Razlozi zbog kojih autorska prava mogu postati prepreka stvaranju digitalnog tržišta u kulturnim institucijama/Četvrti dio

18.12.2017.

Četvrti dio - sažetak načina na koji bi kulturne institucije trebale pripremati projekte digitalizacije u kontekstu autorskih prava, ali i radnje koje bi trebale biti učinjene nakon same digitalizacije, odnosno prije davanja na korištenje građe na digitalnom tržištu

U svijetu vjerojatno postoji nebrojeno mnogo članaka, knjiga i vodiča koji se bave pripremom projekata digitalizacije, no razmjerno manji broj publikacija bavi se pripremom projekata digitalizacije u kontekstu autorskih prava. Nije ni čudno, s obzirom na to da je područje autorskih prava još uvijek prilično neistraženo, zakoni su komplicirani i nejasni te tako institucije većinom digitaliziraju ono što se „sigurno može slobodno digitalizirati“, a ostatak gradiva čeka istek trajanja autorskih prava ili ljudske resurse dovoljno upućene u pitanje autorskih prava, a uz to i dovoljno financijskih sredstava. U slijedećim će recima biti riječi o pripremi projekta digitalizacije u kontekstu autorskih prava koja bi uz savjete prikupljene iz različitih drugih priprema trebala pomoći kulturnim institucijama koje digitaliziraju.

Digitalizacija u kulturnim institucijama često može predstavljati rizik od kršenja autorskih prava, a ponekad je rizik toliko velik da institucija odustane od digitaliziranja sporne građe, od cijelog projekta digitalizacije, ali i od daljnjih projekata digitalizacije. Tomu je tako jer pitanje autorskih prava zaista može biti zastrašujuće, no svaka institucija može finalizirati željene projekte, pod uvjetom da ima dovoljno dobro educirane ljudske resurse na projektu, te ukoliko ima odgovarajuću financijsku podlogu i dovoljno vremena za istraživanje i dobivanje dozvola. Jasno, valja obratiti pozornost na to da knjižnice i arhivi imaju određena ograničenja autorskih prava te bi to u nekim slučajevima moglo uvelike olakšati pripremu same digitalizacije, no, kao što je ranije objašnjeno, ta im činjenica neće pomoći pri davanju te građe na korištenje korisnicima.

Dakle, kao prva razina pripreme nameće se prikupljanje financijskih sredstava i angažiranje kompetentnih stručnjaka za autorska prava. Financijska sredstva izrazito su bitna za pripremu projekta digitalizacije i to ne samo u kontekstu autorskih prava te ih se nikako ne bi trebalo zanemarivati. Kulturna institucija bi trebala odustati od svakog projekta digitalizacije za kojeg se unaprijed zna da nema dovoljnu financijsku podršku. Za sigurnu digitalizaciju bilo bi od izrazite važnosti imati i stručnjake za autorska prava koji bi mogli „na prvu“ identificirati probleme do kojih bi moglo doći kod određene građe. Zgodno bi bilo kada bi ti stručnjaci već bili zaposlenici institucije koja ulazi u projekt digitalizacije kako bi se smanjili financijski troškovi, no s obzirom na to da su u Hrvatskoj takvi stručnjaci još uvijek rijetkost, vjerojatno će taj posao obavljati pravnik.

Trenutno u Hrvatskoj postoji jedan tečaj na državnoj razini vezan za autorska prava, Opći tečaj intelektualnog vlasništva DL-101HR, nakon čijeg polaganja polaznik od Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo dobiva svjedodžbu u elektroničkom obliku, a samo su dva modula tečaja od njih ukupno jedanaest usko vezana za pitanje autorskih i srodnih prava.

Image and video hosting by TinyPic

Izvor: Državni zavod za intelektualno vlasništvo


Druga razina pripreme u kontekstu autorskih prava je identifikacija građe koja je ili bi mogla biti pod zaštitom autorskih prava. Nakon identifikacije, jasno je da će se neka građa moći digitalizirati odmah te je za tu građu proces pripreme završen. Treća razina pripreme započinje identifikacijom građe koja je zaštićena autorskim pravima, a radi se o identifikaciji autora ili nositelja autorskih prava.

