alkemicarka u usponu https://blog.dnevnik.hr/alkemicarka-u-usponu
ponedjeljak, 21.06.2010.
Marketing uličnog cimerfraja
Prestrojavam se prije par dana u kružni tok ispod kolodvora i ugledam ih. Jedna s lijeve strane, druga s desne. Nemaju table na kojima piše 'apartmani', ali svi znamo što tamo rade. Jednu poznajem; nedavno je imala nekakav lom, ali se, na opće iznenađenje i nevjericu svojih (nazovimo ih) prija, vratila u tračnice čim je skinula gips. Kažu njene tzv.prije da joj sve to ne treba, ali ja ju, zapravo, na određeni način razumijem. Čekanje gostiju ispod kolodvora njezina je malo zakašnjela karijera koja je, eto, došla nakon podizanja djece, kuće i svega što se u našem društvu podiže. Kako karijera meni ima čak mrvicu negativan prizvuk, jer - to je moj doživljaj te riječi - implicira jednu odbojnu i pomalo isključivu ambicioznost, usudila bih se reći - čekanje gostiju ispod kolodvora njezin je poziv. Kad prođem ljeti autom pored kružnog toka, gužvu iskoristim da promotrim situaciju. I lica. Adrenalin koji isijava s lica ima radioaktivnu snagu zračenja. Tzv. 'vatanje' gostiju sve je njoj i njenim prijama, koje se u trenutku borbe za gosta bez ikakvih skrupula i lažne uljudnosti, pretvaraju u najljuće neprijatelje. Iako sam protiv uličnog cimerfraja jer bi se sve to moglo riješiti nekakvim punktom, razumijem prvi motiv. Imaju sobe 10. red do mora i znaju da ih se agencije neće sjetit prije 20. srpnja. A živi se i u periodu od 15. kolovoza do 20. srpnja, što nije lako čak ni uz visoke penzije kakve ih imaju naši penzioneri. No, lova, kao što rekoh, nije sve.
Dok hotelske kuće imaju nekoliko kancelarija (pogotovo ako nisu privatizirane), pa tako u jednoj sjedi 'prodaja', u drugoj 'marketing', u trećoj 'tehnički direktor', u četvrtoj najobičniji direktor, u petoj računovodstvo, i da ne nabrajam dalje do recepcije, ona sve to radi. Grafičko rješenje table i dress code, uz visinu i tonalitet glasa, mogli bismo smjestiti pod marketing. Iako ćete na prvu loptu skočiti, mislim da haljina na kopčanje bez rukava i s cvjetnim dezenom i nije tako loše rješenje. Gosti koji ad hoc traže smještaj ili su avanturisti ili su i sami meditaranskog, 'pusti me stat' mentaliteta. U tom slučaju mislim da bi im tradicionalna baka-haljina mogla jamčiti osjećaj zaštite i stanovito povjerenje. Ako je tako, u uličnom marketingu nije toliko važna ni tabla, pogotovo s obzirom da se sigurno ne bi svidjela ni komunalnim redarima. Čiji se osjećaj za dizajn ionako ispolji samo nakon bukvice vlastodržaca, koji ni sami nisu načisto oko tabli i dress coda naših cimerfraj dama.
Prodaja je posebna priča. Ne vjerujem da su junakinje makarskih ulica pročitale bestselere tipa 'moć persuazije' i slične, ali svaki put kad ih vidim onako grlate i samouvjerene, sigurne da imaju baš ono što gost traži, zaključim da im takva štreberska literatura ne treba. Znaju sve cake; nakon 'skena' registarskih tabli, znaju kome će krenut s kakvom spikom. Strane jezike ne govore pasivno nego vrlo aktivno, često koristeći ekstreme, a poslovnim frazama, koje se uglavnom svode na brojke, barataju perfektno.
Računovodstvo? Ma nema problema. Sve se to riješi za čas: ti meni eure, ja tebi ključ. Recepcija? Na plastičnom stolnjaku, na kojem se skrutnulo malo sirupa za razrjeđivanje što ga je prolila unuka, stoji ohlađena voda u boci od ledenog čaja i domaćeg vina (onoga za goste). Tu se vrši i primopredaja ključeva uz napomenu da a) TV radi, s tim da prekidač treba gasiti direktno, b) more nije toliko daleko ako se prođe kroz 4-5 susjednih dvorišta, zračnom je linijom zapravo nevjerojatno blizu, c) ako nema vode, neka malo pričekaju jer se bojler sigurno ispraznio.
Dok se gosti smjeste u sobu, ona vadi požutjelu bilježnicu i upisuje datum i cifru. Vrti malo lanjske bilješke, i zadovoljno se smješka. Unatoč recesiji prodaja porasla za 15%, uz minimalna ulaganja u marketing (natpis više nije na kartonu nego je tiskan u plastici) i amortizaciju (skinula je drvenu palisadu što ju je stavio pokojni i dala sinu da opitura u bijelo jer danas gosti vole prozračnost). Važno je biti konkurentan, zaključuje sa smješkom, odlaže bilježnicu i eure, i odlazi priji na kavu. Ako kava još ne miriše, znači da je marketing dotične zakazao jer poslovni subjekt nije pravovremeno reagirao i ponudio akcijske popuste.
utorak, 08.06.2010.
