem da volim uživati u hrani. To se počinje vidjeti na meni sve više kako idu godine.
No, najbolje druženje s hranom dogodilo se u Puerto Princesi na Palawanu.
Baywalk je promenada uz more s pogledom na zaljev kojeg zatvara ovaj grad. Nalazi se tek par ulica niže od Rizala. Danju sunce žari i pali i tek je šačica ljudi. Navečer, čim sunce zađe i temperatura padne, gomila izađe van u šetnju. Ali ne samo u šetnju. Dolaze tamo i dobro pojesti. Čitave obitelji s malom djecom. Skupine prijatelja. Zaljubljeni parovi. Baywalk se tada pretvara u jedan veliki restoran na otvorenome. 'Night food market' je suštinski azijska priča. Na mojim putovanjima po kontinentu nije bilo zemlje koja navečer nije živjela na tržnici s hranom. I ovdje u Puerto Princesi to nije turistički Disneyland jer stranaca, koje sam tijekom dana viđao na ulicama, navečer na Baywalku nije bilo. To je mjesto gdje lokalci dolaze pojesti i podružiti se. Sastavni dio života.
Na desetke štandova poslagani su niz promenadu. Meso se obično roštilja i dominira dakako piletina i svinjetina. Međutim, Baywalk je ipak raj za ljubitelje ribe i morskih plodova. Ima ih svih vrsta i oblika. Dovoljno je prošetati niz promenadu i vidjeti što se nudi. Na nekim štandovima nudi se više, na drugima manje, ali odmah se vidi da je riba svježa, a ne dimljena i potom pripremljena, što je bio dosad slučaj. Ako ti se svidi neka riba, upitaš za cijenu. Ako ti je i to na volju, riba je "ulovljena" i tada samo još treba dati kuharu uputu kako da ju spravi. Petnaestak minuta kasnije riba je na stolu spravljena točno na onakav način kako si naredio.
Meni su se za oko zakačili škampi, njih desetak, i uz cijenu od samo dvjesto pesosa ili dvadeset i sedam kuna. Uputa: na maslacu, češnjaku i čiliju. Želja: da bude što sličnija ljutim škampima u Maleziji. Rezultat: za polizati prste.
Još bolje ide uz filipinsko Don Miguel nacionalno pivo. Ili Red Horse extra strong s 6,9% alkohola. Oba opasno pitka.
Na putu natrag u hostel zgrabio sam za po šest pesosa ili osamdeset lipa dva mini wafla koje ovdje preliju margarinom i šećerom i onda presavinu kao palačinke. Zapravo ih ovdje i zovu 'pancakes', a u pravilu su wafli. Tijesto je jako mekano i topi se u ustima, a mislim da sam osjetio i malo kokosovog mlijeka.
Hint za jednostavan desert: puding od čokolade kuhan u kokosovom mlijeku.

25.11.2014. u 11:39 • 0 KomentaraPrint#^

RIJEKA

Baš sam bio pomislio kako, s obzirom na filipinski način vožnje bez pravila, imaju i malo prometnih nesreća. Nisam vidio niti jednu od dolaska u zemlju. I onda se dogodi ne da vidio prometnu, nego sam postao i sudionikom prometne nesreće.
Bilo je osam ujutro i kombi me taman pokupio pred hostelom. Unutra već petero mladih Amera, mladi danski par te stariji Šveđanin i njegova filipinska žena. I krećemo mi prema izlazu iz Puerto Princese. Nismo odmakli daleko od Rizal Avenije kada se na raskršću svom brzinom tricikl zabio u bočnu stranu našeg kombija. Na ovdašnjim raskršćima nema ni znakova ni semafora i tu treba biti dodatno oprezan. I naš vozač kombija i motociklist oboje su smatrali da imaju prednost. Zakon jačega. Jadni se motocikl zabio u kombi, malo ga udubio na vratima i onda se odbio par metara. Starija žena u njemu vidno potresena, ali hvala Bogu nikome se ništa nije dogodilo. Naravno da smo sljedećih dvadesetak minuta potratili dok su se dvojica prepirala čija je krivica.
Puerto Princesa, iako najveći grad na Palawanu, zapravo je po filipinskim standardima dosta malen grad i nimalo kaotičan kada se usporedi sa Cebuom. A kada se jednom izađe iz grada, prometa gotovo da i nema. Jako malo ljudi uopće ovdje posjeduje automobile i većina prometa u provinciji svodi se na jeepneye, autobuse, tricikle i motocikle. Izvan grada se zapravo i najbolje vidi koliko je Palawan zapravo djevičanski otok i slabo naseljen. U Puerto Princesi živi dvjesto pedeset tisuća, trećina ukupnog stanovništva cijelog otoka. Ostatak su uglavnom brežuljci, prašume, plaže, rižina polja, ispresijecano s ponekim selom ili manjim gradićem. Nema one prenaseljenosti i megapolisa kao što je to bio slučaj na Cebuu. Ovdje, čim se krene od Puerta na sjever, odmor je za sva osjetila.
Otišao sam dva sata na sjever u Sabang. Malo je to ribarsko selo čiju eventualnu čar uspješno uništavaju na desetke suvenirnica i zalogajnica koje su se načičkale u luci. Razlog je jedan jedini. Iz te luke polaze brodovi prema Podzemnoj rijeci, najposjećenijem lokalitetu na Palawanu i jednom od najvažnijih na čitavim Filipinima. A dok je zapravo košarkaško igralište koje je dok sve do onda kada ima turista i kada je otvorena Rijeka. Predvečer se pretvara u igralište za vjerovatno najomiljeniji sport Filipinaca. Posvuda po Filipinima primijetio sam košarkaška igrališta. Neka, poput ovog, malo bolja, druga samo prašnjavi teren s košem na jednom kraju. Ponekad su ti koševi i na četiri kotača pa ih valjda mogu pomicati kada i gdje im se prohtije igrati. A da ne govorimo da se na televiziji non-stop vrti košarka...
Podzemna rijeka je 8.2 kilometara dugačka rijeka koja je tisućama godinama kreirala svoj put kroz stijene vapnenca i tako stvorila labirint tunela i dvorana. Iako je dnevno broj posjetitelja, zbog zaštite eko-sredine, ograničen na tisuću i šesto, i što bi da su pametni trebali uvesti i naši na Plitvičkim jezerima, zbog ponedjeljka ljudi je bilo malo i imali smo sreće da se uopće nije trebalo čekati na ulaz. Motorna bangka prevezla nas je najprije s doka u Sabangu do ulaza u Rijeku, gdje nas je preuzeo drugi brod, zapravo čamac na vesla koji nas je uveo unutra. Unutrašnjost pećina nije osvjetljena i tek se ručnom svjetiljkom osvjetljavaju određene formacije.
"Vidite tamo? Djevica Marija! Vidite?", uperio je snop svjetla prema stijeni. Da bi se vidjela Marija, trebalo je dakako puno mašte.
"A krokodil? Vidite li ga?", snop svjetla je opet poletio prema stijenama.
Jaslice. Kukuruz. Patlidžan. Gljiva. Zmija... Nizale su se formacije. Za malo njih se istog trena moglo vidjeti na što liče. Za većinu trebaš imati dobro oko za apstraktno.
Sjedalo u čamcu je postalo vrlo neudobno. A vodič je na samo sipao i sipao. U jednom trenutku počela mi je padati glava. Da ne zaspim, potrudili su se šišmiši raznih vrsta kojih u ovim pećinama ima negdje oko četiristo tisuća. Jedni su neumorno nam letjeti nad glavama. Neki toliko nisko da je malo falilo da se te kamikaze zabiju u nas. Drugi, oni noćni, visili su naglavačke sa svodova. Njih na tisuće poput točkica visoko iznad glava.
Od Podzemne rijeke, koja je ujedno i lokalitet pod zaštitom UNESCO-a, očekivao sam puno više. Ono što me se dojmilo jest pogled na ravan tunel gdje se rijeka nastavlja u dubinu planine i nestaje u tami. Na ulazu u njega naš se čamac okrenuo i krenuo natrag prema izlazu. Dozvoljeno je posjetiti samo kilometar i pol Podzemne rijeke.
Na izlazu pozdravili su nas monitor gušteri. Neki primjerci imali su i do metar i pol dužine, a podignutih prednjih nogu i glave, išli su i tridesetak centimetara u visinu. Iako su uglavnom kopnene životinje, ne libe se i bućnuti u vodi. Jedan je plivao uz naš čamac i primijetili smo mu tek glavu. Iako su potpuno bezopasni, ne bih se volio naći u vodi s njima. Djeluju zastrašujuće.
Nakon Cebu Cityja, Podzemna je rijeka postala drugi lokalitet na ovom putovanju koji je razočarao. Prerazvikan. I nikako mi nije bilo jasno zašto je pod zaštitom UNESCO-a, a bome ni kako je postala nacionalni park.
Izašao sam iz kombija u Salvacionu, raskršću cesta od kojih jedna vodi prema Sabangu, druga prema Puertu, a treća dalje na sjever prema El Nidu. Konglomeracija je to nekoliko neuglednih kućica, od kojih su većina zalogajnice i jednostavne trgovine koje žive od ceste i putnika koji tu rade predah.
Nisam trebao puno čekati i brzo sam uhvatio drugi kombi prema četiri i pol sata udaljenom El Nidu na krajnjem sjeveru Palawana.

25.11.2014. u 11:38 • 0 KomentaraPrint#^

ARHIPELAG

Mrak je ubrzo progutao kombi i tako onemogućio da jasnije vidim vanjski svijet. Kako smo odmakivali sve više prema sjeveru, to je postajalo sve pustije, a mrak je povremeno parala tek poneka prijenosna svjetiljka pred daščarama uz cestu. Izvan tih improviziranih nakupina nekoliko krhkih nastambi jedino su farovi kombija bacali svijetlo na okolni svijet. Asfaltirana cesta je postajala sve lošija da bi, nakon Taytaya, jednog od rijetkih većih naselja na sjeveru Palawana, gotovo posve nestala i ustupila svoje mjesto makadamu. Česte kiše tu su učinile svoje i makadam je bio ispresijecan mnoštvom kanala preko kojih je kombi preskakivao kao da smo na nekakvom ozbiljnom rodeu. Vozač je tek minimalno smanjio brzinu. Uz cestu farovi su uspjeli osvijetliti piramide šljunka te tešku mehanizaciju što budi nadu da će ubrzo i taj posljednji dio puta do El Nida biti moderniziran.
El Nido sa svojih manje od šest tisuća stanovnika najsjevernije je značajnije naselje na Palawanu. Ne još tako davno bilo je to malo uspavano ribarsko selo na dijelu palawanske obale koja odmah oduzima dah. S jedne strane mjesto zatvaraju visoke stijene vapnenca koje dan i noć bdiju poput nekog najstrašnijeg stražara iznad El Nida i njegovih stanovnika i posjetitelja. S druge strane čisto more i na stotine otoka, otočića i hridi Bacuit arhipelaga.
Danas položaj El Nida i dalje je impresivan unatoč hordama turista koji svakodnevno gaze njegovim ulicama i plažama, leže u stotinama kreveta u njegovim hotelima, guesthousevima i resortima te jedu i piju po njegovim barovima i restoranima koje je teško sve izbrojati. I zaista, na prvu El Nido se doima kao potpuno pregaženi grad. Ovo je prvo mjesto dosad na ovom putovanju gdje mogu reći da stranaca ima skoro koliko i lokalaca, a u pojedinim dijelovima gradića čak ih brojčano i nadmašuju. Međutim, prva često vara i kada se zagrebe malo ispod te turističke površine, pronalazi se El Nido u kojem još uvijek žive ribari koji se u večernjim satima na svojim bangkama mogu vidjeti na horizontu u Bacuit zaljevu, a ako se korakne za gradsku tržnicu zaprepastit će vas količina raznih vrsta riba i drugih morskih organizama koji su izvađeni iz mora. Lignje dužine tridesetak centimetara. Šaruni od dvadesetak. Metar dugačke ribe nalik na igle. Škampi i rakovi još uvijek živi. Listi ne bi bilo kraja kada bih išao zapisivati sve vrste riba koje se mogu vidjeti na ovdašnjoj tržnici.
Mnogo te ribe završi na elnidskoj plaži koja se navečer pretvara u jedan veliki restoran. Postavljaju se točno na topli pijesak stolovi i stolice, te štandovi sa svježom ribom i roštiljima. Nešto nalik na Puerto Princesu, izabere se riba koju onda bacaju na gradele po tvojim uputama. Jedino što je izbor ovdje puno veći nego u Puertu, a neke ribe su ogromne. Na mnogim mjestima nudi se i mesa, ali tko je lud jesti meso uz ovoliko svježe ribe i to za manji dio cijene koja bi se platila kod kuće.
Naručio sam jednu od onih tridesetak centimetara dugačkih, mesnatih liganja i platio je tek tridesetak kuna. Doma se za tu cifru ne može dobiti ni patagonijske lignje iz Leda.
Htio sam mir pa sam smještaj za svega osamsto pesosa pronašao u par kilometara udaljenom predgrađu El Nida, Corong Corongu. Tay Joe Cottages su nakon Puerto Princese, gdje sam smještaj platio pišljivih tristo pedeset pesosa, najjeftiniji smještaj dosad na putovanju. Pedeset metara od obale i plaže koja nije natrpana turistima, barovima i restoranima, već tek povremeno ribarskim bangkama.

Rijetke su osobe koje potegnu pet i pol sati od Puerto Princese do El Nida i ispucaju cijele dane u mjestu. Gotovo svi prvi dan nakon dolaska odmah se odluče otisnuti iz El Nida prema Bacuit arhipelagu. Sljedeće jutro i ja sam slijedio većinu i u osam i trideset kucanje na vratima bungalova značilo je da je vrijeme za prvu avanturu na sjeveru Palawana. Svi u El Nidu nude manje više uniformirana krstarenja po arhipelagu, nazvana nemaštovito Tura A, B, C i D. Svaka od tih četiriju tura pokriva drugi dio arhipelaga čijih su stotine otoka, otočića i hridi, danas zaštićeni kao nacionalni park, jedno veliko igralište za svakoga. Ljudi uspoređuju Bacuit arhipelag s Halong zaljevom u sjevernom Vijetnamu ili arhipelazima po južnom Tajlandu. Bio sam i na jednom i na drugom mjestu i Bacuit, iako ima sličnosti, nešto je potpuno drugačije. Halong Bay je nekako intimniji, gdje su otoci manji i više je riječ o visokim stijenama koje strše iz vode, a sve je nekako zgusnutije. I iako prekrasan, njegovim vodama nedostaje boje i privlačnosti za kupanje. S južnim Tajlandom Bacuit ima više sličnosti, ali i Tajlandu nedostaje to mnoštvo sakrivenih laguna, a do mnogih je moguće doći tek kroz maleni otvor u stjenovitom zidu.
Bacuit arhipelag ima puno većih otoka i još više manjih, a čije se crne vapnenačke stijene strmo obrušavaju na tirkizno čisto more. Kako je puno kiše u ovim prostorima, ugodno je gledati mnoštvo tropskog raslinja koje posvuda izbija iz tih stijena, pa i na mjestima toliko strmima i neprikladnima da nikada ne bih pogodio da tamo išta može rasti.
A iako su me veći dio dana na ovom filipinskom putovanju pratile kiše, osmjehnula mi se sreća. Ili mi je Bog napokon valorizirao posjet svim onim crkvama po Boholu i Cebuu. Dva puna dana po Bacuitu i dva puna dna gotovo bez oblaka na tom plavom stolnjaku od neba.
Prvi sam dan otišao na turu A koja se smatrao nešto kao uvod u arhipelag. Imao sam dodatnu sreću da me dopala bangka sa samo dva dodatna putnika. Uz mene tu su bila i dva starija Koreanca koji su već osam mjeseci putovali po Filipinima.
"U mirovini smo. Sada imamo vremena i život nam je holiday!", rekao mi je jedan od njih u jednom trenutku.
Kako su u rano poslijepodne tog dana odlazili avionom s Palawana, ovo im je bio posljednji izlet, a kako su ga zbog aviona skratili, na drugom dijelu ture imao sam bangku samo za sebe.
Mora se priznati da su određene lokacije posve prenatrpane turistima, što domaćim što stranim, jer svi brodovi svih agencija uglavnom rade posve isti itinerer. Nitko se nije nikada sjetio da napravi iste lokalitete, ali drugačijim redoslijedom. Na primjer da se krene obrnutim smjerom. Ali vjerovatno to, kako to biva u ovakvim zemljama, netko treba nacrtati. Imao sam sreću da je moj vodič Jun iz Spurs Travela, dječarac od kojih dvadeset i kusur godina, imao malo mozga u glavi pa smo na svaki lokalitet dolazili po pola sata ranije od ostalih i mogli smo uživati u prirodnim ljepotama Bacuita bez dreke, škljocanja fotoaparata... Taman kada bi se počele skupljati druge brodice, mi bismo krenuli dalje. Ipak nismo uspjeli izbjeći brodice u uvali za ručak gdje točno svi stanu u jednu od dvije, dok druge uvale zjape prazne. Prvi sam dan izbrojao dvanaest, a drugi dan sedamnaest bangki usidrenih jedna do druge i jedna iza druge za ručak.

