Zvone Radikalni

Meni se onako baš fino svidio, a vi vidite kako vama šmeka:

To bi otprilike bila moja „strategija“ za glasanje na ovim predsjedničkim izborima :-) a kratko pojašnjenje glasi - u prvom krugu se glasa za „najboljeg kandidata“ i tu sam već sad prilično siguran da će (što se mene tiče ;-) to biti Vesna Pusić, u drugom krugu se glasa „razumom“ i tu će najbolji kandidat gotovo sigurno biti Ivo Josipović (ahem, teško je očekivati toliki breakthrough kampanje Vesne Pusić da uđe u drugi krug), a ovo „nadati se najboljem“ znači da pod svaku cijenu treba izbjeći izbor Milana Bandića za predsjednika Republike Hrvatske :-).

Najprije, zašto Vesna Pusić?

Glavni i osnovni razlog je što gledajući sve kandidate, moj osobni životni svjetonazor ima najviše dodirnih točaka sa stavovima Vesne Pusić. Najkraće rečeno – liberalan i građanski do kraja (da budem pristojan :-). Da se razumijemo, ja bih se sigurno izvrsno slagao i sa Ivom Josipovićem, ali činjenica da on dolazi iz „velike“ stranke, koja mora težiti širokim kompromisima značajno ograničava njegov manevarski prostor.

Pored toga, moj osobni dojam je da za razliku od npr. Ive Josipovića Vesna Pusić ima karizmu i baš onako lipo „figura“ (što bi rekli Dalmatinci ;-). Držanje, stil figura, nastup – meni to izgleda sasvim onako fino „predsjednički“ (za razliku od nekih drugih kandidata kojima ću se malo kasnije posvetiti ;-).

Činjenicu da je Vesna Pusić žena, naravno, u našem „spolno-posve-ravnopravnom“ društvu uopće ne treba spominjati (pun inteded ;-), a govoreći onako zaozbiljno, mislim da bi bilo jako zgodno da mi „Balkanci“ imamo ženu za predsjednicu ;-).

I za kraj, Vesna Pusić kod mene ima doživotni kredit zbog hrabrosti koju je pokazala krajem devedesetih kad je bila jedna od rijetkih (od „viđenijih“ osoba u toj priči se još sjećam Ive Banca!) koja je bez puno krzmanja javno osudila hrvatske avanture u BiH. To da će ovakav moj stav generirati mnogobrojne kritike desničara je kristalno jasno (najjači mi je bio onaj telac u prvom sučeljavanju koji je, molit ću lijepo, izradio ZNANSTVENU studiju kojom je DOKAZAO da Hrvatska u Bosni nije „umočila prste u pekmez“ :-) ali za mene tu nema nikakve dileme. Nažalost, kao i mnogo puta dosada, kad se gleda netto učinak, takav stav će Vesni Pusić više glasova odnijeti nego donijeti, ali baš zato na moj može računati!

Jasno, Vesni Pusić se može naći i mnogo mana :-).

Njen stil je često „s visoka“ i u određenoj mjeri docirajući, što možda i nije toliko čudno za sveučilišnu profesoricu, ali svejedno nekad zna malo „zagrebati“. Kao najteži uteg oko vrata tu je sigurno njena veza s „korumpiranim“ Čačićem i svim mutnim radnjama koje su se odradile u (zagrebačkom) HNS-u (afera Ferenčak, npr.). Iako mi se čini da se Vesnu Pusić u javnosti ne percipira kao osobu koja se u politici osobno obogatila, istina je da je „čuvala leđa“ svojim ljudima i da u borbi protiv korupcije u svojoj stranci nije ni izbliza pokazala žestinu koju proklamira kad priča o borbi protiv korupcije na državnoj razini.

Kad se sve to skupa zbroji, jasno je da kandidat(kinja) nije idealna :-), ali ja sam s Vesnom Pusić kao izborom sasvim fino zadovoljan.

Nažalost, prilično je izvjesno da Vesna Pusić nema neke osobite šanse za prolazak u drugi krug što znači da će 10. siječnja trebati donositi novu odluku. Istinabog, pao mi je napamet i mogući scenarij za malo rusvaja u prvom krugu :-) – npr. da Hrvati počnu dolaziti pameti i shvate koliko je Bandić neprikladan za ulogu Predsjednika, te koliko je Nadan Vidošević šupalj i sumljiv (odakle, Nadane, toliko svega u tebe – ODAKLE???) pa da im potpora padne na nekih 10-ak posto, tu je onda odmah i Hebrang kojem će HDZ sigurno mobilizirati bar 10-ak posto, i Primorac koji (iako šupalj i proziran DO BOLI!!!) isto ima određenih potencijala i u takvom scenariju kad nešto više od 10% glasova nosi sudjelovanje u drugom krugu i Vesni Pusić se otvaraju određene šanse :-).

