NEROĐENI
Mora da sam se rasula.Prosipala sam svoju svjetlost koja me učinila prozirnom. Poprimam boje okoline, šarena sam i luda. Sve sam snimala, oduvijek. Svaki razgovor, ton, sliku i pozadinu. Crna rupa ih je progutala i sad pljujem amalgame zajedno sa zubima. Pokušavam ih vratiti pošiljatelju. Ispadaju fraktali.
- Fraktali su me sjebali - mrmljam dok izvrćem probušene džepove kaputa tražeći mrvice za ptice. Sretna sam i sjebana. Lišena zauvijek želje da pripadam.
Kao strašni barun Samedhi s jednim staklom naočala razbijenim da uvijek vidi ne kradu li mu hranu.Ptica mi je sletjela u gnijezdo od kose. Nije tu zbog mrvica. Ona me zbilja voli, vidiš. Smijem joj se, bezuba, skinula sam gebis opet, majku to užasava. Stavljam ga ponovo u njenoj blizini da ju ne podsjećam, ne uznemirim, ali uvijek me neka sitnica odaje.Na primjer perje koje curi ispod majice pregorene čikovima. Svud kud hodam po stanu - perje. Sitno, bijelo paperje , leprša neobuzdano, kovitlasto. Krpam se njime, moram se nekako zaštititi. Ali ona vidi. Motri me pozorno kao kobac i ništa ne govori dok zaglušujuće glasno nabraja što je za ručak.
Sakupljam perje iza sebe. Trudim se, zbilja se trudim, ali ono svejedno ispada. Ispada posvuda i ja stojim usred hodnika na izmaku snaga i počinjem plakati. To ju uvijek uplaši. Ljubaznost iscjeđena iz pete, ne iz srca dok me pita jedva istiskujući riječi :
- Mila, želiš li radije kolač s makom ili orasima ?
Ona me voli. Svi me vole i svi su jako ljubazni. Zovu me "zlato" ili " ljubavi".
Nježni su i pažljivi. Znaju da sam se rasula. Noću vode ljubav ne bi li me ponovo začeli. Opet. I opet. Mene, ali drugu.
Tijela me odbacuju, ne žele me primiti, znaju da sam uljez.
Tijekom trudnoće napeto se osluškujemo, majka i ja.
Ona sa strepnjom hoću li ponovo izaći bezglasna, sa širom otvorenim očima. Ja sa znanjem da hoću.
Osamnaest godina spremat će se reći mi istinu : da sam ju umalo ubila na porodu i to dvaput. Prvo jer sam izašla na carski rez, drugo - jer sam izašla bez onog među nogama.
A ja opet neću doći da to čujem jer ću se opiti s društvom u parku, pa će mi to reći tek slijedeći dan, mamurnoj i bezosjećajnoj.
Sada se sakrivam u ormaru prekrivena plahtom. Čekam da se rodim. Na plahti je rupa, kroz nju probija svijetlost.
Golubovi mi više ne dolaze, ne slijeću mi na glavu i ne izlaze iz tjemena.
Viđam ih samo u odrazima staklenih površina premazanih srebrovim nitratom.
Ne govorim o njima nikome.
Čekam da se ponovo rodim...
25.11.2007. | 10:26 |
7 K | P | # | ^