Prvog dana poslijepodne plivao sam u jednoj od prekrasnih tirkiznih laguna posve okruženoj visokim špičastim stijenama i tek malim vratima prema otvorenom moru kada mi se učinilo da čujem hrvatski. Baš su me par dana prije pitali da li ikada naletim na nekoga iz svoje zemlje. Baš i ne, odgovorio sam im tada.
"Vi ste iz Hrvatske?", upitao sam curu i dečka koji su razgovarali na hridi u središtu lagune.
"Da!", izraz iznenađenja dao se očitati i na njihovim licima.
Ispalo je da su Ivan i Maja oboje iz Varaždina i, da stvar bude još zanimljivija, nisu se poznavali do El Nida, a živjeli su dvije ulice jedan od drugoga. Postalo je još čudnije kada su nam se pridružile i Slovenke Miša i Kim. A tek kad sam saznao da je vlasnik pizzerije u centru također Slovenac?

Dogovorili smo se da se nađemo za večeru. S obzirom da Hrvati jako malo putuju, a oni koji putuju su uglavnom elitisti koji putuju na destinacije poput Maldiva, Sejšela i Mauricijusa, i rijetko se tko usudi otići u jedan za Hrvate nerazvikani El Nido, zaista je nevjerovatno da se ovako nađemo. Proveli smo večer uz dobru hranu, glazbu i dvije boce lokalnog Tanduay bijelog ruma. Trebalo se proslaviti.

Drugi sam dan ponovno bio na moru. Ivan mi se također odlučio pridružiti. Otišli smo na turu C koja, za razliku od ture A, ne obilazi toliko lagune koliko plaže. Neke duže, druge kraće, sve su pješčane i jedna je ljepša od druge. Naravno, toliko ih je da je nemoguće baš svugdje stati tako da sam si obećao da ako se vratim jednog dana u El Nido, unajmit ću privatnu bangku samo za sebe i krenuti po tim praznim plažama.
Nije samo svijet iznad vode koji mami uzdahe, već i podvodni je itekako očaravajući. Svako malo stavljao bi gogle na oči i promatrao što se događa tamo ispod. Šarenilo. Nažalost, ne toliko šarenilo koralja koliko ribica. Koralji su dosta uništeni jer su ribari, prije nego li je arhipelag zaštićen, koristili dinamit u ribolovu.
"Pokušali su zasaditi nove koralje, ali samo negdje su se uhvatili. Nije baš neki uspjeh.", rekao mi jučer Jun s dozom tuge u glasu.
Koralji su puno ljepši na Cabilau. Ovdje pak vladaju ribice. Mnoge od njih nisu ribice, nego ribe pristojne veličine koje su toliko naučene na ljude da ti plivaju svega deset centimetara od lica. Jednu od tih riba zovu riba kirurg. Bijele je boje s okomitim crnim crtama po tijelu. U jednom trenutku sam pronašao dva veća Nema koji su se igrali oko nekog koralja. Petnaest minuta sam uranjao i spustio se do njih i gledao ih oči u oči, potom izranjao da uzmem dah i onda opet natrag prema dnu. Pažnju mi je zaokupila i pet centimetara velika crna riba sa žutom okomitom linijom po sredini tijela te isprekidanim vodoravnim fluorescentno plavim. Vrhovi peraja su joj bili indigo plavi. A od jedne ribe vidio sam samo jednog primjerka i to kratko. Kako je došla brzo, tako je i otišla. Izgledala je poput velikog slatkovodnog skalara samo malo šarenija.
I morski ježevi. U ovom arhipelagu prvi sam ih put vidio. Različiti su od naših. Bodlje im idu desetak centimetara u visinu. Jao onome tko stane na bacuitskog ježa!

I drugu smo večer zaredom napravili hrvatsko druženje. Otišli smo do plaže na ribu. S obzirom da sam odlazio sljedeći dan iz El Nida i uopće s Palawana, trebalo je iskoristiti šansu. Veliki komad ribe zvane 'sweet lips' na gradelama, tri velika škampa, porcija riže i Red Horse pivo za ukupno osamdeset kuna. Da, teško mi je ponekad u životu...

Valovi su cijeli drugi dan po Bacuitu otežavali krstarenje. Navečer se more uzburkalo i u El Nidu, a valovi su izbacivali more skroz do stolova restorana. Vjetar je pojačava. Par kapi kiše.
"Dolazi tajfun! Supertajfun! Jeste li čuli za Yolandu? Tako nešto...", rekla mi je kasnije žena na palačinka štandu.
Naravno da sam čuo za Yolandu. Supertajfun koji je pred trinaest mjeseci poharao Filipine, a posebice istok gdje je život izgubilo četiri tisuće ljudi. Nemir mi se uvukao u tijelo.
Kasnije sam na internetu saznao da je Hagupit ili Ruby, kako ga nazivaju na Filipinima, još negdje na Pacifiku i da mu se točno ne zna putanja. Izvjesno je da će udariti na Filipine. Neizvjesno je kojom jačinom i gdje točno. Trenutačno ima 240 km/h što je granica supertajfuna i ide na Tacloban na istoku gdje bi trebao udariti u subotu navečer ili nedjelju ujutro. Sjeverni Palawan mu je također na ruti.
To mi priroda govori da krenem dalje...

25.11.2014. u 11:37 • 0 KomentaraPrint#^

TEPIH OD RIŽE

Bio je dan kada sam u sedam uhvatio kombi natrag prema Puerto Princesi. Ovaj sam put dobio mjesto uz vozača, a kako je usto bio i dan, plavo nebo i sunce visoko iznad naših glava, imao sam otvoren pogled na cestu. Danju je izgledala manje strašna, nego noću pred tri dana, ali kombi je i dalje poskakivao. Vozač je bio puno pažljiviji u vožnji, posebice kod preticanja i ulaženja u zavoje pa je vožnja natrag općenito bila puno ugodnija.
Ima nešto smirujuće u gledanju rižinih polja koja su se nizala gotovo neprestano od Taytaya do Puerta. Zelene rižine vlati koje uporno stoje uspravno u par centimetara vode. Drugih obradivih površina nema. Sav je prostor posvećen riži, glavnom prehrambenom sastojku Filipinaca i uopće svih Azijata. I domaće životinje gotovo da se ne vide. Tu i tamo pokoja kokoš, još rijeđe koza. I slijepac bi primijetio da ovi ljudi žive od riže.
Povremeno bi viđao ljude u poljima, nagnuti nad tim zelenim vlatima u potrazi za malim zrnima. Mukotrpan je to posao, pogotovo za leđa. A zrna nisu odmah bijela. Kada se izvuku iz vode i zemlje, zapravo su u ljusci koja je svijetlosmeđa. Uz cestu većim dijelom puta oči su mi pratile tepihe od riže. U svijetosmeđoj ljusci presijavali su se na suncu. Valjalo ih je dobro isušiti prije nego se pošalju na daljnju obradu.
Ostao sam iznenađen kada me vozač doveo direktno pred vrata aerodroma u Puertu. Bilo nas je petero i svi smo "bježali" s Palawana. Namjerno sam stavio ovu riječ pod navodnike jer bih vrlo rado ostao duže na ovom otoku da imam vremena. Palawan je s razlogom proglašen jednim od najljepših otoka Filipina i sljedeći put sam sam sebi obećao da morao za njega odvojiti puno više vremena.
Cebu Pacificom odletio sam natrag za Manilu. Ni ovaj se put nisam dugo zadržavao u glavnom gradu. Tek tri i pol sata koliko je bilo više nego dovoljno da promijenim terminal i uhvatim drugi Cebu Pacific let, ovaj put za Laoag na sjeveru Luzona, glavnog filipinskog otoka. Iznenadio sam se kada me, nakon Airbuseva na svim letovima po Filipinima, za Laoag dočekao propelerac ATR. Ali iznenađenjima tu nije bio kraj. Kao divovskom strancu, Filipinci su mi naime svi do ramena ili niže, uvijek sam bez pitanja dobivao redove uz emergency exit zbog više mjesta za noge. Na letu za Laoag dobio sam prvi red, da bih ušavši u avion vidio da je prvi red sjedala u obrnutom smjeru od ostatka propelerca. Nisam dotad znao da to uopće postoji u avionima! Avion je bio dupkom pun. Samo šačica stranaca.
Aerodrom u Laoagu je jedan od najmanjih koje sam ikada vidio. Jedna velika hala podijeljena na dva dijela, za odlaske i dolaske. I čim je posljednji putnik pokupio prtljagu i napustio aerodromski zgradu, odmah se gase svijetla.
Po sve putnike došli su prijatelji i rođaci s vlastitim automobilima i brzo se prostor ispred aerodromske zgrade praznio. Priupitao sam lokalnog redara kako doći do centra.
"Trycicle.", i pokazao mi rukom desetak metara naprijed.
"How much?", upitao sam ga cijenu da se znam orijentirati u cijenkanju s vozačima.
"Around 150 pesos."
I to mi se u startu učinilo previše budući da od aerodroma do centra Laoaga ima svega osam kilometara. U Cebuu sam taxi za veću razdaljinu do aerodroma platio sto osamdeset pesosa. Uostalom u vodiču stoji da je normalna cijena stotica. Odmah mi se učinilo da je redar u dosluhu s vozačima tricikla.
"Koliko?", upitao sam naposljetku jednog od triciklista kada sam došao do stajališta.
"170!", ispalio je kao iz topa uz arogantan osmjeh posred cijelog lica.
To me totalno raspalilo. Za Filipince, uključujući i taksiste i tricikliste, koji su se dosad pokazali kao veoma pošteni i dobri ljudi, ovi lopovi na aerodromu u Laoagu digli su mi živac. Vidjeli su stranca i odlučili ga preveslati znajući da nemam puno opcija navečer u devet sati za doći do centra. Dok sam se prepirao s njima, prošao je jeepney na kojeg mi nitko od njih naravno nije ukazao da postoji. Nisam ga uspio zaustaviti. Triciklisti su se nastavljali cerekati i nešto dogovarati na tagalogu. Tada sam učinio nešto što nisu očekivali. Ruksak na ramena i uputio sam se pješke prema gradu. Računao sam da mi za osam kilometara po ravnoj cesti treba oko sat i pol. Ne bi to bio ni prvi ni posljednji put da sam toliko otpješačio. Čuo sam i dalje glasove iza sebe. Da se razumijemo, nisu to neki novci, ali nitko ne voli kada netko od tebe radi budalu. Iz principa nisam želio popustiti.
Odmaknuo sam stotinjak metara kada me sustigao jedan od triciklista i ponudio mi vožnju za sto i pedeset pesosa. Nastavio sam hodati potpuno ga ignorirajući. Nastavio je prazan prema gradu. Stotinu metara kasnije pokraj mene je već bio drugi.
"Where sir?"
"City center.", ovome sam ipak odgovorio.
"120 pesos. Ok?"
I to je bilo više od očekivanog, ali u granicama normale. Uskočio sam u vjerovatno najmanji tricikl dosad na Filipinima. Zapravo sam jedva ušao u njega. Potpuno pogrbljen. Sjedalo je toliko nisko postavljeno da sam imao dojam kao da će mi asfalt ostrugati kožu na guzici.

Laoag, iako glavni grad pokrajine Ilocos Norte, nije grad od nekog značaja. Osim glavnog trga s pokrajinskim Capitolom, sjedištem pokrajinske vlade, nema puno da bi zadržao posjetitelja. Odmah sam uhvatio bus prema jugu, prema dva sata vožnje udaljenom Viganu, najočuvanijem kolonijalnom španjolskom gradu u Aziji. Svi busevi iz Laoaga prema destinacijama na jugu, uključujući i Manilu, zaustavljaju se u Viganu.

25.11.2014. u 11:36 • 0 KomentaraPrint#^

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

25.11.2014. u 11:35 • 0 KomentaraPrint#^

KOLONIJALNI GRAD NA FILIPINIMA

Dobra stvar vožnje noću jest da prometa gotovo i nema. U šest, najkasnije sedam, javni život kao da staje na Filipinima. I tako je, umjesto dva sata, vožnja do Vigana po dobro asfaltiranoj cesti potrajala samo sat i pol.
Kada sam se napokon nakon dugog dana smjestio u Hotel Veneto de Vigan, par blokova od glavnog trga, mogao sam se otuširati i to toplom vodom. Prvi put nakon Cebu Cityja imao sam privilegiju tuširanja toplom vodom. Manje nisam ni očekivao u hotelu kolonijalnog tipa gdje noćenje s doručkom dođe tristotinjak kuna.
Upalio sam televiziju i pronašao CNN. Zanimalo me što se događa s tajfunom. Nisam puno trebao čekati jer je Hagupit Ruby bio vijest dana na svim televizijskim postajama. Približavao se polako istočnim Filipinima i udar se očekivao u noći sa subote na nedjelju. Ekran je bio prepun slika evakuacije. Ja sam bio na sigurnom. Sve su agencije predviđale da neće biti posljedica sjeverno od Manile. Vigan, preko četiristo kilometara sjeverno od Manile, postalo je savršeno utočište. A do konačnog udara imao sam još puna dva dana kada sam se trebao odmaknuti još više na sjever.
Vigan je kao važno središte međunarodne trgovine postojao još od vremena Puta svile, kada se roba poput zlata, drva i pčelinjeg voska trgovala za raznu drugu iz čitavog svijeta. I onda je 1572. godine došao španjolski konkvistador Juan de Salcedo koji je preuzeo tu važnu međunarodnu luku i pretvorio ju ubrzo u političko, gospodarsko i vjersko središte sjevernog Luzona. Tadašnje bogatstvo Vigana najbolje se vidi u njegovoj arhitekturi od koje je mnogo ostalo sačuvano do danas. Većina stare arhitekture po Filipinima uništena je za Drugog svjetskog rata. Ovi su otoci teško stradali u borbama između Japanaca i saveznika. No, iz Vigana su se Japanci povukli prije nego li su došli saveznički bombarderi i na taj način grad je u zadnji čas sačuvan.
Tzv. mestizo district je srce kolonijalnog Vigana. Uz dva glavna trga Plaza Salcedo i Plaza Burgos i glavnu pješačku ulicu Crisologo. Da, Vigan ima ulicu koja je u potpunosti zatvorena za promet, što je nešto unikatno na Filipinima. Uz svu buku i kaos koje po filipinskim ulicama čine raznorazna vozila, najčešće na dva ili tri kotača, gotovo je nestvarno u miru hodati po jednoj i ne okretati se svako malo u strahu da te netko ne pokupi. Zapravo, i u Crisologo ulici nije moguće posve se opustiti jer su okomite ulice otvorene za promet pa je vozilima dopušteno presijecati Crisologo, uglavnom u jednom smjeru jer su mnoge ulice po Viganu jednosmjerne, što je još jedna rijetkost na Filipinima. Ali odmakneš se par blokova od ove pješačke oaze i odmah nalaziš onaj kaos tipičnog filipinskog grada. Po Viganu je izrazito lagano kretati se jer je cijeli centar napravljen po principu rastera. Ulice se sijeku pod pravim kutem. I dok se uzduž Crisologa nalazi stara kolonijalna palača do palače, u pokrajnjim ulicama se već primjećuje mješavina starog i novog. Većina palača zapravo nisu palače u pravom smislu te riječi, već gospodske kuće bogatih obitelji iz viganske prošlosti. U tim palačama ili kućama živjeli su ili Španjolci, kolonijalni gospodari, ili češće mestizosi, tj. trgovačka elita koja je nastala mješanjem kineskog stanovništva sa Španjolcima i lokalnim življem. Stoga i mnoge imaju mix španjolskih i kineskih elemenata. S jedne strane dugi balkoni i šarenilo boja, toliko karakteristični za primjerice Latinski Ameriku; s druge korištenje mnogo drva, pogotovo drveni ulašteni podovi, toliko tipični za Kineze. Problem očuvanja tih kuća ili palača je u tome što je upravo njihov veći dio sagrađen od drva, koji je materijal kojeg ima u izobilju, ali ujedno je i materijal koji najlakše stradava u vlažnoj filipinskoj klimi. Neke od palača su koliko toliko obnovljene i u vidljivo su u boljem stanju od većine kod kojih je vidljivo propadanje uslijed nedostatka novca, iako se stara jezgra Vigana nalazi pod zaštitom UNESCO-a. Boja se ljušti sa zidova, drveni dijelovi gnjili i puni termita... Ali čak i te oronule palače daju neku posebnu draž, bude sjetu...
Ušao sam u dvije od tih palača. Princip je uvijek isti: prizemlje je od kamena i koristilo se kao spremište, dok je gornji kat od drva i tu je živjela gospoda. Važno je u unutrašnje dvorište, zatvorena oaza mira. U nekim od palača nalaze se danas hoteli i restorani, u drugima još uvijek žive ljudi, u trećima su razne trgovine, najčešće suvenirnice koje nude najviše tkaninu istkanu ručno od abela, lokalne vrste pamuka. Četvrte su napuštene...