No, ipak treba reći da je ovakav scenario izrazito malo vjerojatan i da je moje mišljenje da će u drugom krugu sigurno biti Ivo Josipović, a Bandić i Vidošević će imati opće klanje i ko preživi taj će mu biti protivnik.

I tu dileme nikakve nema niti je može biti – koliko god Ivo Josipović bio „ultimativno nekarizmatičan“ lik, u usporedbi s ovom dvojicom na skali prikladnosti za poziciju Predsjednika Hrvatske šije ih za par svjetlosnih godina!

No, to nikako i u nikojem slučaju ne znači da Ivo Josipović ima predsjedničku fotelju u džepu!!!

Čak naprotiv, bojim se da bi mu, isto kao i Ljubi Jurčiću, fotelja mogla ostati nedosanjani cilj!

Jer, Milan Bandić je OPASAN! Na stranu moje puste sanje o „dolaženju k pameti“ hrvatskog naroda, da se danas održava drugi krug predsjedničkih izbora u kojem su Josipović i Bandić, ja bih pare stavio na Bandića. Iako je istina da ga u anketama za prvi krug Josipović šije za 10-ak posto, Bandić iz prvog kruga, koji se mora natjecati s Hebrangom, Primorcem pa i Vidoševićem za glasove birača, i (eventualni) Bandić u drugom krugu su dvije posve različite političke persone s posve drugačijim „izbornim potencijalom“!

Kad (ako) iz utrke otpadnu i Hebrang i Primorac i Vidošević i svi desni i marginalni likovi i kad prosječni hrvatski birač pogleda Josipovića i Bandića i pokuša dokučiti koji mu je od njih dvojice „bliži“ – bojim se da je u toj situaciji „građanski profesor“ u lošijoj situaciji od „narodnog populiste“.

I onda smo najebali ko žuti :-).

Na stranu to što ja nikako, ali ono ama baš nikako ne mogu smisliti Milana Bandića kao predsjednika Hrvatske. Lako za to. Problem je što bi se njegovim eventualnim izborom jedan od nexusa korupcije u Hrvatskoj doveo u poziciju političke moći (a i imunitet nije nevažan) i što bi se time šanse za rasturanje mreže korupcije razgranate u zagrebačkom Holdingu i razrješavanje svih afera poveznih s njime svele na puku teoriju.

I zato Milan Bandić po mom mišljenju nikako ne može biti predsjednik Republike Hrvatske. Što ne znači i da neće biti, jer ahem, moje mišljenje u velikoj slici stvari i nije toliko važno ;-).

Ali, nadam se najboljem ...

U stvari, ispravno bi bilo napisati „nagradu za MLADOG predavača“ jer u izbor ulaze samo predavači do 35 godina, ali ovako mi nekako ljepše zvuči ;-). A radi se o nagradi „Roberto Giannini“ koja se, u čast tragično preminulog kolege, na FERu već treću godinu dodjeljuje mladim predavačima koji su na studentskim anketama postigli najbolje rezultate.

O studentskim anketama i koliko ih važnima smatram za poboljšanje kvalitete nastavnog procesa na našim fakultetima sam na ovom blogu već pisao, i mogu reći da je meni osobno posebno drago što je nagrada rezultat (egzaktnih) rezultata na anketama koje su popunjavali studenti, a ne rezultat neke „komitetske diskusije“ ;-).

Jest da ja više ne radim na FER-u, ali hej, nitko nije savršen :-).

Nagrada mi je uručena na proslavi Dana fakulteta i iako u svih onih deset godina što sam radio na FERu niti jednom nisam tu svečanu proslavu odgledao u cjelosti (uglavnom se ciljalo sam kraj i zauzimanje početnih pozicija za domjenak ;-), ovaj put sam baš fino uživao ;-).

Kako je to lijepo rekla moja supruga dok smo se vraćali kući (u stvari, ona kući a ja na posao u Telegru ;-): „uvijek mi je lijepo doći na FER jer odiše nekim suzdržanim šarmom“. FER je daleko od establishmentskog statusa Ekonomije ili Prava, i kombinacija samozatajne svjesnosti o vlastitoj vrijednosti i određenog geek-ovskog nastupa i pristupa mu baš fino leži.

