assilletta

Sjećate se onog mog pogleda s terase? Napravim li sad jedno 5 koraka gledam ga uživo! Daaaa, na moru sam!

Ljepotu jučerašnjeg dana ne mogu vam opisati… Riješila sam onaj još jedan ispit, puno više na temelju sreće i stare slave nego samog znanja, i dobila predobru četvorku.
Popila sam pivicu sa kolegicom i otišla na Glavni kupit karte za vlak za Firenzu. To sam uspješno izvela ma da je bilo manjih komplikacija. Tri od četiri karte su kupljene, ovu zadnju moram uzet u Firenzi. Ne moram vam ni pričat da me već tad uhvatila opća euforija jer sad je stvarno gotovo – nakon što sam u subotu uplatila depozit i sad kupila karte – ja stvarno idem!

Nakon svega, ostala je samo odluka za more. I zadnja želja – da dragi ode sa mnom. Nažalost, nije bilo izvedivo. Ali odlučila sam da svejedno idem sama. Moram priznat da sam imala grižnju savjesti, što njega ostavljam i odlazim uživati.. ali jebiga, zašto ne kad mogu, a i zaslužila sam. A na kraju, ispunit će mi se druga želja – bit će kao nekad.

I tako sam ja oko 7 navečer odlučila spakirat stvari i jutros sa susjedom zapičila na jug. Još uvijek nisam došla k sebi od napada pozitivne energije, stvarno se već dugo nisam tako osjećala. Cijelim putem se nisam mogla uvjerit da stvarno idem na odmor. Da sam bez brige sljedećih mjesec i pol.
Već na trajektu sam srela frendicu koja me informirala koga ima, koga nema, gdje je špica ovo ljeto, gdje tko radi, i na kraju, najsočnije, da je moja bivša ljubav koji cijeli život sluša Grašu sa jednom frendicom, bivšom punkericom. The point is – nezamisliv par! Ali oboje su mi jako dragi, i da se ne zapitate nisam ljubomorna. Ja imam svoju sreću Ali jedva čekam da ih vidim zajedno živo me to zanima (:baba: )

Dvaput sam se okupala, popila kavu u bircu koji mi je već tradicionalno prvo odredište kad dođem, maloprije sam se raspakirala a za večeras je već isplanirana pijanka. Sutra idemo na pješčanu plažu popodne, a navečer neka ekipa iz cijele Europe i šire, kae tu čistila plaže zadnjih nekih dva tjedna ima oproštaljku. Bit će besplatnih brancina

Događaja ne nedostaje. Do sljedećeg puta jedan morski…
Ciao!

Još sutra… i gotovi rokovi!

Najkasnije u ponedjeljak pičim na Ugljan. U ono zelenilo, u moju oazu mira, u mjesto gdje dane provodim praznoglavo, bez ijedne brige. Već dvadesetu godinu (dobro sad kolko sam od tih 20 stvarno imala briga manje je bitno )
Dan mog polaska još ovisi o nekim sitnim faktorima, dal će mi dragi uspjet pobjeć na vikend, il ću sa susjedom, il sa starcima..

Već me stvarno šora nostalgija za tim mojim ljudima dolje. To je većinom domaća ekipa, par ljudi koji stvarno žive u tom mjestašcu koje je 2001. godine imalo 650 stanovnika (onih koji borave tokom cijele godine), te ostali koji uglavnom žive u Zadru pa dođu preko vikenda, kad imaju vremena i tako. Drugi dio ekipe čine prekooceanci, oni čiji su starci imigrirali u Novi svijet ali dolaze cijeli život tu otkud potiču, kod babe /dide i uglavnom su vrlo vezani uz Hrvatsku, more i non stop pjevaju onu „Dao bi sto Amerika…“
Treći dio ekipe smo mi kontinentalci, ima nas par iz metropole + još pokoji iz Osijeka, Siska i tako.