Poslijepodne iskoristio sam lijep i sunčan, ali nimalo vlažan dan da otiđem još malo na jug i to sat vremena do naselja Santa Maria. Krenuo sam dosta kasno jer sam napravio poslijepodnevnu siestu i to se pokazalo kao greška znajući kako od šest sati nadalje Filipini više ne žive. Nisam uzeo u obzir i faktor čekanja na prijevoz. Rijetko tko je na Filipinima siguran kada kreće neki bus, kombi ili jeepney. Zadnja dva kreću tek onda kada su puna, dok prvi obično ima fiksnu satnicu, ali koja se rijetko ispoštuje. Deset do četiri dopješačio sam do jednog od glavnih kolodvora u Viganu. Računao sam da ako vožnja traje sat vremena, imam točno šanse doći do Santa Marije prije mraka. I potom se vratiti nazad. Zaboravio sam da su ovo Filipini. I bus u četiri pojavio se u pet. Kada je Partasov bus napuštao Vigan, sunce je već bilo dosta nisko na horizontu. Kako je bus sve više hitao obalnom cestom na jug i obilazio zelene brijegove, koji su izgledali kao da je netko zgužvao list papira i bacio ga na ovaj dio Luzona, sunce je sve više približavalo moru i stvaralo sve više nijansi crvene i narančaste boje na horizontu. I onda je nestalo. Mrak je obuzeo prirodu dok je bus prolazio kroz naselja koja su svi odreda nosili imena svetaca: Santa Lucia, San Quintin... Na karti sam pronašao i San Estebana, San Ildefonsa, San Juana, San Fernanda, San Vicentea, Santiaga i Santo Dominga... Još jedan dokaz koliko je religija oduvijek bila važna za prosječnog Filipinosa.
I onda je naposljetku došla Santa Maria. Bilo je šest. Ulične svjetiljke jedva su osvjetljavale glavnu ulicu mjesta.
"Church?", upitao sam vozača pri izlasku iz autobusa. Odmahnuo je neodređeno rukom negdje prema naprijed.
Nije mi bilo dovoljno. Upitao sam slučajnog prolaznika. Ovaj put koristio sam riječ na tagalogu - iglesia. Još jedna jezična ostavština Španjolaca. Ovaj put dobio sam bolju uputu. Naprijed pa desno.
Crkva nije bila ta koju sam tražio. Preda mnom je bila moderna daščara. Nije mi bila jasna filipinska logika. Zašto bi stranac dolazio u neko mjesto poput Santa Marije da vidi jednu daščaru kakvih ima na tisuće po ovim otocima?
"Iglesia?", pokušao sam još jednom. Ovaj put u trgovini mješovitom robom preko puta daščare. Opet je ruka poletjela prema istoj daščari. Sada me to već počelo frustrirati. Pokušao sam napraviti neku komunikaciju na engleskom, ali za razliku od ostatka Filipina, ovdje ga je rijetko tko govorio. Nula bodova.
Izašao sam iz trgovine i nastavio hodati cestom prema više svijetla. Prolazio sam uz zalogajnice uz cestu. Škola u čijem se dvorištu igrala skupina djece. I onda kao svijetlo na kraju tunela ukazala se ona koju sam tražio. Na vrhu malog brežuljka i stotinjak stepenica nalazila se Iglesia ni Santa Maria. Pod laganim osvjetljenjem tajanstveno se šepurila u tu vjetrovitu večer. Taman sam se uspeo stepenicama kada je čuvar sjeo na motocikl i otišao, ostavljajući me samog s njom. Nije važno što nisam mogao ući. I ovako izvana je bilo dovoljno dobiti još jednu sliku kolonijalnih Filipina. Crkvu su Španjolci izgradili tijekom 18. stoljeća i jedan je od najboljih primjera tzv. zemljotresnog baroka, podvrste koja je zbog stalnih potresa česta po Filipinima i radi stabilnosti karakteriziraju ju masivni zidovi i potpornji, nešto što je u ostatku svijeta tipičnije za gotiku, a nikako za barok. Da stvar bude još zanimljivija, Santa Maria je izgrađena posve od opeke, što je vrlo rijedak građevni materijal u ovoj zemlji. Razumljivo zašto je crkva stavljena pod zaštitu UNESCO-a. Zapravo je riječ o grupnom lokalitetu filipinskih kolonijalnih crkava kojeg čine četiri crkve - tri na Luzonu i jedna na Panayu. Moja je namjera bila posjetiti sve tri na Luzonu, a Santa Maria je bila prva od tri.
Spustio sam se istim stepenicama do glavne ceste i otpješačio natrag prema Save More supermarketu. Radnje su se jedna za drugom počele zatvarati. Bilo je sedam. Stao sam ispred supermarketa u nadi da će ubrzo proći neki bus natrag za Vigan. Cijelo vrijeme imao sam neki grč u želucu jer sam od početka bio svjestan da je bilo prekasno i da većina buseva, barem u smjeru sjevera više nije vozila. Imao sam pravo. Ništa nije prolazilo prema sjeveru. Rijedak motocikl ili automobil, ali ne i jeepney ili autobus. U smjeru juga redali su se autobus za autobusom. 'Manila' je pisalo svakome od njih na prednjem staklu. To su noćni busevi koji su krenuli iz Laoaga. Grč je bio sve veći. Nadu su mi donekle ulijevale i dvije Filipinke koje su također uporno čekale. Na moj upit o busu, odgovorile su mi da čekam:
"U Candonu je fiesta i zatvorili su ceste. Bit će..."
Candon je bio nešto južnije na karti. Nevjerovatno kako je nekome dozvoljeno da zbog ulične zabave zatvori sav promet na nacionalnoj magistrali. Ali to su Filipini...
I one su išle za Vigan.
Vrijeme je prolazilo. U osam i trideset više nisam bio uopće siguran da će, bez obzira na fiestu, išta više proći. U devet sam počeo raditi planove da možda pokušam pronaći neki smještaj u Santa Mariji. Da se na vrijeme dam u potragu. O hotelu nije bilo govora jer hotela u ovome gradu s jednom i pol ulicom nije bilo.
"Možda nekakav homestay?", počeo sam razmišljati na glas.
Razmišljao sam da da sam od prvog dana zbrajao vrijeme koje sam na Filipinima proveo čekajući raznorazna prijevozna sredstva, sigurno bih skupio dvadeset i četiri sata.
I onda je u devet i trideset, nakon dva i pol sata čekanja, iznenada krenulo. Procesija autobusa, kamiona, motocikla, automobila... Fiesta je očito završila. Istovremeno su sada stala dva autobusa jedan iza drugoga za Vigan. Bez puno razmišljanja uletio sam u prvi.
Kada sam došao do Vigana, grad je već spavao. Ulice su bile toliko tihe da su se povremeno čuli i zrikavci. I dalje je puhao vjetar koji je noćnu šetnju gradom učinio vrlo ugodnom.
Vratio sam se u hotel.

25.11.2014. u 11:34 • 0 KomentaraPrint#^

TAJFUN JE IZA UGLA

Prije nego li sam krenuo iz Vigana dalje na sjever, otišao sam sljedeće jutro na porciju bibingke. To je tradicionalni filipinski desert od sira, izgledo, nalik na portugalske pasteis de nata, u kojeg natrpaju tonu šećera. Rastezljivo poput gume i toliko slatko da nisam mogao pojesti dva za redom, ma koliko male izgledale te košarice.
Začudo, u roku od pet minuta od dolaska na autobusni terminal, uhvatio sam ordinary bus za Laoag. Tvrda sjedala, bez klime. Širom otvoreni prozori činili su vožnju podnošljivom. Nisam otišao skroz do Laoaga. Sat i pol od Vigana na nacionalnoj sam magistrali izletio iz busa u Batacu. Ovo je mjesto super poznato po Filipinima jer je ni manje ni više rodno mjesto Ferdinanda Marcosa. Mali se Ferdinand rodio u ovoj sjevernoluzonskoj pripizdini 1917. godine i kasnije će postati filipinski predsjednik, aka diktator. To je bio Imeldin muž, one s cipelicama s početka priče. Kada je umro 1989., ovdje su mu napravili mauzolej, balzamirali mu tijelo i stavili ga u izlog. Nisam otišao do mauzoleja jer je dug put bio taj dan preda mnom. U Batacu sam stao samo onoliko koliko je bilo dovoljno za iskočiti iz busa i uskočiti u jeepney za Paoay četiri kilometara dalje niz sporednu ulicu.
Jedan od najljepših trgova na Filipinima vidio sam upravo u Paoayu, malenom gradiću u kojem se takvo što ne očekuje. Čist i uredan, malen, ali dražestan, s tri strane zatvaraju ga jednokatnice u kolonijalnom stilu s trijemovima i balkonima, kombinacija drva i kamena, lijepo ofarbanima. Rijetko se u filipinskim gradovima vide građevine s kojih se ne ljušti boja s fasade.
S četvrte strane taj zeleni trg, ili bolje reći park, zatvara crkva sv. Augustina, još jedna od onih zemljotresnobaroknih koja se gradila tijekom 18. stoljeća. Tipična filipinska crkva izgrađena, za razliku od Santa Marije koja je jedina bila na vrhu brežuljka, na glavnom gradskom trgu. Međutim, koliko to bilo tipično, toliko je netipičan način njene gradnje. Cijela je od kamena, s debelim zidovima, ali unikatna mješavina različitih utjecaja. Promatrao sam njenu fasadu koja piramidalno ide u visinu, a na vrhu maleni stupovi nalik na stupe na starim budističkim hramovima. Zatim na fasadi isklesana sunca s licem te vitičaste dekoracije slične završecima kineskih tradicionalnih krovova. Vegetacija izbija iz gotovo svakog kamena i daje boju tamnosivim zidovima sv. Augustina. Netko bi rekao da je oronula, ali ta vanjska zapuštenost daje onu posebnu notu cijeloj građevini i trgu. Crkva je jedna od onih četiri koje su proglašene svjetskom baštinom.
Prije nego li sam krenuo dalje, na štandu sam uzeo halo-halo i sjeo na stepenice jedne od onih zgrada oko trga i predahnuo s pogledom. Ako se pitate što je pobogu halo-halo i ako ste pritom pomislili da to ima nekakve veze s telekomunikacijama, onda ne možete biti dalje od istine. Halo-halo je filipinski desert. Nazvati ga sladoledom bilo bi pretenciozno. Više je to hrpa smiksanog leda na kojeg se stavi hrpa običnog šećera pa onda čitav niz nekakvih fluorescentnih želatinastih stvari, od kojih sam jedino prepoznao ušećereni grah, i onda se sve to još zalije nekom vrstom slatkog vrhnja. Kalorije do neba. I preslatko za moj ukus. Istina je da su s halo-halo pretjerali.
Pokušao sam uzeti jeepney natrag za Batac. Ali subota, vrijeme ručka, značilo je samo jedno - dugo čekanje. Bilo su tek tri putnika. Ja sam bio četvrti.
"Koliko treba još putnika da se krene?", priupitao sam vozača.
"Jedno deset.", odgovorio je i dodao: "Ali mogu odmah krenuti ako mi daš tristo pesosa!"
Pogledao sam ga ispod obrva. Računica mu baš i nije dobra.
"Ja mogu dobiti tricikl da me istog trena odvede u Batac za pedeset! Zašto bih platio onda tristo?", nije mi bilo logično.
On je stao, malo razmislio i počeo se izvlačiti da će me on odvesti ravno do terminala, a tricikl samo do magistrale.
Više nisam ni tražio. Uskočio sam u tricikl.

Iz Bataca za Laoag, porcija pinakbeta, kuhanog povrća tipičnog za Ilocos, i prvim busom dalje prema krajnjem sjeveru. Bus je bila hrpa starog željeza, posvojeno japansko siroče, koje je Japanom vozilo pred pedeset godina. Čudio sam se da je još uvijek vozio. Izlupan, oljušten, tvrdih siceva tipično uskih za male azijatske guzičice, klimav, prljav - atributi su to dosad najlošijeg autobusa na putovanju. Ali to siroče je jedan od rijetkih buseva koji je krenuo na vrijeme. Točno u 14:30, kako je bilo rukom ispisano na velikom kalendaru uz jedan jedini šalter na tom improviziranom terminalu u nečijem dvorištu dva bloka iza pokrajinskog Capitola, upalio se motor i puževim korakom krenuli smo iz Laoaga. Kako smo se odmicali dalje na sjever, to je bilo sve manje naselja, a sve više prirode. Povremeno bi siroče stalo da bi netko sišao, netko novi ušao, ponekad i na mjestima usred ničega da se čovjek samo mogao zapitati gdje idu ti ljudi. Nakon Pasuquina, trideset minuta od Laoaga, Manila North Road spustila se na obalu. S desne strane ceste prevladavala su rižina polja, dok su s lijeve sada bile stijene i plaže i otvoreno Južnokinesko more. Valovi su se razbijali o stijene i plaže. A onda je nakon Pagudpuda uslijedio najljepši dio sjeverne obale. Visoke planine posve su se približile obali. Njene padine strmo su se bacale na more. Nekoliko metara visoki valovi postali su ovdje još bjesniji. Pejzaž je bio oceanski. Za cestu i nije bilo puno mjesta pa su je nakon Pagudpuda digli na stupove iznad stijena.
Nebo je taman počelo nešto sipiti, toliko sitno da se doimalo kao prašina, kada sam pola sata nakon Pagudpuda, u Pannzianu izašao pred vratima resorta. Tajfun se približavao. Bio sam na krajnjem sjeveru Luzona. Nisam mogao biti dalje od tajfuna. Ali svejedno, zahvaljujući njemu, došli su i do ovdje sivi oblaci s laganom kišom. Južnije od Manile očekivalo se najgore.
Plaža je u Pannzianu potpuno drugačija od onih malih intimnih po Palawanu. Duga i pusta s crnim vulkanskim pijeskom. I dva do tri metara visokim valovima koji su onemogućavali bilo kakvo plivanje. Bacio sam se svejedno u vodu. Moja posljednja šansa na ovom putovanju. More je bilo toplo. Vani ne baš. Spavao sam tu noć prvi put s otvorenim prozorom i bez klime ili ventilatora. Zaspao sam uz zvuk valova i kiše koja je počela sve jače padati.