U iščekivanju revolucije: Dolje domestos i gumene rukavice
Stiže ljeto, a s ljetom i češće druženje sa Svemogućim domestosom. Metlama. Magičnim krpama i krpama vulgaris iz porodice krpa. Super sredstvima koje sam nakrcala jer mi se čine toliko pametna investicija da pri kupnji obično zaboravim da ću ih morati i upotrijebiti. Na kraju mi ta 'ekstra' sredstva obično zauzimaju prostor, a povjerenje uvijek iznova poklanjam neodoljivom i otrovno dobrom deterdžentu s početka priče. Znam da zvuči glupavo, ali eto inspiracije. Htjedoh isprva sastavit jednu svoju listu najmržih kućanskih poslova, valjda misleći da će mi ispovijest pomoći u duboko ukorijenjenoj averziji. Ali tad shvatih da je problem presložen, a tema prestudiozna.
Priznat ću ipak da mi je jedna od najomraženijih poslova čišćenje prozorskih otvora i utora. Otvori su, doduše, piece of cake. S filozofijom pranja prozora su me tarmali u agenciji u kojoj sam radila (čitaj: u kojoj su me iskorištavali za sitne pare) još kao nejako djevojče. Uglavnom, koristio se tu novinski papir, ali u jednoj fazi glancanja i obična krpa. Glupo, jer bi djeca, izašavši iz susjednog dućana sa sladoledom, provirila u agenciju na jedini pravi način: da naslone lice na staklo. Napominjem da mi to čak zna biti gušt, jer bar na jedan dan, dok djeca ne ostave svoje otiske, mogu uživat u čistoj panorami. Problem su, i to uvjetno rečeno, proljeće i žutilo. Nakon određenog vremena prijeđeš u zen stanje i saživiš se s tim žutim točkicama kao školjka s račićem. Na kraju čak uspiješ vidjeti nešto pozitivno u tome. Imaš sepia panoramski pogled. Ono, more i otoci izgledaju nekako romantičnije s tim žućkastim touchom. Tko to more platit?!
Eh, ali utori zahtijevaju filozofiju koja se prenosi s koljena na koljeno. Čime očistit utor? Kao što se meštri, govoreći o kacavidama i ostalim alatima, koriste brojkama, tako postoje finese i u ovom poslu. Nije jednako uzet štapić za uši, čačkalicu, ili štapić za ražnjić. Obični mali nožić casual odjeven u bijelu pamučnu krpu također može pomoći, ovisno o širini utora. Posebne vještine zahtijeva i čišćenje pregiba na griljama. To mi je zapravo najmrže i odlučila sam se praviti da je prašina netom pala i skinuti svu odgovornost sa sebe. Na kraju sam uspjela i samu sebe uvjeriti, pa se čak znam i iznenadit, pitajući se naglas kad je to napadalo.
Brisanje prašine s kablova je u sličnoj kategoriji. Dvojim nisam li trebala staviti ovo na vrh ljestvice. U svakom slučaju, mrzim te kablove, a sve ih je više. Izviru na sve strane, kao zmije nakon duge zime koje, umjesto sunce, savršeno upijaju prašinu. Najgore je kad se zapetljaju u klupko. Magične krpe su kao neki dobar štos za ove kablove, ali meni nekad kao najbolji štos dođe da ih 'precvikam'. Brisanje prašine s polica ima katkad čak i posebnu draž. No, ako nemate deadline to se, barem u mojem slučaju, znatno produlji. Dok skidam knjige i slike, obično mi nešto privuče pozornost i zaneseno se zadržim na prekapanju tih materijala. Koji su mi ili vratili sjećanje na nešto ili me uvjerili da sadrže neku istinu koju kod ranijeg brisanja prašine nisam uočila. Tako da ova aktivnost traje prilično dugo, osobito uz neku prikladnu glazbenu kulisu koja bi me, kao trebala motivirati da se bacim na posao, ali katkad sva aktivnost ostane na plesu.
I mogli bi o ovome diskutirati nadugačko i naširoko, ali vjerujem da postoji jedna stvar o kojoj, znam to iz iskustva, manje-više ipak dijelimo mišljenje. To su rukavice, ti odurni gumeni predmeti od kojih vam se prsti smežuraju i koje, s pomoću roze boje i s etiketom 'sensitive', na sve načine pokušavaju učiniti privlačnijima. To je tema koja - kažem vam najozbiljnije - zahtijeva poseban post. Nije li Ranković napisao zbirku novela Ruke? Zar su naše ruke manje vrijedne? Jer, koliko god bile svjesne opasnosti čak i najbenignijeg deterdženta, dobričine zvanog Charlie poznatog nam još od djetinjstva, u jednom trenutku ćemo jednostavno odustat od rukavica. Razumijem kad frajeri kažu da im nije jednak osjećaj s gumicom. Jer nije ni nama. Pritom, naravno, mislim na gumene rukavice. Zamislite krešendo u Cockerovom 'You can leave your hat on' i sad zamislite kako teatralno odbacujemo rukavice i prirodne i nesputane, laćamo se spužve. Poslije plaćamo za tu neodgovornost. Ali tako je uostalom i inače kad se prezrivo i s visoka gleda na gumene predmete.
I dok po tom pitanju, eto, i postoji sličnost ovih dvaju gumenih predmetića, bojim se da revolucionarno značenje po pitanju rukavica još nije nastupilo. Znat ću da jest tek kad budem imala robota koji sve to obavlja za mene, a ja da ne moram čak ni koordinirati zadatke. Naravno, da ne izgleda kao onaj bezveznjak Mister Muscolo. Mister Johnny Depp bi, međutim, bio više nego OK.
| < | lipanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Listopad 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
Kako da, kvragu, znam, kad sam jednog dana samo sjela i registrirala se. Razdragana uđoh u blogosferu gdje mi nitko neće reći: skrati taj tekst ili pak vaš status je predugačak za 567 znakova. Nemojte reć da vas nisam upozorila.
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Igre.hr
Najbolje igre i igrice
Forum.hr
Monitor.hr