Družim se s njima jedno sedam-osam godina, taman otkad su počeli oni prvi „pravi“ izlasci, i stvarno su postali jedan dio mene. Ponekad su malo previše nezreli, previše neiživljeni, malo sirovi, al otočani su, nije im za zamjerit ;)
Lani sam jako puno vremena provela sa svojim dragim, zapravo gotovo uopće nisam bila s njima, jer su nam bili i frendovi, pa kad je dragi otišao došla mi je naj frendica, i tak, nisam bila ono baš sama s njima, kao nekad, ako me kužite.
Ove godine nisam uspjela doć ni za Uskrs, ni za 1.maj za koji obično dođem. A otišla sam davnog 15.8. Više od 10 mjeseci. I neki dan sam shvatila da mi full fale. Da mi fale ti dani koje nisam provela s njima. Da sam premašila dane koje mogu provesti bez i najmanje doze tog mog utočišta.
Želim doći dolje, otrčat na kavu u Ive, otić na Tenis (zapravo štenge iznad teniskih terena iznad kojih je nekad bio birc), pocugat si, otpjevat koju od Daleke i onda dalje, čagat na stvari koje su bile hit prije 2-3 godine (ili više ). I to mi čak fali.

Ovo ljeto će bit jedan novi šok, najmanje dana ikad da ću provest tamo. S obzirom na Firenzu, fax i sve. A znam i da kad dođem, da ću se razočarat kad opet vidim da stvari nisu iste. Da vrijeme ide, da se ljudi mijenjaju. Da se životi mijenjaju, da se pijanke mijenaju. Al dobro. Tako to ide.

Uglavnom, javit ću vam kak je to na kraju ispalo.
Evo, još da bacite pogled s moje terase





Ciao!

Prvo da se pohvalim... položila sam jezične vježbe iz talijanskog što me napokon i službeno dovodi do 2. godine na Filozofskom fakultetu.

Potaknuta pozivom za nove volontere koji sam vidjela u novinama, danas ću napraviti jednu antireklamu udruzi za terapijsko jahanje Krila. Kao prvo svaka čast namjeri. Podržavam u potpunosti. Ali...

Provela sam tamo jedno (da ne pretjeram a mislim da je bilo i više) godinu i pol. Sistem volontiranja je prvo 50 sati volontiranja (bez nagrade, valjda da bi stekao znanja i vještine šta ja znam) a zatim za satove volontiranja ovisno o poslu koje si obavljao dobivao si satove jahanja. U svo vrijeme koje sam provela tamo, jednom sam sjela na konja. Doduše, ponekad su za to bili krivi meteorološki uvjeti (to ne zamjeram) al često su to bile izlike tipa, odlučili smo da se prije jahanja mora provesti neki test, treba provjerit instruktor čišćenje, sedlanje i neam pojma. A o "ljubaznosti" osoblja da ne pričam. Ponašanje kao da mi njima trebamo bit zahvalni što smo tamo. Ljubazne riječi, hvala ili nešto tako bile su rijetke u krilatom taboru. Jedino kad je hitno trebalo uletit za dežurstvo ili tako nešto.

Dovoljno vam govori da kad sam ja odlazila prije dvije godine, otišlo je i mnogo drugih ljudi. Posjetila sam Krila prije jedno 2 mjeseca. Tek
2-3 starih volontera sam našla među imenima. Cura koja je bila tamo rekla mi je da ih je 15. SPALI SU NA 15 VOLONTERA! Da više za volontere nema nagrada jer se oni sele u 7. mjesecu (naime, dobili su zemljište u Botincu od grada, za to je već stvarno bilo vrijeme). Sele se u sedmom mjesecu pa ljudi više ne mogu jahat. Ma daj molim te, koje su to fore?!

Znam da se svakom ne da s tim bavit, da nema tu prevelikog kruha ali to ne daje pravo za takvo ponašanje. Bez volontera takva udruga ne može funkcionirati, i trebalo bi ih se maksimalno cijeniti, jedino tako volonterstvo u Hrvatskoj može ojačati kao što je u svijetu.
Ovaj post nije pisan s ciljem da bude antireklama ma da je to neizbježno, nego da bude poticaj, kritika iz koje bi trebali izvuć najbolje.

Evo za kraj vam (pred)stavljam par Krilatih ljubimaca

Alf (smeđi) i Šumaš


Amelie


Rubin


...i za kraj Arkašon, moja miljenica i zvijezda Novkovićevog zadnjeg spota


Ciao!

UPDATE

Slika moje face danas kad sam došla s faxa (za Choco). Presmiješno/prebolesno, ha?