25.11.2014. u 11:33 • 0 KomentaraPrint#^

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

25.11.2014. u 11:32 • 0 KomentaraPrint#^

ZASTOJ U PROMETU

Kiša je i dalje padala kada me budilica sljedeće jutro probudila u pet i pedeset. Bilo je prohladno. Temperatura se spustila za još nekoliko Celzijaca od večer prije. Bilo je ispod dvadeset stupnjeva. Prvi put sam na sebe morao staviti duge rukave, čak i ja koji nisam zimogrozan i koji zimi po kući hoda u kratkim rukavima.
Čekao sam i čekao. Bus za dalje. Nitko mi nije znao točno reći kada prolazi bus za Tuguegarao, sjeverna vrata prema Cordilleri, tj. luzonskim planinama. Između šest i trideset i sedam bio je najčešći odgovor. Došao je u sedam i četrdeset i pet.
Još veća krntija od one prethodne da me uhvatio smijeh. Idem s lošeg na lošije i, kako je krenulo, završit ću na kraju na magarcu. Izvana posve narančasti i ulupljen sa svih strana, unutra prljav da gdje god si stavio ruku ili nogu, ostala je na tebi nekakva prljavština. Sjedala presvučena crvenom tkaninom nisu se očito prala zadnjih dvadeset šest i pol godina, a plastični nasloni za glavu s gotovo posve izblijedljelim cvjetnim motivima nisu bili preprivlačni za nasloniti glavu. Na kraju sam između naslona i glave stavio vreću za spavanje. Nisam mogao cijelim putem držati glavu uspravno. Sjedala su usto bilo toliko utabana da nije prošlo puno kada više nisam mogao sjediti, a moje guzove ukrasili su žuljevi. Prozori svi s razbijenim ručkama. Nemoguće je bilo otvoriti ih i udahnuti svježeg zraka. Lokalcima to nije smetalo jer je za njih to bilo sibirsko jutro i svi su redom bili odjeveni u debele jakne, kape i šalove, a jedna je muška pičkica čak na sebi cijelim putem imao navučeni North Face skafander. Da stvar bude još gora, zavjese na prozorima crvene s resicama od materijala koji dolikuje unutrašnjosti pogrebnih lijesova.
Postojao je iz Vigana lakši i kraći put u Cordilleru, ali taj ne bi bio ni približno slikovit kao ovaj sjeverni. Uz to, to bi značilo da bi preskočio i Paoay i Pagudpud.
Kada sam napokon nakon puno rižinih polja i pogleda na more gotovo pet sati kasnije stigao u Tuguegarao, bio sam sretan da je ova dionica puta bila iza mene.
Tuguegarao ja grad kao grad. Ne razlikuje se puno od ostalih po Filipinima. Kaotičan, bučan i smrdljiv samo je tjerao na bijeg. U ovome gradu zadržao sam se punih deset minuta. Nisam se ni okrenuo i već sam kombijem, u kojeg bi u normalnom svijetu stalo osam ljudi, natrpan ovdje s njih još trinaest bježao u Tabuk. Ni pedalj se nisam mogao pomaknuti. S moje lijeve strane dečko od dvadeset godina imao je lakat u mom lijevom bubregu, dok je s desne starac s unukom masirao moj desni. Unuk je još u velikoj najlonskoj vrećici držao neko jadno štene koje je potkraj puta počelo cviliti i lajati, a onda se i mirisi počeli širiti po kombiju. Štene se popišalo i usralo u vrećicu.
Žena ispred mene uporno je pretjerivala sa šubarom na glavi.

Tabuk je glavni grad pokrajine Kalinga. Zvuči egzotično. No kod imena staje sva egzotika. Tabuk je prašnjavi provincijski gradić s dvije glavne ulice koje se sijeku u obliku slova T. Zapravo su to iznenađujuće široke avenije, takve kakvima se ne mogu podičiti ni mnogo veći gradovi, a čak ni poneki glavni gradovi koje sam tijekom godina imao prilike posjetiti. Na sjecištu tih dviju avenija nalazi se betonska katolička crkva sv. Vilima. Jedna od mnogih u ovom gradiću Bogu iza nogu. U šetnji Tabukom naišao sam i na episkopalnu crkvu kao i na čitav niz drugih bezimenih. Kako to obično biva u svjetskim zabitima, misionari su bili impresionirani "nemoralom" domorodačkog stanovništva da su ga morali pod svaku cijenu dovesti pod svoje okrilje. I tako su najčešće te svjetske zabiti krcate svakojakim crkvicama. Niti je jedna od njih u Tabuku nešto posebno da bi me privukla da stanem na trenutak ili da uđem unutra.
Sporedne su ulice u Tabuku bile još prašnjavije. Više su nalikovale na prašnjave puteljke između neuglednih kućeraka građenih od kombinacije betona i lima. Drvo je u ovome gradu bilo nestalo. Njihovi vlasnici nisu ničime pokušavali prikriti te rugobe. Nisam naišao na ni jednu jedinu kuću koja je nalikovala na nešto. Čim se odmakneš samo stotinu metara od glavnih avenija, nestaju i ti kućerci. Grad tu završava. Na stotinu metara od glavnih ulica.
Pokušao sam pronaći prijevoz za dalje, prema srcu Cordillere. Sljedeće odredište - Bontoc.
Prijevoza dalje više nije bilo. Rečeno mi je da postoji samo jedan bus koji rano ujutro ide za Bontoc. Bilo je tada dva popodne. Na svakom putovanju događa da negdje zapneš u prometu. Još uvijek se sjećam kada sam prije par godina zapeo na par dana u šečuanskom Xichangu u kojem se nije imalo što raditi osim izležavati u hotelu. No, Xichang je bio pravi grad i imao je hotele svjetskih lanaca. Ništa poput Tabuka. Usmjerili su me na jedan jedini hotel u gradu. "The hotel.", dovoljno je bilo tako reći. Svi su znali da je samo jedan jedini. Davidson Hotel je filipinski pokušaj zapadnjačkog hotela. Tu je bazen, hotelski restoran, sobe s toplom vodom i satelitskom televizijom. Ali boja se ljušti, zidovi su vlažni, namještaj je vidio bolje dane, a mravi kroz mrežicu na prozorima ulaze u sobu poput nepozvanih gostiju čim se ostavi nešto slatko na ormariću. Zadovoljit će.
Navečer sam još jednom prošetao Tabukom. Čak su i dvije ulice bile slabo osvjetljene. Trgovine su u sedam već bile zatvorene. Pravog restorana, osim hotelskog, nisam vidio. Naletio sam samo na uličnu pečenjaru gdje su čađava dvojica iznad užarenog ugljena okretali piliće. Uzeo sam jedan. Već sam danima imao problema s probavom, iako mi nije bilo jasno što sam točno krivo pojeo. Nije ništa bilo preozbiljno, ali htio sam tada neku sigurniju hranu poput običnog pečenog pilića da mi stabilizira stolicu.
Ulice su uglavnom bile puste. Izuzetak su bili ljudi koji su svako malo uz cestu naveliko palili smeće i opalo lišće. Vatra je posvuda plamtjela, a u zraku se osjećao miris paljevine.

25.11.2014. u 11:31 • 0 KomentaraPrint#^

LOVCI NA GLAVE I (NE)UOBIČAJENA HRANA

Nitko mi nije znao reći sljedeće jutro kada točno polazi taj jedan jedini bus za Bontoc. Niti koliko traje vožnja. Rough guide vodič je pisao o sedam sati. Lonely Planet je spominjao šest. A u hotelu su rekli da vožnja od Tabuka do Bontoca traje pet sati. Svatko je imao svoju verziju. U šest i trideset ujutro bio sam ispod velikog stabla pored policijske stanice. Busa nije bilo na vidiku.
"Dolazi u sedam.", rekla mi je žena koja ga je također čekala.
U šest i četrdeset i pet pod stablom se zaustavio jeepney. 'Bontoc' mu je pisalo na staklu. Odmah sam pomislio da ću se na klupici jeepneya truckati satima do Bontoca. Vratio se onaj grč.
"Ne, ne. Dolazi pravi bus.", umirila me ista ona žena.
I točno u sedam bus se parkirao preda mnom. Bio sam pripremljen na najgore. Nakon svog onog starog željeza posljednjih dana ništa me više nije moglo iznenaditi. Došao je stari šareni minibus. Goldtonner Trans. Ne znam kako se sjete ovakvih imena. Ali u boljem stanju od mnogih u posljednje vrijeme. Sjedala uska, rađena za male Azijate, ali koliko toliko udobna. Ili mi je guzica već bila odrvenila od svih vožnji i ništa više nije osjećala. Čak su se i prozori mogli otvarati. Luksuz.
U sedam i trideset još smo čekali. Putnici su polako dolazili na kapaljku. Bus se punio. Prema osmici bilo ih je sve više. U osam je krezubi vozač zamazane odjeće i ruku upalio motor i mi smo krenuli u odiseju po filipinskim planinama. Još smo se petnaest minuta puževim korakom vukli kroz grad. Vozač se nadao da će uskočiti još koji putnik. Jer kao da tada već nismo bili dupkom puni. Zatim je napokon dao gas i željezo je uhvatilo brzinu od osamdeset do devedeset na sat. Pozitivno iznenađenje da je tako krcat uopće mogao povući toliko. Mjesta za sjedenje odavno nije bilo. Ljudi su sada stajali, ali i slobodnih stajaćih mjesta je bilo tek par. Dvojica mladih Filipinaca vozila su se na krovu. Ja sam naravno bio jedini stranac u busu. Strance nisam bio vidio još od Vigana.
Cesta je isprva bila dvotračna i asfaltirana, odnosno bolje reći betonizirana. Nije mi bilo jasno kako po ovakvoj cesti put od devedeset kilometara može potrajati pet, šest ili sedam sati.
Četrdeset i pet minuta nakon Tabuka počele su se pojavljivati prve terase rižinih polja. Minijaturne verzije u odnose na one koje će doći kasnije. Neke zelene očekujući žetvu. Druge već prazne. Kako smo odmicali, planine su sve više stezale obruč, a cesta se vijugavo penjala sve više. Tabuk je dosta nisko, svega na dvjesto metara nadmorske visine. Bontoc je na gotovo devetsto.
Sat i trideset od Tabuka već smo bili odvalili pola puta do Bontoca. Ali cesta je onda pred zgodnim selo Libuaganom počela nestajati. Najprije su se pojavljivali neasfaltirani dijelovi, a onda su asfalt i beton posve iščezli i ostao je samo makadam, koji je na trenutke više nalikovao na golemu blatnu kaljužu. Vidjevši to bilo mi je jasno zašto je bus imao ogromne kotače i postao sam posve svijestan činjenice da će vožnja zaista trajati satima. Od široke dvotračne asfaltirane ceste naposljetku smo završili na jednotračnoj kaljuži usječenoj u stijene, toliko uskoj da je bus jedva mogao prolaziti. Krivi potez vozača i mogli smo završiti u stotinu dvije metara dubokom strmom ponoru koji nam je s jedne strane uvijek visio nad glavom poput sjekire. Bankine niti jedne.
Drugu prijetnju predstavljali su odroni. Kako je u posljednje vrijeme dosta bilo kišilo, bilo je savršeno stanje da odron pokupi bus i baci ga u provaliju. Svakih par minuta nailazili smo na odrone koji su cestu učinili još uskijom. Povremeno je vozač morao izlaziti van i prokrčiti si put. Većina je samo puštena na cesti i u najboljem slučaju zemlja je utabana, čak i iznad asfalta.
Naselja od Tabuka do Bontoca skoro i da nije bilo. Tu i tamo neka nakupina neuglednih kućeraka. Jedino je Libuagan izgledao veoma primamljivo s malim rižinim terasama i drvenim kućicama koje su se terasasto uzdizale iznad polja. Osvježenje je bilo ponovno vidjeti drvo nakon one betonizacije Tabuka. Libuagan čak ima i homestay koji je izvana izgledao vrlo uredno i bilo mi je tada žao što nisam imao više vremena pa da stanem na dan dva.
Dva sata i četrdeset i pet minuta od Tabuka stali smo u Tinglayanu. Potpuno neslikovito mjesto s kućama raspršenima uzduž ceste. Nekoliko guesthouseva jer je Tinglayan odskočna daska za treking po selima nekadašnjih lovaca na ljudske glave. Sela u okolici su i dan danas toliko izolirana i tradicionalna da je pratnja vodiča obavezna stvar. Ljudi još uvijek žive ovdje u plemenima, a plemenski ratovi nisu fikcija. 'No to tribal war!', pisalo je u Tinglayanu na jednom mjestu uz cestu. Na drugoj je tabli stajalo pak 'DEAD-Drug Ends All Dreams'. Bilo je tu i 'Love Christ'.
U Tinglayanu smo stali za ručak u prašnjavoj krčmi. Plastični stolovi i stolice prekriveni plastičnim stolnjacima. Puno umjetnog plastičnog cvijeća posvuda, više nego na našim grobljima zimi. Sa zidova visile su razni proizvodi od ratana: tanjuri, posude, šeširi... U jednom kutu stajala je velika slika Isusa Krista i natpis 'Jesus Christ turning stones to bread'. Iznad Isusa šareno 'Merry Christmas'.
Nastavili smo dalje. Bus se mučio sve više. Kako smo se približavali Bontocu i išli sve više u planine, monotonu zelenu boju sve su više razbijali veliki žuti cvijetovi, nalik na margerite, ali žuti i veći od njih, te ovi su rasli kao grmovi. Bilo ih je mnoštvo upravo pred Bontocom.
Pet sati nam je trebalo za devedeset kilometara. No, bez obzira na sve, vrijedilo je truda i teško da ću zaboraviti ovu rutu.

Bontoc veoma nalikuje na indijske planinske gradove, tzv. hill station. Nagomilane kuće od raznih materijala, raznih visina, raznih boja, bez urbanističkog plana, potpuno neslikovite. Prizemlja uglavnom trgovine mješovite robe gdje je sve na policama prekriveno prstom prašine i čini se kao da je svemu odavno istekao rok trajanja. Ljudi, iako ugodnih dvadeset stupnjeva na gotovo devetsto metara nadmorske visine, paradiraju ulicama u jaknama, zimskim kapama i šalovima.
Smjestio sam se u pristojnu sobu u ružičasti Sonnorah Inn hotel, pedeset metara od glavne ulice. Jedna noć dok sljedeći dan ne pronađem nešto za dalje. I da se odlučim gdje točno dalje.
Prošetao sam do gradskog muzeja. Na više mjesta pročitao sam da je ovo najbolji muzej sjevernog Luzona i da ga vrijedi posjetiti ako si u gradu. Muzej najvećim dijelom govori o Igorot ili planinskim ljudima, nekadašnjim lovcima na ljudske glave. Već dugo dugo vremena time se službeno ne bave, iako neki pišu da se i dalje zna navodno to događati u izoliranim zajednicama.

