empty space

četvrtak, 27.04.2006.

my end...

prvo da objesnim o čemu se radi... u nedostatku ideja i zakazivanju maše jednostavno sam
odlučio prepričati jedan san koji sam davno odsanjao ali ga ne mogu izbaciti iz glave... :)
--------------------------------------------------------------------------------------
Poznato mi je ovo mjesto. To.. to je? To je stražnje dvorište moje kuće, dvorište iza velike
zatvorene kapije. Ali... drugačije je. neke stvari su drugačije, promjenjene. I ja... ja sam
starac!? Star sam, jako! Stojim ipak uspravno i još uvijek ponosno. Sijeda kosa.. heh,
barem imam kosu. Tu je i Žuti, moj pas. Ali vidim da je i on star. Na izmaku snaga. Polako
se sagnem nada njim, odložim štap pokraj i poladim ga. Jadan, ni ustati se više ne može.
Žuti podigne glavu. Vidio sam mu umor u očima. Kao da je čekao da ga pogladim pa.. da
može otići, osloboditi se boli, i ovoga svijeta.
-Žuti... stari prijatelju...
On zatvori oči po poslijednji put, nije imao snage ni da zalaje. I... umre. Ostavio me...
Ustanem se, štap je ostao pokraj njega. Podignem pogled. Mislim d aje bilo podne, ili tako
nešto. Ali nebo... bilo je zvijezdano.
Začuo sam glasove. Odmah sam ih prepoznao. To su oni - osobe koje su mi važne. Čuo
sam tihe, umirujuće korake žene, već spore, teške, ali ipak - dolazila je iza u dvorište. Čuo
sam brzo trčanje unučića. I za njih - sinovi i kći (ne znam koliko ih je bilo...). Nisam ih vidio,
bili su u prednjem dvorišt,
iza kapije.
Opet sam podigao pogled prema nebu. Znao sam da, iako dolaze, više ih neću vidjeti. Zagrliti
po poslijednji put. Život.. bio je dug, bio je vesel, tužan, puno raznih iskustava, puno...
godina iza mene. Sjeo sam na tlo, stavio ruku na starog Žutog, oči su mi se sklapale.
Ne kajem se... Moj život, ne kajem se...
Više nisam mogao otvoriti oči, pao sam na tlo. vrata kapije su se otvorila. Došli su svi... a ja -
sam otišao...
- 20:26 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>