DEAD CAN DANCE
NOĆI NA GROBLJU
Kotač sjećanja i kotač zaborava.
Gorki okus u ustima.
Oni što su najduže mrtvi okupljaju se nasred groblja licem prema sredini.
Što prije budu prah to bolje.
Čupkaju svoje meso i gledaju ga kako se drobi,
čačkaju svoje kosti i gledaju kako se mrve.
Čuvaju li još uspomene?
Samo sjeni u duhu kao kada se šakom mahne između svijeće i zida.
Oni koji su kraće mrtvi stoje bliže ogradi,
ali su se već počeli okretati od nje.
Možda su još pomalo tužni.
A na što misle?
Uglavnom na nekakve boje,zalazak i izlazak sunca,kuću što gori,na nekog tko maše iz tog ognja.
Oni što su tek nedavno umrli načičkali su se duž ograde i gledaju van,
promatraju raznosače mlijeka,poštare,djecu što se vraćaju iz škole,slušaju crkvena zvona što raspodjeljuju satove životnog dana.
Tako svrstani, mrtvi uobličavaju veliki kotač sa šipkama -
kao nekakav cirkuski kotač koji se kotrlja nebom.
...
Za štakore, ništa nije smješnije
od tih skorašnjih pokojnika
priljubljenih uz gvozdena vrata
dok im ruke štrče između šipki.
S vremena na vrijeme,poneko ugleda prijatelja
ili čak nekog od svojih najvoljenijih.
Kakva tek tada vika nastaje dok taj mrtvac
nastoji uhvatiti pogled onog živog.
Poneki zbilja ugleda svoju ženu gdje čeka autobus
pa se sagne toliko blizu
da joj bezmalo dodirne plavu kosu.
Za njegova života bili su veliki ljubavnici.
Možda bi ju mogao dotaknuti prstom,
tek da privuče njenu pažnju.
Kao strašilo na oštrom vjetru,mrtvi muž maše rukama.
Primjećuje li ona išta?
Možda kao nekakav povjetarac u inače mirnom danu,
možda dah zemlje.
I čega se sjeća?
Katkad,dok sjedi na njegovoj najdražoj fotelji
ili dok pije vino koje je on volio,
sjetila bi se njegovog lica,
ali sasvim izblijedjelog kao najdraža haljina
premnogo puta prana.
A njen muž,šta li on misli?
Kao komad zgužvanog papira što gori na ognjištu,
tako pomisao na nju gori u njegovom mozgu.
I kud se to ona uputila?
Ovih je dana našla novog ljubavnika
pa ide k njemu u stan.
već čekajući autobus,zamišlja sebe gdje sjedi na njegovoj postelji
dok joj on otkopčava dugmad na bluzi.
Zaobljenim šakama pritišće joj grudi.
Nenadani povjetarac prodrijet će u tu sobu
natjerujući truni prašine da zaplešu i zasvjetlucaju
kao da je svaka ta svijetla točka
po jedno oštrooko , razumno biće,
kao da je duga povorka mrtvih došla
sa svojom nesnosnom mješavinom zavisti i žaljenja
da gleda tog čovjeka gdje spušta glavu
i pritiska usne na uzdignutu bradavicu.
Steven Dobbins
01.11.2007. | 17:13 |
0 K | P | # | ^
