Prije nego li sam krenuo iz Vigana dalje na sjever, otišao sam sljedeće jutro na porciju bibingke. To je tradicionalni filipinski desert od sira, izgledo, nalik na portugalske pasteis de nata, u kojeg natrpaju tonu šećera. Rastezljivo poput gume i toliko slatko da nisam mogao pojesti dva za redom, ma koliko male izgledale te košarice.
Začudo, u roku od pet minuta od dolaska na autobusni terminal, uhvatio sam ordinary bus za Laoag. Tvrda sjedala, bez klime. Širom otvoreni prozori činili su vožnju podnošljivom. Nisam otišao skroz do Laoaga. Sat i pol od Vigana na nacionalnoj sam magistrali izletio iz busa u Batacu. Ovo je mjesto super poznato po Filipinima jer je ni manje ni više rodno mjesto Ferdinanda Marcosa. Mali se Ferdinand rodio u ovoj sjevernoluzonskoj pripizdini 1917. godine i kasnije će postati filipinski predsjednik, aka diktator. To je bio Imeldin muž, one s cipelicama s početka priče. Kada je umro 1989., ovdje su mu napravili mauzolej, balzamirali mu tijelo i stavili ga u izlog. Nisam otišao do mauzoleja jer je dug put bio taj dan preda mnom. U Batacu sam stao samo onoliko koliko je bilo dovoljno za iskočiti iz busa i uskočiti u jeepney za Paoay četiri kilometara dalje niz sporednu ulicu.
Jedan od najljepših trgova na Filipinima vidio sam upravo u Paoayu, malenom gradiću u kojem se takvo što ne očekuje. Čist i uredan, malen, ali dražestan, s tri strane zatvaraju ga jednokatnice u kolonijalnom stilu s trijemovima i balkonima, kombinacija drva i kamena, lijepo ofarbanima. Rijetko se u filipinskim gradovima vide građevine s kojih se ne ljušti boja s fasade.
S četvrte strane taj zeleni trg, ili bolje reći park, zatvara crkva sv. Augustina, još jedna od onih zemljotresnobaroknih koja se gradila tijekom 18. stoljeća. Tipična filipinska crkva izgrađena, za razliku od Santa Marije koja je jedina bila na vrhu brežuljka, na glavnom gradskom trgu. Međutim, koliko to bilo tipično, toliko je netipičan način njene gradnje. Cijela je od kamena, s debelim zidovima, ali unikatna mješavina različitih utjecaja. Promatrao sam njenu fasadu koja piramidalno ide u visinu, a na vrhu maleni stupovi nalik na stupe na starim budističkim hramovima. Zatim na fasadi isklesana sunca s licem te vitičaste dekoracije slične završecima kineskih tradicionalnih krovova. Vegetacija izbija iz gotovo svakog kamena i daje boju tamnosivim zidovima sv. Augustina. Netko bi rekao da je oronula, ali ta vanjska zapuštenost daje onu posebnu notu cijeloj građevini i trgu. Crkva je jedna od onih četiri koje su proglašene svjetskom baštinom.
Prije nego li sam krenuo dalje, na štandu sam uzeo halo-halo i sjeo na stepenice jedne od onih zgrada oko trga i predahnuo s pogledom. Ako se pitate što je pobogu halo-halo i ako ste pritom pomislili da to ima nekakve veze s telekomunikacijama, onda ne možete biti dalje od istine. Halo-halo je filipinski desert. Nazvati ga sladoledom bilo bi pretenciozno. Više je to hrpa smiksanog leda na kojeg se stavi hrpa običnog šećera pa onda čitav niz nekakvih fluorescentnih želatinastih stvari, od kojih sam jedino prepoznao ušećereni grah, i onda se sve to još zalije nekom vrstom slatkog vrhnja. Kalorije do neba. I preslatko za moj ukus. Istina je da su s halo-halo pretjerali.
Pokušao sam uzeti jeepney natrag za Batac. Ali subota, vrijeme ručka, značilo je samo jedno - dugo čekanje. Bilo su tek tri putnika. Ja sam bio četvrti.
"Koliko treba još putnika da se krene?", priupitao sam vozača.
"Jedno deset.", odgovorio je i dodao: "Ali mogu odmah krenuti ako mi daš tristo pesosa!"
Pogledao sam ga ispod obrva. Računica mu baš i nije dobra.
"Ja mogu dobiti tricikl da me istog trena odvede u Batac za pedeset! Zašto bih platio onda tristo?", nije mi bilo logično.
On je stao, malo razmislio i počeo se izvlačiti da će me on odvesti ravno do terminala, a tricikl samo do magistrale.
Više nisam ni tražio. Uskočio sam u tricikl.
Iz Bataca za Laoag, porcija pinakbeta, kuhanog povrća tipičnog za Ilocos, i prvim busom dalje prema krajnjem sjeveru. Bus je bila hrpa starog željeza, posvojeno japansko siroče, koje je Japanom vozilo pred pedeset godina. Čudio sam se da je još uvijek vozio. Izlupan, oljušten, tvrdih siceva tipično uskih za male azijatske guzičice, klimav, prljav - atributi su to dosad najlošijeg autobusa na putovanju. Ali to siroče je jedan od rijetkih buseva koji je krenuo na vrijeme. Točno u 14:30, kako je bilo rukom ispisano na velikom kalendaru uz jedan jedini šalter na tom improviziranom terminalu u nečijem dvorištu dva bloka iza pokrajinskog Capitola, upalio se motor i puževim korakom krenuli smo iz Laoaga. Kako smo se odmicali dalje na sjever, to je bilo sve manje naselja, a sve više prirode. Povremeno bi siroče stalo da bi netko sišao, netko novi ušao, ponekad i na mjestima usred ničega da se čovjek samo mogao zapitati gdje idu ti ljudi. Nakon Pasuquina, trideset minuta od Laoaga, Manila North Road spustila se na obalu. S desne strane ceste prevladavala su rižina polja, dok su s lijeve sada bile stijene i plaže i otvoreno Južnokinesko more. Valovi su se razbijali o stijene i plaže. A onda je nakon Pagudpuda uslijedio najljepši dio sjeverne obale. Visoke planine posve su se približile obali. Njene padine strmo su se bacale na more. Nekoliko metara visoki valovi postali su ovdje još bjesniji. Pejzaž je bio oceanski. Za cestu i nije bilo puno mjesta pa su je nakon Pagudpuda digli na stupove iznad stijena.
Nebo je taman počelo nešto sipiti, toliko sitno da se doimalo kao prašina, kada sam pola sata nakon Pagudpuda, u Pannzianu izašao pred vratima resorta. Tajfun se približavao. Bio sam na krajnjem sjeveru Luzona. Nisam mogao biti dalje od tajfuna. Ali svejedno, zahvaljujući njemu, došli su i do ovdje sivi oblaci s laganom kišom. Južnije od Manile očekivalo se najgore.
Plaža je u Pannzianu potpuno drugačija od onih malih intimnih po Palawanu. Duga i pusta s crnim vulkanskim pijeskom. I dva do tri metara visokim valovima koji su onemogućavali bilo kakvo plivanje. Bacio sam se svejedno u vodu. Moja posljednja šansa na ovom putovanju. More je bilo toplo. Vani ne baš. Spavao sam tu noć prvi put s otvorenim prozorom i bez klime ili ventilatora. Zaspao sam uz zvuk valova i kiše koja je počela sve jače padati.
Post je objavljen 25.11.2014. u 11:33 sati.