Treća razina pripreme je identifikacija autora ili nositelja prava, koja, kao što je već poznato iz prethodnih postova, upravo može postati i jedna od prepreka pri stvaranju digitalnog tržišta. Identifikacija autora ili nositelja prava može biti dugotrajan i iscrpan posao. Za početak je važno identificirati izvornog nositelja prava, osvrćući se na moguće poteškoće objašnjenje u prethodnim postovima, odnosno na djelo nastalo od strane zaposlenika u
nekoj tvrtki gdje nositelj neće biti autor djela, već njegov poslodavac te na pisce iz sjene. Identifikacija izvornog nositelja prava važna je za pronalazak trenutnog nositelja, ali isto tako i za utvrđivanje trajanja autorskog prava jer autorsko pravo bez obzira na trenutnog nositelja prava, osim u iznimnim slučajevima, ne može trajati dulje od sedamdeset godina od autorove smrti.

Nakon identifikacije nositelja, važno je i stupiti s njime u kontakt kako bi se mogla dobiti dozvola za digitalizaciju i daljnje korištenje građe koju institucija želi digitalizirati. Institucija bi najprije trebala stupiti u kontakt s nositeljem prava neformalnim dopisom te kasnije iznijeti argumente u korist digitalizacije, no najbolje je kontakt završiti potpisivanjem formalnog ugovora kojim se utvrđuju sve predradnje neophodne za digitalizaciju uz detaljan dogovor o opsegu davanja dozvole.

Četvrta faza pripreme projekta digitalizacije u kontekstu autorskih prava je dobivanje dozvola. Kulturna institucija mora znati kakvu točno dozvolu treba ishoditi da bi građu digitalizirala te da bi tu istu građu mogla ponuditi korisnicima. Prilikom kontaktiranja nositelja autorskih prava trebao bi se potpisati i formalni ugovor u kojem se utvrđuju uvjeti korištenja građe, odnosno za što se sve daje dozvola. Ti su uvjeti posebno bitni jer nije isto dobiti dozvolu za digitalizaciju radi očuvanja ili dozvolu za korištenje digitalizirane građe na način da ona bude dostupna korisnicima, što će ponekad ovisiti i o uvjerljivosti pregovarača koji zastupa instituciju.

Peta i finalna faza pripreme podrazumijeva zadovoljavanje svih tehničkih uvjeta kako bi građa mogla biti digitalizirana kvalitetno i da ni na koji način digitalna inačica građe ne može naštetiti ugledu autora. Naravno, za to su prijeko potrebna već spomenuta financijska sredstva, a isto tako, neophodni su i ljudski resursi koji znaju rukovati skenerima, digitalnim fotoaparatima i sličnim uređajima neophodnima za digitalizaciju.

Priprema projekata u kontekstu autorskih prava ne bi trebala biti ništa manje organizirana ili opširna nego bilo koji drugi dio pripreme projekta, a kulturne institucije bi trebale ustrajati u traženju nositelja, a kasnije i na ishođenju dozvole za digitalizaciju i davanje građe na korištenje.

Ukratko, kulturnoj se instituciji preporuča digitalizirati onda kada je nositelj autorskih prava građe koju digitalizira, a ako nije, digitalizirati bi trebala građu koja je u domeni javnog dobra, kada se mogu pozvati ograničenja autorskog prava ili kada postoji dozvola od nositelja prava. Konačno, kulturne institucije mogu digitalizirati i kada je djelu nemoguće identificirati i pronaći nositelja autorskih prava jer se tada djelo smatra djelom siročetom. Ponekad kulturne institucije neće „ići na sigurno“ i bit će spremne digitalizirati djelo čak i ako postoji rizik od kršenja autorskih prava. Taj rizik, dakako, ne smije biti velik, odnosno, kulturne će institucije digitalizirati ono autorsko djelo kojemu je šansa da se nositelj prava požali jako mala ili nikakva.

(Tekst je preuzet iz diplomskog rada kolegice Helene Vučemilović-Vranjić)

Diplomski rad kolegice Helene Vučemilović-Vranjić u cijelosti možete pregledati ovdje


Objavila: Monika Jerković

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.