Prije dvije sam godine pisala o našem slatkom malom gradu na moru kao Bageraju. Od lani su u modu došli zidovi i betonske terace kao novi turistički brend. Samo seljačine koje bi se valjale po plažama i nesavjesno se, bez ikakvih krema za sunčanje, eventualno s kvazi-maslinovim uljem premazani, pržili na suncu. To je prošlost, poručuju iz Makarske. Zašto se izlagati opasnosti od melanoma kada se može lijepo prebaciti u kafić i uz bljutavi makjato ili, ako ste dubljeg džepa, kakav ko-fol-mondeni Sex on the beach, uživati u ljetu?
Problem su jedino plaže, koje su se raširile na sve strane i ugrozile beton. Treba ih malo obuzdati, mišljenja su neki ugostitelji koje je podržala vizionarska ekipa iz gradske uprave, koja je u obuzdavanju plaža vidjela manevarski prostor za širenje proračuna.
I budućnost ovog grada, koji bi, nakon staklenika po rivi, u kojima se već godinama uspješno i sustavno uzgaja mladež, mogao postati prepoznatljiv po - zidovima.
Prebacimo se u budućnost, u 2014. godinu, na nekakav sajam kamo odlaze turističke glavešine. Na en-ten-tini ćemo izabrati...Maleziju. Na isti, naime, način ekipa iz TZ-a bira kamo će ići. Koja to, uostalom, naivčina ide po principu najznačajnijih emitivnih tržišta? I tko će, kvragu, više, ići u taj dosadni Prag, kad su tamo već stoput bili?!
Ekipa je raširila brošure. Na naslovnoj stranici zgusnuti i kričavi lay-out. Dominantna je umjetnička slika sa šarenim koktelom i kamenim zidom, dok se u pozadini nazire more. Na drugim, manjim slikama, štekat do štekata. Hoćeš na plaži, hoćeš na stijeni, hoćeš po putu...Na štekatima se izležavaju ljepotice s Gucci naočalama i trendovskim natikačama, te nauljeni mladići. Nema sumnje, sve izgleda prilično hedonistički. Čak se i s autima možete dovesti u kafić, otvoriti prozor i posrkati sokić. Duž ceste, na ulazu u grad, deseci štekata s autohtonom ponudom koktela tipa 'Ajn, cvaj, cimerfraj', 'Volne pokoji', 'Krevet 10 eura', 'Još malo pa nestalo'...
Da bi se objasnio put do ovakvog prosperiteta, treba se vratiti par godina unatrag. Samo par godina prije Makarska je bila grad sa zanemarivom površinom iznajmljenom u svrhu štekata. Tada nitko nije mogao zamisliti koja će blistava budućnost zadesiti grad. Tada, kad su se svi bunili zbog par kvadrata betona podignutih na (ionako bespravno nasutoj) plaži. Tada, kada su seljačine krile svoje neznanje nekakvim apelima na održivi razvoj i ostalim eko-peko-pizdarijama. Tada, kada nitko nije razumio viziju grada koji je, samo zahvaljujući predanosti i upornosti, postao grad-štekat.
Ne samo da je gradska kasa nabujala, nego je čak i zaposlena nekolicina mladih ljudi. I što je najvažnije, grad je napokon stvorio imidž. Grad-štekat, pa gdje to ima? Da je sve rađeno pomno i vizionarski, pokazuje i činjenica da je više garnituira gradske vlasti čak svoj posao obavljalo na štekatima. Tada je to izgledalo kao nerad, a ustvari je bilo samo dio turističke vizije.
Sve je počelo vrlo skromno; otkini tu malo plaže, pa naspi teracu za štekat, naspi malo tamo...ma kad se male ruke slože, sve se može! Jedino što stoji na putu je trenutni divljaluk: priroda koju treba obuzdati, pokositi, betonirati, kultivirati. Zbog koje nam, ovako nepripitomljene, treba biti neugodno. Kao da implicira kako smo nesposobni, ljenčine, tovari.
Na sreću, znam da ni to nije problem, jer ima ljudi koji i u običnoj, šugavoj i neuglednoj stijeni, sa samo malo mašte, mogu vidjeti impresivni zid s umjetnim kamenom iz Verone pred kojim se treba pokloniti, i par modernih alu-ratan sjedalica u trendovskim bojama bijele kave, te živahnim pistacio sjedalicama proljeće/ljeto 2012. Koje u samo jednoj godini donesu više nego ona stijena koja se tamo nakečila od, štajaznam, holocena.
Post je objavljen 18.03.2012. u 15:55 sati.