empty space

nedjelja, 23.04.2006.

can't fight any more

my darkness


Već sam mogao jasno razaznati oblike. I sada sam bio siguran. To su uistinu bili...oni. Tri spodobe, one koje nose patnju, tugu, one koje vuku tamu zasobom, one kojih se većina ljudi boji. Mržnja, Zavist i Pohlepa. Tako su tiho hodali, bešumno i nečujno. Sablasno, ali ipak.. tako ugodno. Nisu koračali, mislim da nisu jer ima nisam vidio noge. Imali su duge crne halje. Ha! Kao u filmovima. Iako sam bio u centru grada, puna ulica pješaka i vozila, nitko osim mene ih nije vidio. Stajao sam bespomočno, okočeno, izugubljeno... preplašeno i gledao kako mi se tri spodobe približavaju.
-Njegov duh je taman...
-...dovoljno da nas primi...
-...i donese tamu i drugma, -kažu oni nadopunjavajući jedan drugoga.
Glasovi su im bili duboki i hladni, odgovarali su njihovom izgledu, svrsi, njima samima, tami njihovoj..
Tada sam već shvatio da sam im ja nekakv cilj, za što god me trebali. Ali to mi nije pomoglo. Nisam se mogao pomaknuti. No, shvaćam zašto su došli po mene, napokon su došli i do mene. Uistinu, cijeli život se borim protiv toga.. tog mraka, tame, zovite kako hoćete...
Tri spodobe su me okružile. Podigao svaki svoju lijevu,crnu, tanku ruku prema meni. Ukočen, preplašen, nepomičan - nije bilo nikakvog odupiranja od mene. Oči im zasvijetle. Žarkom žutom bojom.
-Hej!! - poviče netko.
Isprva nisam vidio tko je to jer je spodoba ispred mene zaklanjala mi vidik. Ali tada sam ugledao.. Bili su to prijatelji. Išli su isto u školu. Nekoliko njih mi mahne i opet me dovikne. Polako sam podigao ruku, otvorio drhatavu šaku i mahnuo. Podigao sam glavu za par centimetara i nasmiješio im se.
-To... oni!Oni ga spriječavaju...
-Spriječavaju nas...
-On se odupire... Prejako. Zbog njih.
Jer nisam sam, jer imam prijatelje. Da, zato nikad neću odustati. Skoro sam zaboravio, pustio... Moj život je moja bitka! I u toj bitci - želim POBJEDITI!!
Nestale su! Te gadne, smrdljive, crne spodobe tame su nestale. Heh, izgleda da sam pobjedio i ovoga puta. Iako je bilo blizu, bliže nego ikada prije, iako sam skoro zaboravio zašto se borim, iako sam skoro pustio sve. ALi neću više, nadam se da neću. naći ću... svoj put...

-------------
upozorenje: ova priča je totalna fikcija i nema autobiogratskih elemenata (da slučajno ne bude zabune). XD Nadam se da... valja išta =)
- 21:01 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>