Današnji Cebu City je prvo mjesto na koje je Ferdinand Magellan kročio na filipinskom otočju 15. ožujka 1521. godine, postavio križ i zauzeo zemlju za španjolsku krunu. Kasnije će malo dalje i izgubiti život od domorodaca, a tek će u drugoj polovici istog stoljeća drugi konkvistador, Miguel Lopez de Legazpi, uistinu udariti temelje pravom gradu.
Izašao sam iz Južnog autobusnog kolodvora i odmah me ošamarila mješavina vrućine, vlage i ispušnih plinova. Nakon čistog zraka na Boholu i Cabilau pa i u Argau, ovdje je disanje otežano. Molekule kisika u neprestanoj su borbi s ugljičnim dioksidom i činilo mi se da tu borbu gube. Nisam zapravo ni očekivao ništa manje od velikog grada u zemlji u razvoju u tropskom pojasu. Od dva milijuna i četiristo tisuća stanovnika ovog otoka, njih osamsto tisuća živi u Cebu Cityju. Trećina. I više ako se u obzir uzme metropolitanska zona koja se proteže od Talisaya na jugu, preko Cebu Cityja, do Mandauea i Mactana na sjeveru.
Na ulici svi su se borili za svoj prostor. Na kolniku motori i tricikli s automobilima, jeepneyima, autobusima i kamionima. Na pločniku ogromna masa ljudi pokušavala je slalomirati između lokava vode i rupa s blatom te raznih uličnih štandova koji su na sve strane uzurpirali prostor. Cebu City već mi je bio prisjeo tamo na izlasku iz Južnog kolodvora.
Uletio sam prvom taksistu u auto i pokazao mu ime hotela - Hotel Pier Cuatro. Kimnuo je glavom i krenuli smo dublje u grad. Nakon nekoliko trenutaka zaustavio se i počeo tražiti smjernice od ljudi uz cestu. Očito nije znao put, ali kako to biva na Filipinima, riječ 'ne' ili 'ne znam' nije mu bila u rječniku. Čak i kada ne znaju nešto ili nisu sigurni, Filipinci će radije reći 'da' ili u najgorem slučaju 'možda'. U strahu od sramote.
Nastavili smo se voziti i došli do neke četvrti koja je izgledala veoma elegantno. Elegantnije od ostatka grada. Bilo je tu shopping centara, modernih restorana i hotela... Tada je taksist ponovno izašao van i zaustavljao ljude. Nitko nije čuo za moj hotel. Naposljetku, kada je taksimetar otkucavao devedeseticu, a meni pukao film, platio sam mu, izašao iz auta i nastavio hodati okolo ne bih li pronašao svoj hotel ili barem nekoga tko bi me mogao usmjeriti. Od većine sam dobivao blijede poglede. Neki su mi rukama pokazivali prema jednoj strani, drugi prema drugoj. Izmoren od hodanja, vrućine, smrada i kaosa, odlučio sam sjesti u novi taksi.
"Yes. No problem!", kazao mi je taksist nakon što sam mu pružio papirić s imenom hotela.
Pitao sam se da li je uistinu znao ili je i ovome bilo neugodno priznati da ne zna. Vozili smo odoka jedno tri, četiri kilometara, možda i pet. U jednom trenutku na putokazu sam uhvatio riječ 'port'. Izgledalo je da je išao u pravom smjeru. Hotel je negdje u blizini luke. Pier Cuatro znači Dok broj četiri.
I iskrcao me napokon na pravom mjestu. Pred hotelom.
Onaj prvi taksist je bio potpuno pogriješio kraj grada. Išao je za onom da što stranac ima raditi išta drugdje nego u četvrti koja je namijenjena za bogatiji sloj. Pitanje je da li je uopće bio uposlio svoje moždane vijuge. Jer da jest, doveo bi me barem negdje blizu dokova, a ne kilometrima u unutrašnjosti.
Bilo kako bilo, otuširao sam se i odmah izletio van ne bih li iskoristio dnevno svijetlo. Savjetovali su me u hotelu da ne idem pješice, već ili da zaustavim jeepney ili idem taksijem. Odlučio sam se za prvu opciju. Dok je jeepney vozio po cesti punoj rupa prema centru starog grada, očima sam hvatao slike okolnog svijeta. Potpuno drugačijeg svijeta od onoga kojeg sam dotad imao prilike vidjeti na Filipinima. Slamovi od trstike i lima. Vrlo oronulo i ranjivo. Ljudi prljavih lica, ruku i nogu u prljavoj odjeći punoj rupa. Neki bez obuće na nogama pa makar to bile i obične plastične japanke. Tako crne i garave ljude nisam još vidio na ovom putovanju. Blata posvuda. Na križanju dvije ulice registrirao sam grupicu žena i djece u zajedničkom pranju rublja. Tamo na cesti. Kanal prepun smeća, a čiji je smrad dopirao do mojih nosnica gore na jeepneyu. Otvorena kanalizacija. Odjednom žena je izašla iz jedne od nastambi i istresla lavor prljave vode ravno u kanal. Pomiješano s ispušnim plinovima raznoraznih vozila i sveopćim kaosom gdje nitko ne prati prometne znakove ili pravila, situacija je izgledala posve deprimirajuće. Nebo i zemlja, jaz, i to ne samo među otocima, već između dva dijela grada koji su udaljeni jedan od drugoga tek nekoliko kilometara. Čitao sam da su velike razlike između onih bogatih i onih uistinu siromašnih na Filipinima.
Prošetao sam po starom gradu. Nije puno od njega ostalo nakon Drugog svjetskog rata. Fort San Pedro i obližnja katedrala relikt su kolonijalnog vremena. Nisam se mogao oteti dojmu da je tada možda bilo bolje nego danas u Cebu Cityju.
Bacio sam pogled i na onaj Magellanov križ kojeg, poput relikvije, čuvaju u nekoj vrsti paviljona. Usput su me zaskočile na desetke prosjaka, od male djece koja nisu tako davno naučila hodati do starijih žena. Ovo je bio prvi susret s prosjacima na Filipinima. No, za razliku od primjerice indijskih, filipinskim prosjacima je dovoljno reći 'ne' i odmah se dadu u potragu za novom potencijalnom žrtvom, po mogućnosti bijelom.
Sutradan, u nedjelju, kao u pravoj katoličkoj zemlji, gotovo sve je bilo zatvoreno. Radili su jedino neke zalogajnice te mnogi ulični prodavači. Narod je bio u crkvama. Katedrala je bila puna, a u obližnoj Bazilici svetog Dijeteta misa se služila u njenom prostranom dvorištu. Toliko mnoštva na misama da bi se naše crkve i naši Hrvati vrli katolici mogli posramiti.
Post je objavljen 25.11.2014. u 11:40 sati.