Kod mene doma situacija je ovakva: tata i 2 buraza rade. A u mojoj, i kući do moje, u istom dvorištu, ostaju četiri žene. Moja baka (88), kraljica majka (57), šogorica (30) i ja (21). Ni jedna ne radi (mama je otišla u prijevremenu mirovinu a šogorica je dala otkaz kad je ostala trudna i još nije našla novi posao) tako da mene kao studentice još najmanje ima doma. Al bez obzira na to situacija me izluđuje do bola. Prije svega, kao što vidite, tu je apsolutni nesklad generacija. A i da nije previše je prerazličitih žena na jednom mjestu. Šogorica je odgojena motom "što na umu, to na drumu", što je u mentalitetu moje obitelji uvijek bio izraz nepoštivanja i ne znam ni ja šta. Moja draga, stara ali užasnonapornapoludjetćujednogdanaodnje baka se drži one "kad god možeš i ne možeš gurni nos u tuđa posla". A majka se pak prije svega vodi onom da je poštenje prema majci najvažnije pa uvijek baku podrži (inače, obraća joj se sa Vi. sad kad razmišljam, mislim da to ni u jednoj drugoj obitelji nisam primjetila ).

I onda vam se naravno dogodi da vam se ja nađem usred toga svega. Jedne mi cvile s jedne strane, druga s druge. Tipa moje 2 nećakinje i naš mali susjed (5) trče po dvorištu i maltretiraju zeca kojeg su cure dobile. I moju baku pogodi kak oni divljaju ali ne napada cure, jer njene unuke ne mogu bit zločeste, to nije moguće, nego se okomi na maloga počne kreštat na njega, mahat sa štapom... Izađe šogi, vidi kaj se događa i počne šiziti na baku kaj ima ona mahat sa štapom na tuđe dijete (ja ju razumijem, i ja sam ludila na to jer je baka to isto radila mojim prijateljima kad sam bila mala i stvarno nije OK čak iako ga ne bi udarila). A mama i ja smo tad upravo širile veš na balkonu, načule kaj se dogodilo i ona se meni počne jadat kak je šogi bezobrazna prema baki Što opet, nemreš ni nju krivit, ona je odgojena da se starije poštuje kakvi god da jesu.

Ja sam sad bila sama s bakom skoro 2 tjedna jer su svi pobjegli na more. Još uvijek se ponaša kao da mi je 7 godina. Šta ćeš jesti, u kolko sati, šta ćemo za 2 dana kuhat, u kolko sati ću doć s faxa.. grrrr! stvarno, te neke stvari mi mogu pola života oduzet. Stvarno ju cijenim kao osobu koja se brinula za mene cijelo moje djetinjstvo dok su starci radili, dočekivala me, pratila, kuhala, oblačila ali tolko me izludi da ne mogu a da se ne izderem na nju. I naravno, poslije mi je krivo.

Samo čekam da se i drugi brat oženi pa da dobijemo pojačanje (u obliku vječna studentica)

Ciao!

potaknuta komentarom kao dokazom da me neko stvarno i pročita/pogleda ;) odlučila sam ubaciti još slikica iz Milana, pa makar i malo trajalo..

pa eto... neizbježna Scala



zatim palača Sforzesco (nekadašnje boravište obitelji Sforza), vrlo impresivna građevina sa velikim debelim zidinama.. fakat se osjećaš kao da si se vratio koje stoljeće unazad



Đavolji stup, koji se nalazi uz baziliku sv. Ambrozija kojeg je navodno napao đavao i onda se zabio u taj stup i ostali su tragovi rogova (ima 2 rupe). a kad se prisloniš čuješ zvukove iz pakla (mo'š mislit)



Brera, milanski Louvre, a i mjesto okupljanja studenata, cuga, zajebancija i to.. čudna neka kombinacija al dobro...




Pogled sa Duoma na glavnu ulicu dolje (taj posjet Duomu s pogledom na grad mi je valjda bila jedna od najljepših stvari u Milanu)…



…i pogled sa istog mjesta prema gore… kolko detalja, ha?



