alkemicarka u usponu http://blog.dnevnik.hr/alkemicarka-u-usponu

nedjelja, 18.03.2012.

Grad-štekat: vijesti iz budućnosti

Prije dvije sam godine pisala o našem slatkom malom gradu na moru kao Bageraju. Od lani su u modu došli zidovi i betonske terace kao novi turistički brend. Samo seljačine koje bi se valjale po plažama i nesavjesno se, bez ikakvih krema za sunčanje, eventualno s kvazi-maslinovim uljem premazani, pržili na suncu. To je prošlost, poručuju iz Makarske. Zašto se izlagati opasnosti od melanoma kada se može lijepo prebaciti u kafić i uz bljutavi makjato ili, ako ste dubljeg džepa, kakav ko-fol-mondeni Sex on the beach, uživati u ljetu?
Problem su jedino plaže, koje su se raširile na sve strane i ugrozile beton. Treba ih malo obuzdati, mišljenja su neki ugostitelji koje je podržala vizionarska ekipa iz gradske uprave, koja je u obuzdavanju plaža vidjela manevarski prostor za širenje proračuna.
I budućnost ovog grada, koji bi, nakon staklenika po rivi, u kojima se već godinama uspješno i sustavno uzgaja mladež, mogao postati prepoznatljiv po - zidovima.
Prebacimo se u budućnost, u 2014. godinu, na nekakav sajam kamo odlaze turističke glavešine. Na en-ten-tini ćemo izabrati...Maleziju. Na isti, naime, način ekipa iz TZ-a bira kamo će ići. Koja to, uostalom, naivčina ide po principu najznačajnijih emitivnih tržišta? I tko će, kvragu, više, ići u taj dosadni Prag, kad su tamo već stoput bili?!
Ekipa je raširila brošure. Na naslovnoj stranici zgusnuti i kričavi lay-out. Dominantna je umjetnička slika sa šarenim koktelom i kamenim zidom, dok se u pozadini nazire more. Na drugim, manjim slikama, štekat do štekata. Hoćeš na plaži, hoćeš na stijeni, hoćeš po putu...Na štekatima se izležavaju ljepotice s Gucci naočalama i trendovskim natikačama, te nauljeni mladići. Nema sumnje, sve izgleda prilično hedonistički. Čak se i s autima možete dovesti u kafić, otvoriti prozor i posrkati sokić. Duž ceste, na ulazu u grad, deseci štekata s autohtonom ponudom koktela tipa 'Ajn, cvaj, cimerfraj', 'Volne pokoji', 'Krevet 10 eura', 'Još malo pa nestalo'...
Da bi se objasnio put do ovakvog prosperiteta, treba se vratiti par godina unatrag. Samo par godina prije Makarska je bila grad sa zanemarivom površinom iznajmljenom u svrhu štekata. Tada nitko nije mogao zamisliti koja će blistava budućnost zadesiti grad. Tada, kad su se svi bunili zbog par kvadrata betona podignutih na (ionako bespravno nasutoj) plaži. Tada, kada su seljačine krile svoje neznanje nekakvim apelima na održivi razvoj i ostalim eko-peko-pizdarijama. Tada, kada nitko nije razumio viziju grada koji je, samo zahvaljujući predanosti i upornosti, postao grad-štekat.
Ne samo da je gradska kasa nabujala, nego je čak i zaposlena nekolicina mladih ljudi. I što je najvažnije, grad je napokon stvorio imidž. Grad-štekat, pa gdje to ima? Da je sve rađeno pomno i vizionarski, pokazuje i činjenica da je više garnituira gradske vlasti čak svoj posao obavljalo na štekatima. Tada je to izgledalo kao nerad, a ustvari je bilo samo dio turističke vizije.
Sve je počelo vrlo skromno; otkini tu malo plaže, pa naspi teracu za štekat, naspi malo tamo...ma kad se male ruke slože, sve se može! Jedino što stoji na putu je trenutni divljaluk: priroda koju treba obuzdati, pokositi, betonirati, kultivirati. Zbog koje nam, ovako nepripitomljene, treba biti neugodno. Kao da implicira kako smo nesposobni, ljenčine, tovari.
Na sreću, znam da ni to nije problem, jer ima ljudi koji i u običnoj, šugavoj i neuglednoj stijeni, sa samo malo mašte, mogu vidjeti impresivni zid s umjetnim kamenom iz Verone pred kojim se treba pokloniti, i par modernih alu-ratan sjedalica u trendovskim bojama bijele kave, te živahnim pistacio sjedalicama proljeće/ljeto 2012. Koje u samo jednoj godini donesu više nego ona stijena koja se tamo nakečila od, štajaznam, holocena.

18.03.2012. u 15:55 • 4 KomentaraPrint#^

subota, 17.03.2012.

