sam da se javim
Popravila sam kompjutor. Trebalo je za to dva mjeseca. Samo. Ustvari je do energije. One energije koja vjeruje da se stvari mogu popraviti pa koja te tjera da istjeraš stvar dok se ne popravi. Ustvari sam prije par godina kupila polovni skupi kompjutor zato jer želim alat o kojem ne moram ništa znati nego ga samo pokrenuti i raditi. I ne moram pritom proučavati zastarjele forume i klipove u kojima neki nadobudnik mucavo objašnjava kako se krpaju softveri i ini IT problemi. Ustvari sam samo otkrila da je ta ideja sama po sebi fantastična, ali isto tako sama po sebi izvediva samo onima, bogatašima. Bogataši znaju kako stvari funkcioniraju, tj, sve što škripi to se podmaže, najbolja mast je u obliku novčanica i tako to te stvari funkcioniraju. I ne moraš ništa pretjerano znati o softverima i servisima i ljudima, osim da je sve to beskrajno pokvarljiva roba i da se pokreće isključivo novčanicama. I sve što ti treba za funkcioniranje su iste te novčanice. I sve je na prodaju, a svi oni nazovi dobri ljudi koji ti blagonaklono žele pomoći uglavnom te šalju na neke krive puteve gdje gubiš energiju i ono malo para što se usuđuješ izdvojiti za te marifetluke. I onda, na kraju, sam si sebi kriv/a za svo to krivo/sanjalačko razumijevanje života i pravila igre. Jednostavna i prosta ko pasulj. Osim toga, u zadnja dva mjeseca sve je isto po starom, zdravlje sve više odgovara godini proizvodnje, istovremeno se borim s kroničnom upalom sinusa, povremenim napadima upale mjehura, krvavim iscjedcima i sve češćom bezvoljom i umorom. Sveukupna energija oko mene je beznadežnost i ravnodušnost, na poslu je cijeđenje, ponovno sanjarim o otkazu i mirnom životu kućanice, u tu svrhu ne da mi se uplatiti listić od lota, jer, u principu, važnost novčanica javlja mi se samo u trenucima kad je za to potreba, a to znači samo nespremnost za te trenutke. Popila sam u zadnjih pet dana petnajst litara čaja i čini mi se koža sjajnijom. I jednu dozu antibiotika i čini mi se mjehur umiren. Onda ću vjerojatno još jednu dozu istih za nos po drugi puta u zadnja dva mjeseca, i za to uglavnom plaćam zdravstveno. I dopunsko i obavezno. Dopunsko plaćam jer su smislili tramakanciju od otkazivanja radi koje sam u zadnje četiri godine platila već dvije svoje operacije radi one jedne za koju sam počela plaćati dopunsko. Sve ostalo su antibiotici i doznake za bolovanja. Debilana. Milamajka je u međuvremenu popušila neki tumor i mora na operaciju. Šaljem je u privatnu bolnicu, ako je već trebaju ubiti da joj barem tamo bude lijepo. Onokad su staroga ubijali u državnoj bolnici... ne znam, ima te neke pare, nek ih spizdi sve na sebe, ima tu neku privilegiju da je kao radnička klasa skupila sebi dovoljno novaca da se liječi u privatnika, nek iskoristi, ja svakako neću imati tu privilegiju, a do njenih godina, ako ih doživim, neće ni biti državne bolnice. Zgrade u kojima su sada će se urušiti same od sebe, a oni neće imati kamo preseliti. Veselim se svijetloj budućnosti. Svemir je u meni i oko mene i silno me voli. Umrla je L. Hay, i ona isto. Mirno u snu, kao što je i živjela. Zima je tek počela, sat se pomjerio, vraćam se kući po smrzotini i mrklom mraku, vozim biciklo okićena svjetlećim detaljima, to da malo podebljam sve upale, jer je zdravo kretati se po smogastom gradu gdje se frustracije dijele po cesti kao jeftini bomboni, dan gubim u zatvorenom prostoru, radim za veliki trgovački lanac koji prodaje mnogo proizvoda, počinje predblagdansko veselje, u tu svrhu moram poslikati i obraditi milion proizvoda, nevjerojatna količina hrane koju nakraju pobacam u smeće, a sve da bi se više trošilo, sve da bi se ljudi osjećali moćnije i bolje, sve mi je teže pokušavati to postići, to moćnije i bolje. I predblagdansko veselje mi ove godine već ide na ganglije, a nije ni počelo... ponekad pomislim da su ljudi koji u tome uspiju pronaći ushit i veselje jednostavno površni i glupi, ali s druge strane, sretni su, možebit da nisu glupi uopće... uglavnom, sve po starome.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
01.11.2017. u 09:07 | 10 Komentara | Print | # | ^