"Head-hunting expeditions are often made by the Igorots in response to a desire for activity and excitement, somewhat as a dangerous great sport. It is also a test of agility and skill in which superior courage is important.
When successful war party returns with heads, the is a great festivity. The gory trophies are stuck up in the court of the fawi and a canao ensues. Eating, drinking, dancing to the rhythmic beating of gansas, in honor of the head taking profits the anito/spirit of the person who lost his head and so will not cause harm on the victors. After the feasting at about seven o'clock in the morning, the old men will take the head to a river to wash, and then returned to the fawi. The lower jaw is cut and boiled to free the bone from the flesh. The jaw bone then becomes the handle of victor's gangsa (gong). The skulls are buried. In about three years, they are dug up with appropriate rites and are then hung on baskets. Warriors in successful head-hunting are allowed to tattoo their bodies especially their faces.
The reason for the continuation of head-hunting among primitive Malayan people is believed to be the so-called debt-of-life. It was also the trophy of success in defeating the foe."
(natpis u Muzeju Bontoca)

Bilo je malo jezivo gledati stare crno-bijele fotografije od prije stotinjak godina na kojima lovci poziraju sa svojim trofejima. A još je jezivije bilo gledati prave ljudske lubanje bez donje čeljusti, te gongove ukrašene tim čeljustima koje su lovci skinuli s ljudskih glava.
Lokalno stanovništvo još uvijek njeguje neke svoje stare tradicije. Znano je da štuju tisuću petsto božanstava. Ta božanstva upravljaju svime od sadnje riže do tkanja. Ovdašnji starosjedioci još uvijek vjeruju u vrhovnog boga Lumawiga koji živi na nebu. Također vjeruju u bogove i božice koji imaju moć da budu bilo gdje na zemlji ili podzemnom svijetu kada ih pozove čovjek u prikladnoj ceremoniji. Ta božanstva su prisutna u drveću, rijekama, planinama i drugim prirodnim fenomenima. Treću razinu čine duhovi predaka koji se zovu anitos i koji žive u podzemnom svijetu. Oni su nijemi svjedoci rituala kada ih pozove čovjek.

Na glavnoj ulici Bontoca naletio sam na coffee shop. Njegova jednostavna vanjština ničime ga nije razlikovala od ostalih radnji uzduž glavne bontočke ulice. Iza te fasade skrivao se moderno uređen kafić s velikim izborom kava i kolača, hranom te brzim wifi-jem. Iskoristio sam to da provjerim poštanski sandučić i dobijem informacije od doma. Pročavrljao sam s vlasnicom, ugodnom ženskicom od četrdesetak godina. I tako mi je u jednom trenutku, nakon što sam već bio popio dvije kave, pojeo jedan kolač i potrošio puno megabajta na internetu, rekla ozbiljna da ozbiljnija nije mogla biti:
"Wanna try dog meat?"
Tražio sam pasje meso na nekoliko mjesta po gradu prije nego li sam došao kod nje. Na kraju sam odustao jer svi su me čudno gledali čim bih bio spomenuo psa. A pročitao sam da je 'asusena' lokalni specijalitet u Cordilleri, posebice u Bontocu. Ovaj je grad trebao biti središte filipinske pasje mesne industrije. Stvari mi nisu bile jasne. Imao sam osjećaj kao da su vjerovali da je ponuditi psa strancu nešto neprikladno. I zato su radije negativno klimali glavama.
S druge strane, odustao sam i nakon što sam, šetajući po ulicama, vidio nemali broj jadnih, žgoljavih đukela prepunih buha. Bili su toliko jadni da mi se okretao želudac već od same pomisli da bi jedan od njih mogao završiti na mom tanjuru.
Ali kada mi je Filipinka ponudila psa, odlučio sam ju ne odbiti. Ubrzo se na stolu preda mnom našao tanjurić s komadićima tamnocrvenog mesa. Zapravo je mesa bila dosta malo, a puno više masnoće.
"Adobo asusena.", rekla je i pokazala na tanjurić. Pasji gulaš.
Ja sam odabrao dobar komadić mesa. Pomirisao sam ga. Miris je davao na govedinu. I meso je izgledalo kao govedina. Jedino je ona masnoća na rubovima mesa odavala da je to nešto sasvim drugo.
"Nema mirisa. Treba znati gdje nabaviti meso i kako ga spremiti.", rekla je i nastavila:
"Domaći psi koji jedu kupljenu hranu za pse nisu dobri jer imaju jaki miris i čak i uz puno začina, nemoguće je sakriti ga. Najbolji su psi koji jedu sve i svašta, uglavnom otpatke sa stola. Ta raznovrsna prehrana daje im poseban okus mesu i nema mirisa. Of course, treba i takvo meso znati pripraviti. Ima puno restorana po Bontocu, ali ne rade svi dobar adobo. Ima jedan odličan par ulica dalje i od njega naručujem."
Ja nisam mogao vjerovati svojim ušima. Koliko god sam bio spreman na pasju gastronomiju, tako otvoreni razgovor, kao da se govorilo o govedini, svinjetini ili piletini, malo me osupnuo. Onaj komadić pasetine još je uvijek bio na vilici par centimetara od mojih ustiju. Nije mi bilo svejedno. Trebalo je prijeći onu psihološku granicu. Trebalo je uvjeriti samog sebe da je pred mojim očima samo komadić običnog mesa.
"Ali nije to neko obično meso! To je pas!", govorio je drugi glas u mojoj glavi.
"Don't worry. Znala sam tog psa. Imao je godinu dvije. Od početka je grizao sve, napadao ljude... Nikome nije bilo žao pretvoriti ga u jelo.", Filipinkine riječi su me konačno, nakon više od pola sata kontemplacije s vilicom pred očima, nagnale da gurnem tu vilicu u usta. Prožvakao sam pasetinu i, na iznenađenje, niti je bila lošeg okusa, niti me taj čin nagnao na povraćanje. I okusom je pasetina bila identična govedini.
"Nisam htio probati pasje meso, ali uvjeren sam da sam ga već negdje putem pojeo!", izjavio je Francuz za susjednim stolom.
Meni je to bilo dosta pasetine za ovaj život i obećao sam si da, dok sam na Filipinima, ne naručujem govedinu. Nikad ne možeš sto posto biti siguran...
Adobo je samo jedan od načina pripremanja pasjeg mesa. I najčešći. Ali Filipinka u coffee shopu me uvjeravala da je i juha od psa jako dobra, posebice u zimskim mjesecima. Ovdašnji ljudi jedu zimi puno pasjeg mesa jer ih navodno grije i daje im energiju kada je hladno. Evo nam alternative našoj sarmi!
Neobična hrana u Bontocu ne staje s asusenom. Drugo lokalni specijalitet je pinikpikan. Kokoš palicom prebiju na mrtvo ime vjerujući da će time krv izbiti na površinu i omekšati mesom. Tek kada je koka skoro pa mrtva, skrate joj muke. Zatim je cijelu, s perjem i iznutricama, bace na otvorenu vatru smatrajući da to daje posebnu aromu mesu. Vidio sam na glavnoj ulici kako u vatri gori kokoš. Nisam na sreću vidio prvi dio procedure gdje ju mlate.
Nakon psa, nisam imao više hrabrosti išta danas probavati...

Navečer sam s Francuzima i jednom Nizozemkom otišao u Cable Cafe, jedino mjesto za izlaske u Bontocu. Zapravo jedino mjesto koje je radilo nakon sedam sati. Drveni interijer, puno boca raznoraznih alkoholnih pića, neloša glazba uživo, lokalni redoviti gosti - Cable Cafe podsjećao me na barove po američkom divljem zapadu.

25.11.2014. u 11:30 • 0 KomentaraPrint#^

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

25.11.2014. u 11:29 • 0 KomentaraPrint#^

NEBO SE OTVORILO NAD RIŽINIM POLJIMA

Namjeravao sam uzeti jutarnji jeepney do četrdeset minuta udaljenog Maligconga, sela usred rižinih polja, baciti pogled i vratiti se natrag u Bontoc na vrijeme da uhvatim jedan od posljednjih jeepneya za Banaue, pedeset kilometara južnije od Bontoca. Maligcong navodno ima jedne od najspektakularnijih terasastih rižinih polja u regiji, izgrađene od kamena.
Kiša me nagnala da još jednom promijenim planove. Od večer prije nije prestajala padati. Hagupit/Ruby došao je do Manile, a nas je, sjeverno od glavnog grada, počastio "samo" s kišom. Taj dan, po prvi put od dolaska na Filipine, kiša nije prestajala padati cijeli dan. Oblaci i magla prekrili su planine. Vidljivost je bila niska.
Uzeo sam u devet ujutro drugi i posljednji bus za Banaue. Nakon devet ide samo nekoliko jeepneya i sredinom dana sva promet prema Banaueu prestaje. Cesta se po izlasku iz Bontoca počela vijugavo penjati sve više u planine. Za razliku od prethodnog dana, ova je bila jako dobro asfaltirana ili cementirana. Povremeno su se pojavljivala male terase s rižinim poljima. Kako smo išli sve više, to su polja zamijenili borovi. Na 1520 metara nadmorske visine prvi sam put na Filipinima vidio borove. Dali su pejzažu dozu svježine. Pratili su nas neko vrijeme. Altimetar je pokazao 1910 metara nadmorske visine kada se bus napokon počeo kretati nizbrdo. Tu smo brzo stali i čitav je bus brzinom vjetra izletio van. Bilo je vrijeme doručka. U improviziranoj zalogajnici nestajao je balut za balutom. I nakon toliko dana na Filipinima ne mogu se prestati čuditi kako Filipinci za doručak mogu u sebe utrpati kobasice, pačje embrije, juhe i tko zna što još ne.
Kiša je padala bez milosti. Kapi su bile toliko sitne, ali u takvoj količini da je izgledalo kao da smo ribe u vodi. I vjetar koji nije nimalo pomagao.
Banaue je središte područja u kojem se proizvodi najviše riže na Filipinima i gdje su rižina polja postavljena u obliku terasa oko sela. Pred samim Banaueom počele su se pojavljivati velike terase, ali do onih najljepših treba izaći iz Banauea u mala sela u okolici poput Bangaana, Batada, Maoyaa, Hungudana i Nagacada. Ovih pet kolektivno čine lokalitet znan kao 'Rižine terase Banauea' koji je pod zaštitom UNESCO-a. Mnogi turisti dođu samo do Banauea, bace pogled na tamošnje terase i krenu dalje vjerujući da su vidjeli one prave. Terase u Banaueu nisu svjetska baština, a Banaue je samo dobra odskočna daska.
Kako je kiša i dalje padala, odlučio sam smjestiti se i provesti dan odmarajući u inače nimalo slikovitom gradiću od malo više od tri tisuće stanovnika. Njegova visina od oko 1300 metara značila je da je zrak nešto hladniji. Dugi rukavi i duge hlače ovdje su cijeli dan bili na meni, a navečer sam morao zatvoriti i prozor u sobi jer je jednostavno bilo prehladno.
Smjestio sam se u Uyami's Greenview Lodge u glavnoj ulici i s otvorenim pogledom na dio terasa. Soba sa zajedničkom kupaonicom na hodniku došla je svega dvjesto pedeset pesosa ili trideset i pet kuna. Najjeftiniji dosad. No, tu sam prvi put u svojih petnaest godina lutanja po svijetu naišao na nešto novo, a što je ne samo bila praksa u mom hostelu, nego očito u većini po Banaueu i okolici - utičnica nema u sobama i svako punjenje mobitela, fotoaparata ili laptopa dodatno se plaća.
'Charging phone 20 peso. Charging camera 40 peso. Charging laptop 45 peso.' - pisalo je velikim slovima na recepciji. I topli tuš dodatno se naplaćivao pedeset pesosa.

25.11.2014. u 11:28 • 0 KomentaraPrint#^

OBOREN...

Puno je oblaka i dalje prekrivalo nebo iznad Banauea. Kiša je ujutro napokon bila prestala. Odlučio sam iskoristiti suho vrijeme i dati petama vjetra. Na ulici sam bez puno problema unajmio tricikl da me odveze do Bangaana. Ovo je selo tek desetak kilometara od Banauea, ali vožnja je potrajala više od sat vremena. Radi se nova cesta i povremeno smo morali stati i čekati da se makne s puta teška mašinerija. Blata posvuda. Toliko ga je bilo da sam grčevito držao okvir tricikla očekujući ono najgore - da će blato biti previše duboko za prednji kotač tricikla ili da će u lokvama smeđe vode naletjeti na neki kamen ili preveliku rupu koji će nas katapultirati, a mi završiti u onom blatu.
Bangaan je bez sumnje najmanje mjesto koje sam vidio na Filipinima. Pogled s ceste otkrivao je selo od kojih dvadesetak niskih kućica izgrađenih tako da zajedno formiraju pravilan krug. Taj je krug u potpunosti okružen terasama s rižinim poljima. Slika je fantastična. Samo gledajući s ceste Bangaan, bio je kao povratak u neko drugo vrijeme. Nisam se spuštao dolje. Selo kao selo. Vjerovatno ću vidjeti slična sela kasnije na ovom putovanju. Ali položaj mu je bio nevjerovatan usred tih terasa. Terase nisu strme poput onih u Banaueu ili kasnije u Batadu, ali Bangaan je među svojima izgledao najidiličnije.
Pokušao sam se s triciklistom dogovoriti da me odveze do tzv. Sedla, vrhu prijevoja koji vodi do Batada, moje sljedeće točke. No, ugledavši priliku za dodatnu zaradu, odlučio je zatražiti puno novca. Kako je mislio da će mu stranac nasjesti na to, nije mi bilo jasno. Od Banauea do Bangaana vozio me za dogovorenih petsto pesosa. Od Bangaana do Sedla tražio je dodatnih osamsto, iako je to samo trećina razdaljine, a u Banaueu do Sedla naplaćuju sedmasto do tisuću. Bangaan je doslovno bio ispod Sedla. Kada sam ga upitao koliko bi naplatio samo za povratak kilometar do raskršća koje vodi prema Sedlu, tražio je dodatnih petsto. Naposljetku sam ga odjebao, stavio ruksak na leđa i krenuo pješke prema raskršću i potom uzbrdu prema Sedlu.
"But sir, it is a lot of walking!", rekao mi je naposljetku.
Samo sam mu odmahnuo rukom.
Do raskršća trebalo mi je dvadeset minuta laganog hoda.
Uspon do Sedla je bio puno teži. Do ranije ove godine ceste zapravo nije ni bilo, već se išlo strmim i uskim makadamom. Cementirana cesta skratila je malo muke, iako je i dalje bilo potrebno biti u formi kako bi se svladao strm i vijugav uspon. Od raskršća do Sedla bilo je pet kilometara, ali nakon samo trećine puta zaustavio se uz mene tricikl i njegov vozač mi je ponudio da me odveze do vrha. Nisam se nimalo dvoumio. Odmah sam uskočio u tricikl i petnaest minuta kasnije i olakšan za samo šezdeset pesosa bio sam na vrhu prijevoja. S jedne i s druge strane pružale su se strme planine dokle je pogled sezao. Njihove padine u potpunosti "obučene" u zeleno ruho. Kamen se nigdje nije bjelio. Ili kakva druga boja neke nastambe. Samo netaknuta priroda. Divlja priroda. Nepristupačna priroda.
Spustio sam se pješke s druge strane Sedla cestom dolje prema Batadu. Nedostajala su još četiri kilometara. Nakon kilometar cesta je nestala i počeo je makadam. Blato ponovno posvuda jer su radili na njegovom popločavanju i razni su kamioni napravili nered. Bilo je jasno kao dan da će koji mjesec kasnije cesta biti pred Batadom. Trenutno, tamo gdje završava makadam, preostalo je bilo još dvadesetak minuta hoda kroz prašumu prema selu. I konačno, tri sata nakon kretanja iz Bangaana znojan i prljav došetao sam do Batada.
Ono što me tada ondje dočekalo, nisam mogao očekivati ni u najluđim snovima. Pogled s vrha sela otkrio je strme terase s rižinim poljima, nekoliko stotina metara visoke, kao uklesane u planinu, amfiteatralno grleći Batad. Prošlo je par minuta prije nego li sam se sabrao i napokon zatvorio usta od iznenađenja. Super je kada te nakon gotovo petnaest godina lutanja po našem trećem kamenčiću od Sunca i devedeset i devet zemalja još uvijek nešto uspije oboriti s nogu! Mislim da je suvišno spominjati da su terase pod zaštitom UNESCO-a.
Bangaan je bio dobar uvod, ali terase u Batadu su vrhunac, ne samo putovanja po tim filipinskim planinama, nego i cijelog po Filipinima.
Uzeo sam za dvjesto pedeset pesosa sobu u jednom od jednostavnih hotela na vrhu sela. Nema razlike u kvaliteti između četiri, pet hotela u mjestu. Razlika je jedino u vidiku, a bolji pogled od Hillside Inna ne postoji. Terase i planine odakle god da gledaš. S prozora sobe otvoreni pogled prema njima. Dva dana budio sam se s jednim od najljepših pogleda ikada.
I u društvu par žohara...