Sniženo 100%: Radost življenja oštećena u transportu zvanom riječi




Danas sam cijeli dan pisala. Za novine. Već danima želim napisati nešto za svoju dušu, i ušla sam sada na blog, ulogirala se pa se pitam: a što bi to bilo? Što je uopće važno moje trabunjanje? O čemu da pišem? Ima takvih dana, a u zadnje vrijeme ih je sve više, da nekako nemam potrebu razvlačiti neke stvari. A s druge strane ipak imam potrebu nešto podijeliti.
Puno toga osjećam, vidim, promatram, puno se toga sitnoga, ali meni bitnoga događa u posljednje vrijeme u mome životu. Nije to, kažem, naizgled ništa veliko, ništa primjetno iz aviona, ništa prijelomno, ništa što bi na skoroj 15. godišnjici mature imalo smisla ikome reći. To su samo trenuci, bljeskovi, pogledi, osmjesi i slike koji izazivaju radost. Nešto što prije nisam uspjevala primijetiti, zaokupljena valjda velikim planovima, velikim željama, velikim brigama, velikim strahovima. Lažno veliko bilo je potisnulo istinsko veliko.
Nekad prozaična i s velikim otporom u umu, sada sve manje vjerujem u umovanje. Vjerujem u poeziju, iako je nisam baš puno čitala u životu, niti je posebno ćutila, osim u vrijeme adolescencije kad bih se znala predozirati mračnim stihovima. Cijeli život gutam romane, ili tematske knjige. Kao da um traži razloge za nešto označiti kao pretjerano, lažno, patetično ako su drugi centri malo zakržljali. Pa kažeš da nešto ne valja, jer ne reagiraš iz srca nego iz uma. Razumijevanje ne dolazi uvijek iz tog nivoa.
A poezija je istinsko slavlje života. Poezija je uranjanje u sebe i u svijet oko sebe, a ne u um. Umom nećemo dosegnuti ljepotu života. Svaki put kad osjetimo radost, ona dolazi iz jednog drugog prostora, ne iz glave.
Nedostaje mi riječi, i to je nekako dobro. To znači da je puno bolje kada to ne uspijevam opisati. Možda i da sam umorna. Ali ne, znam što osjećam. Osjećam da su stvari puno ljepše i životnije na nekoj suptilnoj razini nego što ja to uspijevam opisati.
Veseli i sretni bili!

17.03.2012. u 20:56 • 2 KomentaraPrint#^

petak, 02.03.2012.

