Kiša je i dalje padala kada me budilica sljedeće jutro probudila u pet i pedeset. Bilo je prohladno. Temperatura se spustila za još nekoliko Celzijaca od večer prije. Bilo je ispod dvadeset stupnjeva. Prvi put sam na sebe morao staviti duge rukave, čak i ja koji nisam zimogrozan i koji zimi po kući hoda u kratkim rukavima.
Čekao sam i čekao. Bus za dalje. Nitko mi nije znao točno reći kada prolazi bus za Tuguegarao, sjeverna vrata prema Cordilleri, tj. luzonskim planinama. Između šest i trideset i sedam bio je najčešći odgovor. Došao je u sedam i četrdeset i pet.
Još veća krntija od one prethodne da me uhvatio smijeh. Idem s lošeg na lošije i, kako je krenulo, završit ću na kraju na magarcu. Izvana posve narančasti i ulupljen sa svih strana, unutra prljav da gdje god si stavio ruku ili nogu, ostala je na tebi nekakva prljavština. Sjedala presvučena crvenom tkaninom nisu se očito prala zadnjih dvadeset šest i pol godina, a plastični nasloni za glavu s gotovo posve izblijedljelim cvjetnim motivima nisu bili preprivlačni za nasloniti glavu. Na kraju sam između naslona i glave stavio vreću za spavanje. Nisam mogao cijelim putem držati glavu uspravno. Sjedala su usto bilo toliko utabana da nije prošlo puno kada više nisam mogao sjediti, a moje guzove ukrasili su žuljevi. Prozori svi s razbijenim ručkama. Nemoguće je bilo otvoriti ih i udahnuti svježeg zraka. Lokalcima to nije smetalo jer je za njih to bilo sibirsko jutro i svi su redom bili odjeveni u debele jakne, kape i šalove, a jedna je muška pičkica čak na sebi cijelim putem imao navučeni North Face skafander. Da stvar bude još gora, zavjese na prozorima crvene s resicama od materijala koji dolikuje unutrašnjosti pogrebnih lijesova.
Postojao je iz Vigana lakši i kraći put u Cordilleru, ali taj ne bi bio ni približno slikovit kao ovaj sjeverni. Uz to, to bi značilo da bi preskočio i Paoay i Pagudpud.
Kada sam napokon nakon puno rižinih polja i pogleda na more gotovo pet sati kasnije stigao u Tuguegarao, bio sam sretan da je ova dionica puta bila iza mene.
Tuguegarao ja grad kao grad. Ne razlikuje se puno od ostalih po Filipinima. Kaotičan, bučan i smrdljiv samo je tjerao na bijeg. U ovome gradu zadržao sam se punih deset minuta. Nisam se ni okrenuo i već sam kombijem, u kojeg bi u normalnom svijetu stalo osam ljudi, natrpan ovdje s njih još trinaest bježao u Tabuk. Ni pedalj se nisam mogao pomaknuti. S moje lijeve strane dečko od dvadeset godina imao je lakat u mom lijevom bubregu, dok je s desne starac s unukom masirao moj desni. Unuk je još u velikoj najlonskoj vrećici držao neko jadno štene koje je potkraj puta počelo cviliti i lajati, a onda se i mirisi počeli širiti po kombiju. Štene se popišalo i usralo u vrećicu.
Žena ispred mene uporno je pretjerivala sa šubarom na glavi.
Tabuk je glavni grad pokrajine Kalinga. Zvuči egzotično. No kod imena staje sva egzotika. Tabuk je prašnjavi provincijski gradić s dvije glavne ulice koje se sijeku u obliku slova T. Zapravo su to iznenađujuće široke avenije, takve kakvima se ne mogu podičiti ni mnogo veći gradovi, a čak ni poneki glavni gradovi koje sam tijekom godina imao prilike posjetiti. Na sjecištu tih dviju avenija nalazi se betonska katolička crkva sv. Vilima. Jedna od mnogih u ovom gradiću Bogu iza nogu. U šetnji Tabukom naišao sam i na episkopalnu crkvu kao i na čitav niz drugih bezimenih. Kako to obično biva u svjetskim zabitima, misionari su bili impresionirani "nemoralom" domorodačkog stanovništva da su ga morali pod svaku cijenu dovesti pod svoje okrilje. I tako su najčešće te svjetske zabiti krcate svakojakim crkvicama. Niti je jedna od njih u Tabuku nešto posebno da bi me privukla da stanem na trenutak ili da uđem unutra.
Sporedne su ulice u Tabuku bile još prašnjavije. Više su nalikovale na prašnjave puteljke između neuglednih kućeraka građenih od kombinacije betona i lima. Drvo je u ovome gradu bilo nestalo. Njihovi vlasnici nisu ničime pokušavali prikriti te rugobe. Nisam naišao na ni jednu jedinu kuću koja je nalikovala na nešto. Čim se odmakneš samo stotinu metara od glavnih avenija, nestaju i ti kućerci. Grad tu završava. Na stotinu metara od glavnih ulica.
Pokušao sam pronaći prijevoz za dalje, prema srcu Cordillere. Sljedeće odredište - Bontoc.
Prijevoza dalje više nije bilo. Rečeno mi je da postoji samo jedan bus koji rano ujutro ide za Bontoc. Bilo je tada dva popodne. Na svakom putovanju događa da negdje zapneš u prometu. Još uvijek se sjećam kada sam prije par godina zapeo na par dana u šečuanskom Xichangu u kojem se nije imalo što raditi osim izležavati u hotelu. No, Xichang je bio pravi grad i imao je hotele svjetskih lanaca. Ništa poput Tabuka. Usmjerili su me na jedan jedini hotel u gradu. "The hotel.", dovoljno je bilo tako reći. Svi su znali da je samo jedan jedini. Davidson Hotel je filipinski pokušaj zapadnjačkog hotela. Tu je bazen, hotelski restoran, sobe s toplom vodom i satelitskom televizijom. Ali boja se ljušti, zidovi su vlažni, namještaj je vidio bolje dane, a mravi kroz mrežicu na prozorima ulaze u sobu poput nepozvanih gostiju čim se ostavi nešto slatko na ormariću. Zadovoljit će.
Navečer sam još jednom prošetao Tabukom. Čak su i dvije ulice bile slabo osvjetljene. Trgovine su u sedam već bile zatvorene. Pravog restorana, osim hotelskog, nisam vidio. Naletio sam samo na uličnu pečenjaru gdje su čađava dvojica iznad užarenog ugljena okretali piliće. Uzeo sam jedan. Već sam danima imao problema s probavom, iako mi nije bilo jasno što sam točno krivo pojeo. Nije ništa bilo preozbiljno, ali htio sam tada neku sigurniju hranu poput običnog pečenog pilića da mi stabilizira stolicu.
Ulice su uglavnom bile puste. Izuzetak su bili ljudi koji su svako malo uz cestu naveliko palili smeće i opalo lišće. Vatra je posvuda plamtjela, a u zraku se osjećao miris paljevine.
Post je objavljen 25.11.2014. u 11:31 sati.