25.11.2014. u 11:27 • 0 KomentaraPrint#^

KORAK PO KORAK

Još na putu za Batad namjera mi je bila ostati u Batadu jednu noć, potom sljedeći dan pješice nastaviti za Cambulo i Pulu, dva sela u okolici, provesti tamo jednu noć i naposljetku nabaciti treking natrag za Banaue.
No, i dan poslije dolazio sam k sebi od ljepote Batada da sam odlučio još jednom promijeniti planove i ostati dodatnu noć u Batadu. Prekrasni pogled, dobra (i normalna) hrana, ljubazni ljudi... Par žohara koje sam iscipelario večer prije bili su samo dodatak...
Odlučio sam uzeti vodiča da me odvede do Cambula i nazad. Machelian je bio u ranim dvadesetima. Lokalni dečko iz Batada. Pomalo neobičan s dugom kosom, o kojoj je neprestano vodio brigu, i crvenim lakiranim noktima na rukama. Zapravo nije bio prvi s lakiranim noktima. U tri tjedna vidio sam nekoliko muškaraca, što mlađih, što starijih, s lakiranim noktima. Bit će da im je to neka lokalna moda. Kao što su u Koreji 'in' ženske dizajnerske torbice na muškarcima.
U Banaueu su me neprestano zaustavljali raznorazni tipovi i nudili mi uslugu vođenja po selima. Tamo su tražili najčešće tisuću dvjesto pesosa na dan. Odlučio sam čekati do Batada gdje sam bio uvjeren da ću dobiti boljeg i jeftinijeg, a i htio sam se uvjeriti da će zaista biti lijep dan za planinarenje, kako su me uvjeravali.
I svanuo je dan s plavim nebom išaranim tek tu i tamo bijelom bojom. Savršeni dan za pokoravanje planina. A ovdašnje planine nisu lagane. Poput šiljaka uzdižu se posvuda. Samo pogled na njih ulijeva strahopoštovanje. Većina je neprohodna. Na mnogo mjesta rijeke i potoci ipak su pronašli svoje puteve među planinama. Vode je ovdje u izobilju. Čiste prozirne planinske vode, hladne i osvježavajuće na dodir. Nafta za rižina polja.
U devet ujutro Machelian i ja hodali smo uz rub jedne od najviših terasa prema drugom kraju amfiteatra. Za razliku od Bangaana, zidovi terasa u Batadu nisu od nabijenog blata, već su ih starosjedioci dvije tisuće godina gradili i obnavljali od kamena. I dok smo hodali nailazili smo na mnogo seljana u obnovi kamenih zidova svojih terasa. Pripremali su se za novu sadnju krajem ovog mjeseca prosinca i trebalo je očistiti zidove od korova koji bi u protivnom mogao učiniti da zidovi počnu pucati. Većina je terasa bila prazna. Blato i voda. U par su bile postavljene mladice riže koje će kasnije presaditi u ostale terase. Terase u Batadu najzelenije su u ožujku i travnju, ali i ovako prazne nisu ništa manje impresivne. Nazivaju ih osmim svjetskim čudom i s razlogom.
Nakon što smo zašli iza ugla i ostavili Batad za sobom, počeli smo pratiti put, povremeno dobro ugažene zemlje, a povremeno popločene komadima nepravilnih kamena. Kiša od prije dva dana je natopila put, a bilo je trenutaka kada smo morali hodati i preko potoka. Od Batada do Cambula tri su kilometara, ali zbog nepristupačnog terena, cijelo smo se vrijeme spuštali niz jednu pa penjali uz drugu planinu. Prestao sam brojati nakon nekog vremena.
Povremeno bih usred planine ugledao kućicu ili dvije. Usamljene. Prvo sam mislio da su to nekakva skloništa, ali Machelian mi je objasnio da postoje obitelji koje žive tamo, udaljene od svijeta. Kada je potrebno, spuste se do nekog od većih sela po namirnice, ali nerjetko taj put zna potrajati i nekoliko sati.
Pred Cambulom ponovno su se počele nizati terase. Manje i lošije pažene od onih u Bangaanu ili Batadu. Neke i napuštene.
"Mladi iz ovog i sličnih sela ne žele se baviti ovim poslom i odlaze u gradove.", upoznao me Machelian s najvećim problem s kojim se danas susreću ovdašnja sela: "Vidjet ćeš u selu. Cambulo je službeno veći od Batada, ali viđa se manje ljudi jer su otišli u gradove i vraćaju se tek za vikende i praznike."
I zaista, Cambulo je izgledao dosta prazno. Prošli bi tu i tamo pokraj lokalaca ispred svojih kuća, uglavnom zaposleni u sušenju riže, brigom oko kokoši ili pletenjem košara od pruća. Vrata većine kuća bile su čvrsto zatvorena. Kao i lokalna katolička crkva s lokotom na vratima. Ispred jedne od tradicionalnih Ifugao drvenih kuća, koja se sastoji od jedne prostorije na stupovima prekrivene stožastim krovom od slame, lokalni starac pozvao nas je na čašu rižina vina. Nismo mogli odbiti jer bi to mogla biti uvreda. Starac je uskoro iz svoje bačve u prostoriji na stupovima zagrabio domaće vino. U čaši nije bila samo smeđa tekućina, već je i nešto plivalo u njoj. Ranije sam u Batadu bio probao rižino vino i odmah zaključio da je ta tekućina nešto najlošije što sam popio u životu. Jedanaest posto alkohola nije puno i alkohol se skoro ni ne osjeća, ali okus je taj koji ubija želju za pražnjenjem čaše. Okus zagorenog karameliziranog šećera. Iako me Machelian uvjeravao da ne koriste šećer u proizvodnji ovog vina, već samo rižu, vodu i kvas. Otpio sam još jednom gutljaj, pristojnosti radi. Machelian je dovršio čašu.
Nakon jednostavnog ručka od riže s češnjakom i juhe u lokalnoj zalogajnici, krenuli smo natrag istim putem. Nad Batadom smo sada krenuli ravno niz terase prema glavnom selu na dnu. Tek tada, kada sam sam se morao naginjati unazad da ne bih poletio niz terase, došla je do izražaja njihova strmina. A još više kada sam se kasnije morao penjati s druge strane amfiteatra natrag prema Hillside Innu. Neke od stepenica bile su toliko visoke da sam se morao pridržati rukom. Pitao sam se kako ih Filipinci koji su nižeg rasta uspijevaju svladati.
Sedam sati nakon polaska iz Hillside Inna, bili smo natrag. Potpuno mokar od znoja da sam morao cijediti vodu iz svoje majice i hlača. U nogama sam osjećao mišiće. Ali vrijedilo je...
Od umora odspavao sam noć u komadu. Probudio sam se uz sunce i kukurikanje pijetlova.
Cijelo sljedeće jutro čilao sam s knjigom u ruci na terasi hotela. Od tog pogleda nisam se mogao umoriti. Pojeo sam još jedan pancit bihon ili, po naški, stir fry noodles, te svinjetinu sinigang. Ovo posljednje je svinjetina kuhana u gorkom umaku od tamarinde. Nije baš nešto što bih često jeo, ali kad si na Filipinima... Valja probati lokalne specijalitete...
Psi su me svejedno budno motrili. Iznenađujući je broj pasa lutalica posvuda na Filipinima. Više sam ih viđao samo po Rumunjskoj. Nisu nimalo agresivni, ali dosadni do zla boga. A ovi u Hillsideu još su i toliko smrdljivi da ih se osjeća nadaleko. Ne baš prijatni miris uz jelo.

25.11.2014. u 11:26 • 0 KomentaraPrint#^

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

25.11.2014. u 11:25 • 0 KomentaraPrint#^

REDOVNICE KUHAJU

Vratio sam se u Banaue. Istim putem kojime sam se neki dan spustio sa sedla nizbrdo sada je trebalo ići u suprotnom smjeru. Usred dana bilo je vruće i vlažno. Znoj se cijedio sa svakom milimetra mog tijela. Iz majice mogla se "žmikati" voda. Kada sam se s nizozemskim parom napokon dokopao Sedla, gore nije bilo dogovorenog jeepneya. Imali smo sreću da se grupa Engleza i Australaca upravo tada penjala gotovo usporedno s nama pa smo ih pri vrhu priupitali ne bi li mogli s njima do Banauea. Pristali su. A mi smo u džep vozaču tutnuli svaki po sto pedeset pesosa. Puno puno manje nego li bismo platiti onaj jeepney da se pojavio. Spasili su nas.
U Banaueu sam se za stotku otuširao u Uyami Greenview Lodgeu, presvukao u čistu odjeću, pojeo ponovno ukusnu večeru u Sanafe Lodgeu i malo prije osam navečer već sam bio na autobusnom stajalištu. Nije to nikakav kolodvor, već kao što sam napisao - stajalište. Nenatkriven prostor između nepregledne kućice koja je istovremeno služila kao minimarket i blagajna za kupnju bus karata. Samo su dva busa koja povezuju Banaue s Manilom. Oba su noćna. A između Ohayami i Dangwa, preporučili su mi ovog drugog prijevoznika. Dangwa je tek neznatno skuplji od Ohayamija, ali veći je komfor. I da bude još bolje, autobus je bio gotovo pa prazan. Ni deset nas nije bilo u njemu tako da se svatko mogao lijepo ispružiti preko dva, ako ne i preko četiri sjedala. Gotovo istog trena kad smo krenuli, kiša je opet počela padati.
Tristo i sedamdeset je kilometara između Banauea i Manile. Tek nakon sat vremena ugledao sam prvi automobil. Bio je to prvi nakon dana i dana najviše bicikla i motocikla te jeepneya, uz poneki kamion i autobus. Prvi nakon Tabuka. Kako smo se približavali Manili, zavojita brdska cesta postajala je sve ravnija i sve bolja, a na njoj je sada bilo sve više i više automobila, od kojih su mnogi bili džipovi više klase, kakvi se kod nas u Hrvatskoj primjerice ne viđaju prečesto, statusni simbol filipinske više klase. Toyota je očiti izbor mnogih Filipinaca.
U Manilu sam stigao malo prije pet ujutro. Mrak je još uvijek obuzimao relativno prazne ulice filipinskog glavnog grada. Nisam se dugo zadržao u njemu. Taman se otvorio metro. Uskočio sam u njega. Moderan i čist. Zapravo je riječ više o lakoj željeznici nego o metrou. U pet ujutro bio je neobično pust i daleko od onih priča kako je manilski metro uvijek dupkom pun i time gotovo neupotrebljiv. Pretpostavljam da je slika potpuno drugačija od sedam, osam sati pa nadalje. Imao sam sreću da nisam morao ni puno putovati tim metroom jer su se i Cubao, gdje se nalazio Dangwin terminal, i Pasay Rotunda, odakle su kretali busevi za jezero Taal, nalazili na istoj liniji metroa - MRT3.
Pasay Rotunda, ogromno raskršće nedaleko aerodroma u Pasay Cityju, već je u tim ranim jutarnjim satima bio u krkljancu. Trebalo mi je neko vrijeme prije nego li sam od lokalaca uspio ishoditi informaciju odakle uopće kreće bus za jezero. Naposljetku sam stajalište pronašao iza McDonaldsa.
Bus je bio kokošinjac. Hrpa lokalaca utrpala se u njega i zauzela ama baš svako sjedalo. Ona su bila radi zaštite presvučena debelom plastičnom navlakom. A kada je sjedala ponestalo, ostali su se morali zadovoljiti stajaćim položajem. Hvala Bogu, bio sam jedan od prvih u njemu pa sam imao svoje sjedeće mjesto. I kada smo krenuli, a ja pomislio da se ni igla više ne bi mogla ugurati u bus, nastavili smo se, po filipinskom običaju, zaustavljati svako malo na improviziranim stajalištima. Ovaj je dio Luzona prenaseljen pa su se od Manile do pedesetak kilometara udaljenog Tagaytaya, južno od filipinskog glavnog grada, izmjenjivale kuća za kućom. Neke su bile tek krhke straćare, druge veliki rezidencijalni blokovi ili veliki supermarketi i shopping centri. Praznog hoda, bez ikakvih građevina, tijekom tih pedesetak kilometara nije bilo.
Jedini razlog zbog kojeg stranci potežu do Tagaytaya je jezero Taal. Jezero je zapravo nastalo prije 500,000 do 100,000 godina kada su velike erupcije stvorile vulkansku kalderu koja je kasnije ispunjena slatkom vodom. Usred jezera je mali otok s još jednim jezerom u njegovom središtu. Taj je otok i dan danas aktivni vulkan. Nakon Pinatuba drugi je najaktivniji vulkan na filipinskim otocima. Posljednja se erupcija dogodila u listopadu i studenom 1977. godine.
Tagaytay je izgrađen daleko iznad jezera i vulkana i s glavne ceste pruža se prekrasan pogled. Ima tu i čitav niz hotela s pogledom. Ja sam se odlučio za View Park Hotel, bez direktnog pogleda, ali uz People's Park, gdje su navodno najljepši vidikovci. Po broju hotela očito je da je Tagaytay jedna od najvažnijih turističkih destinacija na Luzonu, poglavito za domaće turiste. Kako je bio vikend kada sam se ja naša tamo, Tagaytay je bio krcat. I kiša je prestala, a sunce je žarilo svom snagom. U People's Parku sam imao dojam kao da se slila polovica stanovništva Metro Manile. Svi su stolovi i klupe u parku bili zauzeti. Mnogi su sjedili po travi. A prodavači svega i svačega uporno su poput najezde dosadnih skakavaca skakali na sve što se kreće, pogotovo ako su u tome vidjeli novac. A stranac u Tagaytayu je bio dobra lovina. Uporno su mi nudili brodove po jezeru za tridesetak dolara. S obzirom na cijene po Filipinima, to mi se učinilo preskupo za kratku vožnju do otoka i nazad. A i, s obzirom da sam bio na kraju svog putovanja, bio sam umoran i nije mi se dalo. Ti brodovi su znali "iskakivati" posvuda po Tagaytayu, ne samo u People's Parku. I svaki bi pomislio da je baš on ili on taj prvi ili prva koji su mi ponudili brod. Nakon nekog vremena počeo sam ih sve ignorirati. Osim brodova nudile su se i masaže na otvorenom, doduše manje uporno, pa raznorazna hrana i pijača (tu je prednjačila šećerna vuna, zatim jahanje u krug na konju, a dobio sam i jednu posve neobičnu ponudu. Kapa dolje. Dok sam u svojoj smrdljivoj odjeći i prljavim treking tenisicama sjedio u predvorju svog hotela, pristupilo mi je mlado žensko stvorenje i ponudilo, ni više ni manje - kupnju apartmana u novom apartmanskom naselju!
Od svih tih skakavaca pobjegao sam naposljetku u samostan. Da, u samostan. Dobro ste pročitali. Poput svakog manjeg mjesta na Filipinima, i Tagaytay je preplavljen svakojakim crkvama i samostanima. Najpoznatiji među njima je samostan Ružičastih sestara. Svi mi, kada nam se spomenu redovnice, vjerovatno imamo odmah u glavi pobožno stvorenje u crno-bijeloj halji. Ovdje u Tagaytayu ta slika nije mogla biti dalje od stvarnosti. Časne sestre u lokalnom samostanu odjevene su u - ružičasto. Od glave do pete. Otuda i ime samostanu. Mnogo ljudi ga posjećuje kao oazu mira u inače prekaotičnom Tagaytayu. Mjesto molitve i promišljanja. Ja, s obzirom da mi religija nije jača strana, imao sam posve drugi razlog. Došao sam zbog zobenih keksiju koje ružičaste redovnice svakodnevno peku u svojoj samostanskoj kuhinji i za male novce prodaju u svojoj samostanskoj trgovini. Dodatni izvor prihoda. Moram priznati da nisu ništa posebno ti keksi, ali kada će ti se ponovno ukazati prilika da ti redovnice kuhaju?!
Vratio sam se u hotel i veći dio ostatka dana proveo odmarajući. Očekivao sam više od Tagaytaya. Pogled prema jezeru je bio 'nice', ali 'nothing special', a svi oni skakavci prenaporni. Nitko kao ja ne zna koliko sam tada htio krenuti put Manile.