Zašto je borba protiv vršnjačkog nasilja naš zalog za društvo bez nasilja

Okrenuo je glavu prema zidu i oči su mu se napunile suzama. Mamu je, vidjela sam, istog trenutka probola bol koju je osjećao njen sedmogodišnjak. Zapravo, sasvim sigurno još veća. I mene je probola bol jer je to prizor od kojega vam se zgrči utroba. Njegovi vršnjaci su mu se rugali. Možda mu i nisu rekli ništa tako ružno, rekla je kasnije mama, objašnjavajući da je vjerojatno krivo razumio, ali mališan je očito izoliran. Cijelo vrijeme je bio sam. Mama kaže da i njeno drugo dijete to doživljava. Cijelo jutro mislim na njih i svaki put, kad se sjetim njegovog izraza lica, i činjenice da je tamo stajao sam, osjetim njegovu patnju.
I umjesto da u ovom trenutku pišem ono za što sam plaćena, i što od mene očekuju u nekom razumnom novinskom roku, jednostavno sam osjetila potrebu pisati baš o ovome.
Vršnjačko nasilje nije više neka tabu tema, ali za onoga tko to proživljava vrlo često je i dalje bolna stigma koje se želi pošto-poto riješiti, a što to više pokušava sakriti, to se stigma dublje urezuje i vuče se poput sjene. Pogotovo kad je u pitanju zbilja malo i nemoćno stvorenje. Uostalom, tko se ne osjeti nemoćnim pored nasilja?
Ja sam osobno tip koji se razbjesni na nasilje. Nemam se običaj povući kada to doživim. Jučer mi je susjed palio nekakve žice i smrdjelo je cijelo susjedstvo; meni je to nasilje na koje sam odmah reagirala i lijepo, ali odlučno (zna da sam spremna zvati i komunalne redare) ga upozorila da to više ne smije raditi. Većina drugih se nekako ne želi zamjerati. Vjerojatno svi izbjegavaju konfliktne situacije, ali tu nije riječ o reagiranju na nekoga, nego na ono što čini. Na to treba reagirati. Ja zbilja protiv tog čovjeka nemam ništa, i uopće nisam ljuta na njega. Ali me ljuti to što radi, i to što, opet zahvaljujući šutnji sviju, vjeruje da ne radi ništa krivo.
Kad nije lako u odrasloj, kako je tek u dječjoj dobi u kojoj tek učimo kako reagirati. I većina u tom procesu obično silno želi biti dio ekipe, dio onih izabranih, i zbog toga znaju pristati na nasilje. Meni se u sjećanje urezala jedna slika nakon koje sam shvatila koliko nasilje zna biti bolno i za onoga tko to radi.
Bila je sa mnom u školi tada jedna djevojčica koja je bila siromašna i zapuštena. Pitaj Boga što bi s njom bilo da su roditelji bili malo drugačiji, da su svi bili malo drugačiji, i da je učiteljica znala odlučnije stati u njenu obranu. Možda i jest, ali ja se sjećam kako joj je jednom rekla: sjedni drvo na drvo. Možda se učiteljici to omaklo, jer svi imamo svoje loše dane, i svi smo nekad, a možda i češće, uvrijedili nekoga. Ali meni je to zazvonilo, i ostalo kao jeka, iz nekog razloga kao nešto važno što mi mora ostati zapisano.
Uglavnom, da se vratim na to moje sudjelovanje u izrugivanju toj djevojčici. Netko je jednom rekao da ne nosi gaćice, i ja sam joj podigla suknju ispred škole. Postidjela sam se vrlo brzo, zapekao me stid kao da sam upala u koprivu i nisam to više radila. Užasno je poniziti nekoga. Ali ako to nastaviš raditi, vrlo brzo izgubiš taj doslovno osjećaj 'peckanja'. Onaj tko je smislio izraz 'peče me savjest' dobro je objasnio to stanje. Zato je važno reagirati odmah. Ne kažem da ljudi duboko u sebi ne osjećaju da rade nešto krivo, ali naprosto su to negdje, nekad označili kao prihvatljivo. Verbalno zlostavljanje (ne mislim samo na ono oči u oči, nego i, recimo, ogovaranje) se nakon određenog ponavljanja uklopi u obrazac ponašanja i ne dovodi se više u pitanje. Onda ljudi znaju reći ' a što kad sam takav/takva'. Razumljivo, takve obrasce treba prvo prepoznati, onda odlučiti mijenjati, a potom i biti spreman na promjenu.
Ali da se vratim na moja iskustva s bullyingom. Kasnije sam, u sedmom razredu, i sama na neki način to doživjela. Tada sam, kao prognanica, bila smještena u hotelu u kojemu je bilo i djece s kojima nisu bili roditelji i koje su za svoju dob bile vrlo slobodne. Njih dvije, za koje sam ja vjerojatno bila štreberica i još nerazvijena tinejdžerica koja još ne zna bi li se igrala s barbikama ili gledala dečke, su mi se odlučile rugati, i u to su uvukle i dvoje kompanjona iz škole, koji su i inače bili problematični. Nije to dovikivanje trajalo dugo, ali me je nekako i ljutilo i boljelo, iako sam imala jednu sigurnost u prijateljima, potpuno novom razredu u koji sam se odmah uklopila i s kojima sam se brzo sprijateljila, obitelji, i općenito u svojim školskim uspjesima koji su meni osobno bili jako važni. I iako im nisam ostajala dužna (teško li je nekome naći manu). Nije mi čak ni trebalo dugo, možda svega par mjeseci da si posložim stvari u glavi i shvatim da postoje neki drugi razlozi zašto su mene uzele kao (jednu od) meta. Riječ je o jednoj epizodi koja nema veze sa sustavnim maltretiranjem, i koja nije ostavila traga, iako me ljutilo tih mjesec-dva i u kojima se pitaš, bez obzira što neke stvari čak i u toj dobi vidiš prilično jasno - zašto ja?
Međutim, što je s djecom koja doživljavaju nasilje od cijele grupe, koja svaki dan dolaze s grčem u želucu, i koja bi se najradije zavukla pod pokrivač i ne izlagala se novim udarcima? Što je s djecom koja nemaju sigurnost u roditeljima ne jer zato ih ne vole, nego jer su naprosto i sami izgubljeni i zbunjeni? Što je s djecom koja će, nakon nekog vremena, i protiv svoje volje pristati na to da su glupi, ružni, nezanimljivi, ili što već?
Ne znam, ali meni je prizor onog dječaka ostavio gorčinu cijelo jutro. To nije nešto na što treba odmahnuti rukom i reći to se događa i da je društvo jednostavno takvo, puno nasilja i neosjetljivo. I još k tome dodati da sve polazi od kuće i da se tu ništa ne može.
Iako, u tome i jest poanta: polazi od kuće, ali čije? Riječ je o tome da smo svi odgovorni za svakoga. Svako zlostavljano dijete je jedan centar svijeta. Pojasnit ću. Ne osjećamo li se svi vrlo često kao da smo centar svijeta, pogotovo kada nam se nešto loše događa, i zaboravimo da će stablo živjeti dulje od nas?
Staviti se na kratko u kožu dječaka znači prebaciti taj centar malo dalje, ali zbilja ne daleko. I što onda? Ništa. Kad je suosjećanje tu, javlja se osjećaj odgovornosti, a kada osjetimo da smo odgovorni, nekako već shvatimo što nam je činiti. I onda nemamo sumnje oko toga da na nasilje treba reagirati. Već samo uvjerenje da ne pristajemo na to stvara jednu energiju moći.

02.03.2012. u 11:33 • 11 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2012 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Listopad 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Kako da, kvragu, znam, kad sam jednog dana samo sjela i registrirala se. Razdragana uđoh u blogosferu gdje mi nitko neće reći: skrati taj tekst ili pak vaš status je predugačak za 567 znakova. Nemojte reć da vas nisam upozorila.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Igre.hr
Najbolje igre i igrice

Forum.hr
Monitor.hr

Web counter

Free Hit Counters
Free Hit Counters

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se