A sad ono najljepše: Lago (iliti jezero) di Como







Gradić Bergamo



I za kraj neizbježna talijanska pizza (no comment - prosudite sami)




eto, mislim da sam si dala truda ;)
Ciao!

dakle, Milano...



ovo je slika milanske katedrale za one koji ne znaju. uspjela sam ju obacit uz pomoć ImageShacka al nadam se da postoji brži i jednostavniji način.
Anybody?
Ciao!

hmmm.. i ne piše mi se nešto zadnjih dana.. al kako sam rekla pisat, ću iz svog gušta, kad meni dođe pa makar to bilo i jednom mjesečno ili ni tolko...
uglavnom, seminar o Rimu je napokon završen. riješila sam to u ponedjeljak, profa je bila zadovoljna i ispalo je čak da sam se stvarno trudila više nego što sam trebala al nemreš drukčije kad imaš 3 knjižurine sa ukupno preko 2500 strana, od kojih ti trebaš napravit seminar od
cirka 5. pa ti skrati...
inače u subotu je napokon prošla i ona svadba.. ja sam u petak na subotu imala slabo prospavanu noć, ne zbog uzbuđenja nego zbog šizenja, malo su mi živci nastradali jer sam mislila da se dragi nešto nadurio na mene i da mi se neće javit večer prije svadbe što me dovelo do ludila i već sam bila u fazi: ja ne idem nikam, nek si ide sam, boli me briga itd. da bi ispalo da je on samo isključio mob. i tako sam ja spavala nekih 4-4,5 sati. ujutro naravno frizura i šminka i oko 1 sam došla kod mladoženje. pa smo dragi, on i ja morali nešto glumatat da bi se snimio spot za svadbeni DVD, kao mi dolazimo kod njega, pa nešto pričamo, pa mu je dragi morao popravljat kravatu i ne znam ni ja šta. uglavnom takve gluposti.. općenito je to snimanje, pogotovo žena-fotograf bila naporna, znam da joj je to posao al da je mogla to malo jednostavnije riješit valjda je a ne na svakom uglu 5 poza za 10 slika.
bilo je užasno vruće, oko 4 smo došli do mladenke, i dok su trajale ona raspravljanja pregovaranja tipa pa ko ste vi, pa zašto ste vi došli već smo se skuhali... a misa! to je valjda bilo najgore izvedeno. mislim da to u svakom slučaju je važan dio dana vjenčanja ali ne volim kad traje sat vremena pogotovo na vrućini a svečenik priča o tome kako je mlada kitila bor za Božić i pomagala u crkvi. ma mislim, koga to zanima?!?
onda smo se još načekali u autima da fotokrafkinja poslika jedan film slika ispred crkve i tako...

prvi ples je bio koma, ne zbog mog dragog jer se on prilično dobro snalazi u tom području, nego zbog mene, koja ni inače nisam neki plesač a pogotovo kad nas je 6 na podiju a ostalih 200 ljudi bulji u nas (za one koji nisu pročitali post od prije, dragi je bio kum pa smo zato bili prvi). to je bilo prilično loše. oko 2 sata su me već noge rasturale i bila sam prilično umorna, al sam izdržala do pol 6 dok je dragi marljivo plesao i sa mladenkom i kumom i šogoricom.. ko pravi kum. otfurali smo mladence doma, tam još popili cugu, otišli još u birtiju koju je dio svadbenih gostiju otvorio sat vremena prije redovitog otvaranja (u 6h) tamo još bili sat i pol, ujak od mledenca je svirao harmoniku, pjevali i u pol 8 negdje došli doma i srušili se u krevet. moj glavni dojam je da je to sve zajedno prenaporno da bi čovjek mogao kak treba uživat u svemu tome, bolje ti je kad si neki obični gost, neopterećen i onda najbolje uživaš.
bitno je da je sve dobro prošlo.. i u nedjelju, kad smo navečer još išli do mladenke doma. sve do ponedjeljka kad nam je mlada završila u bolnici. sa cistom od 9cm!!! koja je pukla. isti dan je operirana nakon hrpe pretraga koje su obavili da bi skužili kaj je uopće jer od krvi nisu niš vidli. ali i to je sva sreća dobro prošlo kak je moglo, jučer sam bila kod nje u bolnici, dobro se drži a danas je trebala i doma, moram ju nazvat da čujem jesu ju pustili..

sve u svemu puno događaja... sad idem, dragi bi trebao doć svaki čas..
imam samo jedno pitanje za kraj ak će se nekom dat napisat kak se smanjuju slike da ih mogu ubacit u post, da stavim neke iz Milana iz Bratislave. budući da sam ja dosta tutlasta za komp. bila bi zahvalna
Ciao!