25.11.2014. u 11:24 • 0 KomentaraPrint#^

U VELIKI GRAD

"Jeste li lijepo spavali?", upitala me kurtoazno recepcionerka na odjavi iz View Park hotela.
"Odlično!", odgovorio sam joj ja nekurtoazno, već istinito. Zaista sam dobro spavao. Uz kapi kiše na krovu i zavijanje vjetra.
"Drugi su se gosti žalili da im je bilo prebučno i prehladno!", dodala je potom recepcionerka.
Nisam ni sumnjao da će se Filipinci žaliti. Na buku tisuće automobila i drugih prometala nitko se neće žaliti, ali zvukovi prirode su nepremostiva barijera. Još kada se pritom temperatura spusti na petnaest Celzijaca, što je za Filipince ravno sibirskoj zimi, problem zaista postaje ozbiljan.
Vani je bilo nekakvo sivilo. Sušta suprotnost od jučerašnjeg dana. Nebo se isplakalo nakon cijele noći pa je konačno prestalo kapati. Meni je postalo jutros puno ugodnije nego dan prije na onoj vrućini i vlazi.
Uzeo sam bus istom rutom natrag za Manilu. Bila je to moja posljednja destinacija na ovom filipinskom putovanju. Veliki grad za kraj. Ne volim baš pretjerano velike i smrdljive glavne gradove, kakva je većina njih u Jugoistočnoj Aziji, i od Manile nisam od starta puno očekivao. Zato sam se odlučio i za samo jedno noćenje u njoj. Više iz potrebe, budući da sam sutradan letio s manilskog aerodroma za Dubai, a manje iz nekakve znatiželje, ponukan nekakvim istraživačkim porivima. Zato sam, djelomice u strahu od smrada, prljavštine, kaosa i vrućine jednog velegrada, a djelomice u želji da ovo putovanje završim sa stilom, odlučio zadnju noć platiti daleko iznad prosjeka ovog putovanja. Odlučio sam se za kolonijalni Manila Hotel. Ono što je Taj Mahal Palace Hotel za indijski Mumbai, Raffles za Singapur ili The Strand za Rangoon, to je Manila Hotel za Manilu. Hotel je otvoren 1912. godine za vrijeme američke kolonijalne vladavina na Filipinima, a tijekom sljedećih stotinjak godina ugostio je mnoge poznate ljude poput Ernesta Hemingwaya (taj je zaista bio posvuda), Johna Waynea, Michaela Jacksona, the Beatlesa ili Johna F. Kennedyja. Sam ulaz u hotel otkriva da je ovdje riječ o nekom posve drugom svijetu. Automobili se pregledavaju u strahu od terorističkih napada koji često znaju potresati južne otoke Filipina, posebice Mindanao, a prijetnje su znale biti odaslane i do Manile. Isto se događa i sa svakom osobom koja želi ući u hotel. Metalni detektori i skeneri. A onda, kada te napokon skinu s liste potencijalne prijetnje, uđeš u prekrasni lobby gdje svoju igru igraju mramor i tamno drvo. U ovo predbožićno vrijeme prekrasno je sve bilo ukrašeno. Možda su i mrvice pretjerali, ali kako to biva na Filipinima, Filipincima su Ameri veliki uzor u svemu pa tako i u božićnom ukrašavanju.
I u sobi dominira drvo. Sve je elegantno. I da se razumijemo - platio sam najjeftiniju moguću. Za devedeset i pet eura. Svejedno sam s dvanaestog kata dobio otvoreni pogled na Intramuros, iliti staru Manilu.
Španjolci su bili gotovo četiri stoljeća gospodari ovoga grada i cijelih Filipina. Sve dok ih 1898. godine nisu istjerali Amerikanci nakon španjolsko-američkog rata. Nakon četiri stoljeća jedne vladavine razumljivo je toliko kolonijalnog naslijeđa. Nažalost, Manila je nekada bila daleko grandioznija. Drugi svjetski rat je puno toga odnio. Zapravo kraj Drugog svjetskog rata. Od 3. veljače do 3. ožujka 1945. godine jedna od najčuvenijih bitki tog rata dogodila se upravo ovdje - Bitka za Manilu. Japanci, koji su Manilu držali od 1942., odbili su se povući i proglasiti Manilu otvorenim gradom, pa saveznici, prvenstveno Amerikanci pod vodstvom generala Douglasa MacArthura, nisu imali druge nego svim snagama krenuti na Japance i Manilu. U tih dvadeset i devet dana Bitke za Manilu poginulo je preko tisuću savezničkih vojnika, gotovo sedamnaest tisuća japanskih i, što je najstrašnije, više od sto tisuća filipinskih civila.
Stara kolonijalna Manila, tzv. Intramuros, ostao je u ruševinama. Kao i uostalom većina Manile. Nakon rata pristupilo se obnovi grada, ali bez urbanističkog plana. Mnoge su stare građevine nestale i nikada se nisu obnovile, a na njihovom mjestu nicale su moderne grdosije od različitih materijala i različitih oblika. Intramuros, koji je stavljen pod zaštitu, izbjegao je djelomično poratnu devastaciju, ali i tu su vidljivi znaci nesklada.
Prošetao sam starim Intramurosom. Veći dio zidina je i danas ostao netaknut, a djelomično se može i hodati po njima. Uz zidine, s vanjske strane, nalazi se ogromna zelena površina koja služi kao golf teren za bogate stanovnike Manile, dok im siromasi trče za lopticama. Unutar zidina jako je mirno i većina prometa odvija se na bicikl rikšama, vjerovatno prvima koje sam vidio na Filipinima. Njihovi vozači su jedini koji su me nemilice zaustavljali i nudili mi svakojake ture po Intramurosu. Intramuros je zapravo jako malen i najbolje se može istražiti pješke pa sam im samo odmahivao rukom ili ih posve ignorirao. S jednog na drugi kraj ovog starog grada može se pješke doći u svega petnaestak minuta. Ima tu puno novijih građevina koje su sagrađene u pseudo-kolonijalnom stilu, ali ostalo je sačuvano i puno autentičnih. Poput crkve sv. Augustina s kraja 16. i početka 17. stoljeća, najstarije kamene crkve na Filipinima, i jedne od rijetkih građevina u Manili koja je iznenađujuće izbjegla devastaciju Drugog svjetskog rata. Nisam mogao ući unutra jer su se cijelo vrijeme redala vjenčanja, ali s vrata bacio sam pogled na njenu baroknu unutrašnjost i posebice prekrasno dekoriran svod. Malo dalje, na rubu Intramurosa, uz rijeku Pasig, stoji i dalje kolonijalni Fort Santiago, još jedan relikt španjolskog vremena. Pogled puca preko rijeke prema Chinatownu.
Tim sam putem i ja ubrzo krenuo. Preko mosta u kinesku četvrt. Atmosfera je ovdje naglo postala užurbanija, na granici s kaosom. Bez obzira na nedjelju, vrata su svih trgovina i restorana u nedjeljno popodne bila širom otvorena. Trgovalo se na sve strane. Ljudi su napunili i pločnike i kolnike, a motocikli i automobili pokušavali su proći kroz mnoštvo. Kako sam više ulazio u Chinatown, to je šuma nebodera postajala sve gušća. Ta je šuma zatvorila dotok svježeg zraka pa je s vremenom postalo zagušljivo i vruće. Hodao sam uokolo bez ikakvog plana, bez karte grada u ruci. Samo sam hodao. To je najbolji način za upoznati neki grad. Naletio sam iznenada na tržnicu. Daleko je to od standardne tržnice kakve poznajemo na zapadu. Ovdje je to bio čitavi labirint ulica, djelomično natkriven, gdje se prodavalo sve, od hrane i začina preko igračaka i kuhinjskih potrepština do bicikla i motora. Određeni dijelovi bazara imali su uglavnom samo određenu robu i bilo je zanimljivo prelaziti iz jednog u drugi sektor, bez neke fizičke barijere, a opet je bilo očito da se nešto promijenilo. Dublje sam ulazio u tržnicu. Ljudi je bilo sve više i više. Bilo ih je kao mrava. Kao da se sva Manila to nedjeljno popodne slila u Chinatown. Količina ljudi ovdje nije bila ni do gležnjeva onoj na našoj zagrebačkoj špici. Na trenutke je bilo toliko ljudi, toliko guranja, da sam osjetio kako postajem pomalo živčan, a istovremeno sam grčevito naprijed držao svoj ruksak u strahu da mi ga netko u toj gužvi ne bi pokušao otrgnuti, iako su svi odreda bili ljubazni, nenapasni i posvuda sam nailazio na pitanja tipa: "Where are you from? Do you like Manila?"...
Da, koliko to god bilo iznenađujuće, svidjela mi se Manila. Sav taj kaos, buka, smrad, vrućina i gomila ljudi. Iznenadio sam samog sebe koliko mi se Manila svidjela. Jer kao što sam ranije napisao, ja ne volim gradove ovakvog tipa, i to sigurno ne na prvu. Ne bih mogao živjeti u ovom gradu. To nikako. Ali provesti koji dan u Manili nije mi na kraju nekakva neugodna misao kao što mi se činila tijekom cijelog ovog putovanja kada sam neprestano razmišljao da na kraju dolazi - Manila.
Svoj ples s filipinskim glavnim gradom i njegovih dvanaest milijuna stanovnika završio sam tu večer u Makatiju, jednom od šesnaest dijelova današnje Metro Manile. Ovo je drugačiji dio Manile od Intramurosa ili Chinatowna. Tu su visoki stakleni neboderi, moderni shopping centri i skupocjeni automobili. Ljudi paradiraju po ulicama nerjetko u markicama. Ovo je Manila bogatih, sušta suprotnost ostatku ovoga grada. Kada se u jednom danu posjeti primjerice Pasay, Intramuros i Chinatown te Makati, može se više nego igdje drugdje vidjeti taj jaz između bogatih i siromašnih Filipinaca.

Na kraju svoje pustolovine po Filipinima, prvo što mi pada na pamet jest kako je brzo sve prošlo. Iza mene je sada već devedeset i devet zemalja i skoro petnaest godina lutanja po svijetu, ali nikada prije mi jedno putovanje nije prošlo tako brzo kao ovo. Znam da zvuči kao klišej kada kažem da imam osjećaj da kao da sam prije par dana krenuo na put, a ne da su prošla puna tri tjedna. Ali kad je tako. Još uvijek se jasno sjećam tarsiera na Boholu i akvarijskih ribica na Cabilau i Palawanu, prekrasnih plaža po Bacuit arhipelagu, kao i rižinih polja Bangaana i Batada. Hranu, posebice pseći gulaš u Bontocu, teško da ću zaboraviti. A najviše od svega, teško je zaboraviti sve te ljude. Filipince. Uvijek nasmijane, spremne pomoći, i radišne. Neiskvarene turizmom. Ljudi su ti o kojima ovisi i turizam i cjelokupna jedna zemlja. Filipinci su to shvatili. Pitanje je, kada ćemo to shvatiti mi?

Image and video hosting by TinyPic

------------------------------ČIČA MIČA...------------------------------...GOTOVA JE PRIČA------------------------------

25.11.2014. u 11:23 • 1 KomentaraPrint#^

Dostupni putopisi

Gutaš moje putopise? Ajd' onda ne budi cicija i stisni 'pay now' i plati mi gemišt!







Follow vanelicbackpack on Twitter

Dvije Afrike (Maroko & Mali)

Između neba i zemlje (Peru, Bolivija, Čile & Argentina)

Azija (Japan, Hong Kong, Makao, Kina)

Ne! Vijetnam, Kambodža i Laos nisu ratovi! (Vijetnam, Kambodža, Tajland, Malezija)

Kod strica Busha (SAD)

Moja Afrika (Egipat, Južna Afrika, Lesoto, Svaziland, Mozambik, Malavi, Zambija, Tanzanija)

Gram i pol curryja (Indija & Nepal)

U zagrljaju pernate zmije (Gvatemala, El Salvador, Honduras, Meksiko)

Bijeg u talijansku potpeticu (Bari, Ostuni, Polignano a Mare, Taranto)

Istok Ukrajina (Ukrajina)

Na čajanki s Hezbolahom (Libanon, Sirija)

Tamo gdje sam stao... (Južna Koreja, Burma, Singapur, Malezija, Tajland, Laos, Kina)

Podijeljena Afrodita (Cipar)

Jesu li Marokanci couscous manijaci i ovisnici o čaju od mente? I dimi li se kif na Sjeveru? (Maroko)

Oman - Zlatni pijesci Arabije Felix

Buenos dias, buenas tardes y buenas noches - Overland od Asunciona do Arenasa... i još malo dalje (Paragvaj, Brazil, Urugvaj, Argentina, Čile)

Tunis none.inclusive

Pozdrav iz Chaikhanastana - Priče iz središnje Azije (Kirgistan, Uzbekistan & Afganistan)

Ples u sjeni vulkana (Indonezija)

Veliki ocean plavog neba (Cookovi otoci i Australija)

O cipelama...i još ponešto (Filipini)

Crni papar, crvena riža (Južna Indija)

Teranga (Cabo Verde, Senegal & Gambija)

O autoru

"Backpacking? Što je to?", upitao sam se pred nekoliko godina kada sam jednog dana slučajno ušao na jednu backpacking stranicu. To je bila terra incognita, ne samo meni, već i ljudima koji me okružuju. Počeo sam čitati tu stranicu, potom još jednu, i još jednu nakon nje... I tako je započela moja velika romansa s backpacking putovanjima...

Ime mi je Vedran Anelić. Imam «tek» 35 godine, ali i ja osjećam da me godine nemilosrdno gaze (rofl) pa stvari koje sam bez puno problema mogao napraviti prije desetak godina, sada me bolovi u križima, slab vid, senilnost i slične stvari sprječavaju. Zvučim sam sebi ko stari nonić... Šala mala... Rođeni sam Rječanin, ali sam kao crna ovca svoje obitelji otišao na studij u Zagreb i ostao. Ipak, Zagreb je Zagreb i u ovom trenutku grad baš po mojoj mjeri. Što će biti za 10-20 godina, ne znam. Nisam Nostradamus.
I da, ovisnik sam! Otvoreno priznajem. Drogiram se! A moja droga su putovanja. Kada sam započeo s backpackingom sada već daaaaavneeee 2001. godine, bilo je to jedno kratko i organizacijski lagano putovanje u Mađarsku, Slovačku i Češku, a nakon toga put me odveo u gotovo sve krajeve svijeta: Maroko, Mali, Peru, Bolivija, Čile, Japan, Kina, Vijetnam, Kambodža, SAD itd itd itd... Moja droga je skuplja od hašiša i heroina, ali s puno više vitamina zujo I ne pokušavajte! Ne želim na odvikavanje!
A gdje je bilo najljepše? Doma! Doma je uvijek najljepše! I nije to samo isprazna fraza. Svaka zemlja koju sam posjetio je drugačija od one prethodne i svaka je zanimljiva na svoj način. I ne postoje dvije iste zemlje. Ali istina je i da se nakon svakog puta uvijek najradije vraćam svojoj garsonjerici od 25 kvadrata. S novim uspomenama koje su moj «fiks» do nekog sljedećeg putovanja u neki novi neistraženi kutak našeg trećeg kamenčića od sunca.

