PRIBLIŽAVANJE
Ja. Mi.
Svi mi imamo svoje fetiše. Ustvari ja ih imam, kaj me briga za vas. Fetiš bi se mogao definirati kao predmet ili dio tijela koji u osobe izaziva porast libidinalne sile sa nuspojavom u vidu ubrzanja cirkulacije i imaginacije.
Jedan takav fetiš za mene je literatura stanovitog Žarka Marjanovića, lokalnog autora više od dvadesetak knjiga, mahom eseja i poezije.
Ono što mene kod Žarca oduševljava je nevjerojatna upornost i entuzijazam kojim niže svoje mentalne slike.
Žarac je moj osobni heroj nenamjernog dadaizma, posve nesvjestan svoje istinske vrijednosti, te svjetionik u razdobljima malodušja oko pisanja.
Da bih vam približila o kakvom se geniju jezične kalamburičnosti radi citiram izvadak iz njegove knjige `Približavanje Pavlešu` koju sam si markirala umetnutim receptom za Xanax :
` Čudno i bijesno nosi, s gorčinom i opačinom ! Jer postoje dva mentaliteta u čovjeku kao i dvije filozofije ljudske. Mentalitet ima svoje klice iz naše prošlosti...Treba njega poročki izgoniti, a duhovnošću predkazivati, jer je čovjek strašno uvriježen svome mentalitetu. Mnogolična zasebnost je u njegovoj osobnosti: pod svaku cijenu iz sebe ne izbaciti osobno JA i duboke poročne zatvorenosti, ulazeći u ono što je samo u tijeku vremena. To je mentalno s vremenom i to nas vodi nekoj shemi lokalnog svijeta iza zavjese! To isto važi za ono nesvjesno o podsvijesnom u čovjeku, koje ukazuje na bolest što se očituje u ponavljanju slučajeva, priča ( rekla-kazala), koje se ponavljaju u okolici - iz okolice!
Sve se svodi na uskost u kojoj se `izigravaju` velike sudbine. I još jedno `novo` mišljenje o mentalitetu je - `kolokvijalni mentalitet` koji čini žuti tisak, a to je - osuđen si po pojedincu prije sudske presude. To je taj medijski `psihotični kult`. Mentalitet je narcisoidnost!`
Ž.M. ( Približavanje Pavlešu)
Ja sam odlučila vratiti dug mom Žarcu Xanaxu koji mi je u razdobljima sniženog raspoloženja davao vjeru u moć besmisla nizom eseja o njegovoj prozi.
Pardon : ja sam odlučila u razdobljima sniženog raspoloženja davati dug Žarcu Xanaxu koji mi je u besmislenom nizu eseja o njegovoj prozi vratio vjeru u moć besmisla.
...
...
Ok, kako god, ne očekujem od vas razumijevanje, a Žarac ga nikada nije ni očekivao što ga nije spriječilo da...
Spriječilo. Da.
PRIBLIŽAVANJE ŽARCU
(nešto nalik)
"Istina izmiče, a život gine.Taj kontemplativni nagon povijesna je iživljenost u trivijalnom ratu sa skicama romantičkog stila."
Ž.M.
Ove proročke riječi velikog lokalnog mislioca kojeg nisam nikada upoznala potakle su me da se pitam. Nije li ishitreno ćudoređe samo simbol naših okova u fanatičnom stremljenju prema ispraznosti ovovjeke mašine besmisla.( Fata Morgana).
Da, istina izmiče. Jezik posustaje i batrga se u koprcajima nezajažljive želje za poetskom nijansom. Doslovno neboder. Hodajući ulicama ovog grada u mraku, tražeći urođeni psihološki opažaj u neposrednom efektu promatranja nezamjenjive svijesti u otvrđenosti predodžbi zacementiranih neuvjerljivošću vlastitih spoznajnih katatonimnosti (podsvjesno) naišla sam na semafor. Koji se palio crveno, zeleno, žuto, zeleno, zeleno, zeleno, zeleno. Naš poriv prema nemjerljivo pragmatičnim zavičajno konceptualnim realnostima ukazivao je na neprikosnoveno neodgodivu potrebu za akcijom. Hitnim djelovanjem koje ne obezvređuje supostojanje sa društveno realnom potrebom za usklađenjem. `Cogito ergo sum` rekli bi neki, nesumnjivo okorjeli karijeristi u križarskom ratu protiv nježne, neupojne samilosti spram individualno romantične potrage za kozmičkim i vječnim. Tko je kriv ?
Kriva je politička izopačenost, moralna apatitivnost novih , "bunđijskih" naraštaja -pošast ovoga vremena što bremenom zapojnosti usmjerava svoja. Humanistički aspekt eventualističke uzurpagromosti natjerao me da se pitam čisteći blato sa svojih otromboljenih cipela iz te noćne šetnje nije li i ovo. Kao dovršenost rečenice koja se u očima čitatelja doima kao utamantna brutalnost doslovnosti (po naravi logike - pogled gladnog psa) prema slutnji karamboličnosti naših usamljenosti. Rekli bi neki, a među njima su besumnjičavo i stameniti odrazi vječnosti naših klasika hrvatske literature, spomenimo samo Krležu kao primjer stambola na krmi napaćenog broda srednjestaleških učumara ( trinaesti praščić Gicko iz Svijeta Koji Nestaje) da nije drsko ustvrditi da je uzrok naših kolektivno-pojedinačnih slutnji ono mučaljivo skretanje prema obrisima uhlupljene uglamnosti (no tko s vragom tikve sadi neka zna - sam će ih jesti !)
Zato neka približavanje ovom velikom.
Čovjek neka sam prosudi u skladu sa svojim bogomdanim razumskim opredmećenostoličnosti nije li potraga za približavanjem Ž.M. samo skup slova što su se očudno spojila u nešto nalik.
Catma
06.09.2008. | 11:02 |
7 K | P | # | ^