Trenutna visina letvice: 121 zemlja. Nije da se hvalim... wave


Posjećene zemlje/teritoriji
01. Afganistan
02. Albanija
03. Alžir
04. Andora
05. Argentina
06. Armenija
07. Aruba
08. Australija
09. Austrija
10. Bahrein
11. Barbados
12. Belgija
13. Bjelorusija
14. Bolivija
15. Bosna i Hercegovina
16. Brazil
17. Bruneji
18. Bugarska
19. Burma (Mijanmar)
20. Cabo Verde
21. Cipar
22. Cookovi otoci
23. Crna Gora
24. Češka
25. Čile
26. Danska
27. Egipat
28. El Salvador
29. Estonija
30. Fidži
31. Filipini
32. Finska
33. Francuska
34. Gambija
35. Grčka
36. Gruzija
37. Gvatemala
38. Honduras
39. Hong Kong
40. Hrvatska
41. Indija
42. Indonezija
43. Iran
44. Irska
45. Island
46. Italija
47. Izrael
48. Japan
49. Jordan
50. Južna Afrika
51. Južna Koreja
52. Kambodža
53. Kanada
54. Kazahstan
55. Kenija
56. Kina
57. Kirgistan
58. Kolumbija
59. Kosovo
60. Laos
61. Latvija
62. Lesoto
63. Libanon
64. Lihtenštajn
65. Litva
66. Luksemburg
67. Mađarska
68. Makao
69. Makedonija
70. Malavi
71. Malezija
72. Mali
73. Malta
74. Maroko
75. Meksiko
76. Monako
77. Mozambik
78. Nepal
79. Nizozemska
80. Norveška
81. Novi Zeland
82. Njemačka
83. Oman
84. Palau
85. Paragvaj
86. Peru
87. Poljska
88. Portugal
89. Ruanda
90. Rumunjska
91. Rusija
92. San Marino
93. Sejšeli
94. Senegal
95. Singapur
96. Sirija
97. Sjedinjene Američke Države
98. Sjeverna Koreja
99. Slovačka
100. Slovenija
101. Srbija
102. Svaziland
103. Sveti Vincent & Grenadini
104. Španjolska
105. Šri Lanka
106. Švedska
107. Švicarska
108. Tajland
109. Tajvan
110. Tanzanija
111. Tunis
112. Turska
113. Uganda
114. Ujedinjeni Arapski Emirati
115. Ukrajina
116. Urugvaj
117. Uzbekistan
118. Vatikan
119. Velika Britanija
120. Vijetnam
121. Zambija

Putovao preko zračnih luka
001. Abu Dhabi (UAE)
002. Adelaide (AUS)
003. Akureyri (ISL)
004. Algiers Houari Boumediene (ALG)
005. Almaty (KAZ)
006. Amsterdam Schiphol (NED)
007. Aruba Reina Beatrix (ARU)
008. Asuncion (PRG)
009. Auckland (NZL)
010. Ayers Rock (AUS)
011. Balaton (HUN)
012. Baltimore (USA)
013. Bamako (MLI)
014. Bandar Seri Begawan (BRN)
015. Bangalore Kempegowda (IND)
016. Bangkok Suvarnabhumi (THA)
017. Barcelona El Prat (ESP)
018. Bari (ITA)
019. Beijing Capital (CHN)
020. Beirut Rafik Hariri (LEB)
021. Beograd Nikola Tesla (SRB)
022. Bergamo Orio al Serio (ITA)
023. Bergen (NOR)
024. Berlin Schonefeld (GER)
025. Bilbao (ESP)
026. Birmingham (GBR)
027. Bishkek Manas (KGS)
028. Bogota El Dorado (COL)
029. Bologna G. Marconi (ITA)
030. Boston Logan (USA)
031. Bridgetown Grantley Adams (BRB)
032. Bruxelles Charleroi (BEL)
033. Bruxelles National (BEL)
034. Budapest Ferihegy (HUN)
035. Buffalo (USA)
036. Cagliari Elmas (ITA)
037. Cairo (EGY)
038. Cape Town (RSA)
039. Caracas Maiquetia Simon Bolivar (VEN)
040. Cartagena Rafael Nunez (COL)
041. Casablanca Mohammed V (MRC)
042. Cebu Mactan (PHI)
043. Chengdu Shuangliu (CHN)
044. Chicago O'Hare (USA)
045. Christchurch (NZL)
046. Cochin (IND)
047. Colombo Bandaranaike (LKA)
048. Copenhagen Kastrup (DEN)
049. Corfu Ioannis Capodistrias (GRE)
050. Cork (IRL)
051. Dakar Leopold Sedar Senghor (SEN)
052. Danang (VIE)
053. Denpasar Bali Ngurah Rai (IDN)
054. Denver (USA)
055. Doha (QAT)
056. Dortmund (GER)
057. Dubai International (UAE)
058. Dubai Al Maktoum (UAE)
059. Dublin (IRL)
060. Dubrovnik Čilipi (CRO)
061. Dusseldorf (GER)
062. Fort Lauderdale (USA)
063. Frankfurt (GER)
064. Girona Costa Brava (ESP)
065. Graz Thalerhof (AUT)
066. Grimsey (ISL)
067. Hahn (GER)
068. Hanoi Noi Bai (VIE)
069. Herat (AFG)
070. Ho Chi Minh City (VIE)
071. Hong Kong (HKG)
072. Hyderabad Rajiv Ghandi (IND)
073. Ibiza (ESP)
074. Istanbul Ataturk (TUR)
075. Istanbul Sabiha Gokcen (TUR)
076. Jakarta Soekarno-Hatta (IDN)
077. Johannesburg O Tambo (RSA)
078. Kabul Khwaja Rawash (AFG)
079. Kathmandu Tribhuvan (NEP)
080. Kerry (IRL)
081. Kigali Gregoire Kayibanda (RWA)
082. Kijev Boryspil (UKR)
083. Kiruna (SWE)
084. Kingstown ET Joshua (VCT)
085. Koln/Bonn (GER)
086. Koror Roman Tmetuchl (PLW)
087. Krabi (THA)
088. Krakow Ivan Pavao II (POL)
089. Kuala Lumpur (MYS)
090. Kutaisi (GEO)
091. Laoag (PHI)
092. Larnaka (CYP)
093. Leh Kushok Bakula Rimpochee (IND)
094. Lima Jorge Chavez (PER)
095. Lisbon (POR)
096. Liverpool John Lennon (GBR)
097. London Gatwick (GBR)
098. London Heathrow (GBR)
099. London Luton (GBR)
100. London Stansted (GBR)
101. Los Angeles International (USA)
102. Ljubljana Brnik (SLO)
103. Madrid Barajas (ESP)
104. Madurai (IND)
105. Mahe (SYC)
106. Malta Luqa (MAL)
107. Manama (BAH)
108. Manchester (GBR)
109. Manila NAIA (PHI)
110. Marakesh Menara (MRC)
111. Maribor Edvard Rusjan (SLO)
112. Medellin Jose Maria Cordova (COL)
113. Melbourne Tullamarine (AUS)
114. Mexico City Benito Juarez (MEX)
115. Miami (USA)
116. Milano Malpensa (ITA)
117. Minsk 2 (BLR)
118. Miri (MYS)
119. Montevideo (URG)
120. Montreal Trudeau (CAN)
121. Moskva Sheremetyevo (RUS)
122. Moskva Domodedovo (RUS)
123. Mumbai Chatrapati Shivaji (IND)
124. Munchen (GER)
125. Muscat (OMN)
126. Nadi (FIJ)
127. Nairobi Jomo Kenyatta (KEN)
128. Napoli Capodichino (ITA)
129. New Delhi Indira Gandhi (IND)
130. Newark Liberty (USA)
131. New York JFK (USA)
132. New York La Guardia (USA)
133. Osaka Kansai (JPN)
134. Osh (KGS)
135. Osijek (CRO)
136. Oslo Rygge (NOR)
137. Peleliu (PLW)
138. Penang (MYS)
139. Pereira Maltecańa (COL)
140. Perth (AUS)
141. Phu Quoc (VIE)
142. Praia Nelson Mandela (CPV)
143. Priština (KOS)
144. Puerto Montt (CHI)
145. Puerto Princesa (PHI)
146. Punta Arenas (CHI)
147. Rarotonga (COK)
148. Reykjavik Domestic (ISL)
149. Reykjavik Keflavik (ISL)
150. Riga (LAT)
151. Rijeka (CRO)
152. Rio de Janeiro Galeao (BRA)
153. Rotterdam (NED)
154. Sal Amilcar Cabral (CPV)
155. San Francisco (USA)
156. Santander (ESP)
157. Santiago de Chile (CHI)
158. Santorini Thira (GRE)
159. Sao Paulo Guarulhos (BRA)
160. Sapporo New Chitose (JPN)
161. Sarajevo Butmir (BIH)
162. Seoul Incheon (KOR)
163. Shanghai Pudong (CHN)
164. Shannon (IRL)
165. Sharjah (UAE)
166. Shiraz (IRN)
167. Shymkent (KAZ)
168. Simferopol (UKR)
169. Singapur Changi (SIN)
170. Sofia (BUL)
171. Solo Adi Sumarmo (IDN)
172. Southend on Sea (GBR)
173. Split (CRO)
174. Stockholm Arlanda (SWE)
175. St Petersburg Pulkovo (RUS)
176. Stuttgart Echterdingen (GER)
177. Sydney Kingsford Smith (AUS)
178. Tabriz (IRN)
179. Tagbilaran (PHI)
180. Taipei Taoyuan (TWN)
181. Tallinn (EST)
182. Tanger Ibn Battouta (MRC)
183. Tapachula (MEX)
184. Tashkent (UZB)
185. Tehran Mehrabad (IRN)
186. Tehran Imam Khomeini (IRN)
187. Tel Aviv Ben Gurion (ISR)
188. Tijuana (MEX)
189. Timimoun (ALG)
190. Tokyo Narita (JPN)
191. Trieste Ronchi dei Legionari (ITA)
192. Tunis Carthage (TUN)
193. Udon Thani (THA)
194. Urgench (UZB)
195. Valencia (ESP)
196. Venezia Marco Polo (ITA)
197. Venezia Treviso (ITA)
198. Wien Schwechat (AUT)
199. Yangon (MYN)
200. Zadar (CRO)
201. Zagreb Pleso (CRO)
202. Zanzibar (TAN)
203. Zurich (SWI)

Letio s avioprijevoznicima
01. Adria Airways
02. Aer Lingus
03. Aeroflot
04. Aeromexico
05. Air Algerie
06. Air Arabia
07. Air Asia
08. Air Astana
09. Air Baltic
10. Air France
11. Air Iceland
12. Air India
13. Air Manas
14. Air Serbia
15. Air Seychelles
16. All Nippon Airlines (ANA)
17. ATA Airlines Iran
18. Austrian
19. Avianca
20. British Airways
21. Brussels Airlines
22. Cathay Pacific
23. Cebu Pacific
24. China Airlines
25. Clickair
26. Condor
27. Croatia Airlines
28. Easyjet
29. Egyptair
30. Emirates
31. Etihad
32. Fiji Airways
33. FlyDubai
34. Garuda Indonesia
35. Germanwings
36. Go Air
37. Iberia
38. Icelandair
39. Interjet Mexico
40. Iran Aseman
41. Japan Airlines
42. Jat Airways
43. Jet Airways
44. Jetstar
45. Kenya Airways
46. Liat Caribbean Airlines
47. Lufthansa
48. Malev
49. Myair
50. Niki (Air Berlin)
51. Nok Air
52. Norwegian
53. Qantas
54. Qatar Airways
55. Pacific Mission Aviation Palau
56. Pegasus
57. Pluna
58. Royal Air Maroc
59. Royal Brunei Airlines
60. Ryanair
61. Safi Airways
62. SAS Scandinavian
63. Sichuan Airlines
64. Sky Airline Chile
65. South African Airways
66. Southwest
67. Spicejet
68. Spirit
69. Sterling
70. Surinam Airways
71. Swiss
72. Taca Airlines
73. TACV Cabo Verde Airlines
74. TAM Linhas Aereas
75. TAP Air Portugal
76. Trade Air
77. TUI Fly
78. Tunisair
79. Turkish Airlines
80. Uzbekistan Airways
81. Vietnam Airlines
82. Virgin Atlantic
83. Virgin Australia
84. Volare
85. Volotea
86. Wizzair

Posjećena skijališta
01. Alpbachtal Wildschonau (AUT)
02. Alta Badia (ITA)
03. Arapahoe Basin (USA)
04. Are (SWE)
05. Aspen (USA)
06. Auron (FRA)
07. Axamer Lizum (AUT)
08. Bad Kleinkirchheim (AUT)
09. Bansko (BUL)
10. Beaver Creek (USA)
11. Bela (SLO)
12. Bergeralm Steinach (AUT)
13. Białka Tatrzańska (POL)
14. Boggvisstadafjall Dalvik (ICE)
15. Boreal (USA)
16. Bormio (ITA)
17. Borovets (BUL)
18. Breckenridge (USA)
19. Brixental SkiWelt (AUT)
20. Canyons (USA)
21. Cerkno (SLO)
22. Copper Mountain (USA)
23. Cortina d'Ampezzo (ITA)
24. Deer Valley (USA)
25. Dizin (IRN)
26. Flachau (AUT)
27. Furano (JPN)
28. Garmisch Partenkirchen (GER)
29. Gerlitzen (AUT)
30. Gerlos Zillertal Arena (AUT)
31. Goldeck (AUT)
32. Golte (SLO)
33. Grossglockner Kals-Matrei (AUT)
34. Gulmarg (IND)
35. Hammarbybacken Stockholm (SWE)
36. Heavenly (USA)
37. Hintertux (AUT)
38. Hlidarfjall Akureyri (ICE)
39. Innerkrems (AUT)
40. Ischgl Samnaun (AUT/SWI)
41. Isola 2000 (FRA)
42. Jahorina (BIH)
43. Jasna Chopok (SVK)
44. Kanin-Sella Nevea (SLO/ITA)
45. Kappl (AUT)
46. Katschberg (AUT)
47. Kaunertal (AUT)
48. Keystone (USA)
49. Kirkwood (USA)
50. Kitzbuhel (AUT)
51. Kitzsteinhorn Kaprun (AUT)
52. Kobla (SLO)
53. Kopaonik (SRB)
54. Kranjska Gora (SLO)
55. Kronplatz (ITA)
56. Krvavec (SLO)
57. Kühtai (AUT)
58. Lake Placid (USA)
59. Lenzerheide (SWI)
60. Lienz (AUT)
61. Livigno (ITA)
62. Madonna di Campiglio (ITA)
63. Malbun (LIE)
64. Malino Brdo Ružomberok (SVK)
65. Mariborsko Pohorje (SLO)
66. Mölltaler (AUT)
67. Mont Tremblant (CAN)
68. Nanshan (CHN)
69. Nassfeld (AUT)
70. Nauders (AUT)
71. Niseko (JPN)
72. Northstar (USA)
73. Obergurgl-Hochgurgl (AUT)
74. Obertauern (AUT)
75. Obertilliach (AUT)
76. Paganella (ITA)
77. Park City (USA)
78. Patscherkofel (AUT)
79. Phoenix Park (KOR)
80. Piancavallo (ITA)
81. Pitztal (AUT)
82. Popova Šapka (MKD)
83. Rogla (SLO)
84. Romme Alpin (SWE)
85. Saalbach Hinterglem (AUT)
86. Santa Caterina (ITA)
87. Sapporo Teine (JPN)
88. Schladming (AUT)
89. Seoul Woongjin Snowdoci (KOR)
90. Serfaus Fiss Ladis (AUT)
91. Sillian Hochpustertal (AUT)
92. Ski Dubai (UAE)
93. Sljeme (CRO)
94. Solden (AUT)
95. St Anton am Arlberg (AUT)
96. Steinplatte-Winklmoosalm (AUT/GER)
97. St Jakob im Deferegental (AUT)
98. St Johann in Tirol (AUT)
99. St Moritz (SWI)
100. Stubai (AUT)
101. Tarvisio (ITA)
102. Tochal (IRN)
103. Turracher Hohe (AUT)
104. Vail (USA)
105. Vogel (SLO)
106. Yongpyong (KOR)

Kontakt

Vedran Anelić

Linkovi


Forum.hr
Virtualtourist
Lonely Planet Thorntree travel forum
Hrvatski ski magazin
Punto Zagreb, tourism with a smile. Zagreb and Croatia sightseeing tours.


Ryanair
Easyjet
Germanwings
TuiFly
Wizzair
Aer Lingus
Vueling
Norwegian
Air Asia
Air Arabia
Fly Dubai

Putopisi-Moj putopis
Putopisi-Putna groznica


mixed martial arts
Free Web Counter
mixed martial arts

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se