Doduše, ne da je dekan u svojoj prezentaciji na početku svečanosti bio nešto „samozatajan“ (ko pozna dekana Vedrana Mornara zna da to s njim ne ide u istu rečenicu ;-). No, iznosio je činjenice, a protiv činjenica se ne može.

Meni je npr. u pamćenju ostala statistika u udjelu hrvatskih fakulteta u međunarodnim projektima. FER je tu s 25% ukupnog udjela daleko daleko ispred ostalih i koliko sam iz grafa (u stvari pie-charta) uspio razlučiti, niti jedan drugi fakultet u Hrvatskoj nije preko 10 %. A ako vam je u prethodnoj rečenici promaklo, da naglasim još jednom – radi se o MEĐUNARODNIM projektima, iliti koliko smo novaca za financiranje projekata uspjeli „izvući“ na međunarodnim natječajima.

S obzirom na posvemašnju, neću reći korupciju, ali hoću reći nepotizam i favoriziranje „svojih“ u dodjeljivanju novaca na DOMAĆIM istraživačkim projektima od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja mišljenja sam da je ova metrika vrlo važna.

No tako je kako je i kao što je to Vedran rekao: „mi se nećemo žaliti već ćemo učiniti najbolje što možemo“. Koliko god stanje u stvari bilo loše (a loše je, vjerujte mi na riječ!), ipak je uglavnom prevladavao jedan optimistični duh. Posebno mi je bilo drago vidjeti koliko je studenata nagrađeno – što za odličan uspjeh na studiju, što za odlične završne radove i odrađene projekte, što za dobre magisterije i disertacije. Lijepo je također što se i hrvatsko gospodarstvo uključilo, pa su tako sponzorirali nagrađivanje kvalitetnih studentskih radova u svojim „domenama“. Sve u svemu, podijeljeno je preko 200.000 kuna različitih nagrada (full disclosure: moj bonus je jedna docentska plaća – negdje oko 7.000 kuna ;-) i mislim da je to onako čist zgodno (kad se zna kakvi su danas studentski budžeti).

No, doživljaj mi je ipak djelomično uništem kratkim razgovorom s Damirom Kalpićem, mojim mentorom i bivšim šefom (i predstojnikom Zavoda za primijenjeno računarstvo). U tih deset minuta razgovora smo brzo usaglasili probleme koji muče hrvatsko visoko obrazovanje (i FER konkretno – jer to nekad nije isto, a nekad izgleda i dijametralno suprotno – ali samo na prvi pogled!) a ključno je bilo kad sam Damira pitao vidi li ikakve „zametke promjene“ ili šansu da se nešto pokrene nabolje?

Njegovo odmahivanje glavom uz karakterističnu grimasu me nije iznenadilo, ali mi je svejedno teško palo.

Sve u svemu, s proslave sam otišao zadovoljan zbog nagrade i potvrde uloženog truda (i lijepe diplome koju sam odmah pozicionirao na policu u dnevnoj sobi ;-), sretan što sam vidio stare kolege i s njima malo popričao, ali s određenim gorkim okusom u ustima zbog činjenice da hrvatsko visoko obrazovanje niti blizu ne realiza potencijale koje ova zemlja ima, niti ima šanse da se to uskoro promijeni.

Sto mu debeljuškastih praščića, upravo sam skužio da je danas petak 13-ti!

Brrr :-)))

Baš me zanima kako će završiti.

Ako sve bude po planu, sutra u ovo vrime ću sretno spavati u svom starom krevetu u Sukošanu, zajedno sa svojim sinčinom i Princezom . Ako ne, eto teme za malo ozbiljniji post o fenomenu petka trinaestog .

Najprije moram reći riječ dvije o jednom velikom čudu! Naime, da se u ovih godinu dana otkako su nas Slovenci počeli prcati u zdrav mozak nisam u svom stilu “raspištoljio” na blogu (mrak bi rekao “puk’o ko kokica” ;-) i počeo im skidati sve redom – eeee, to (mi) je veliki uspjeh :-)

A u stvarnom životu sam se raspištoljio N puta, od kojih posebno pamtim dvije situacije - jednu na samom početku ove priče (negdje je to bilo početkom godine) kad se neki telac-prodavač u Plodinama namjerio ući sa mnom u diskusiju da “zašto ja bojkotiram slovenske proizvode”, a druga je bila nedavno, kad je na Dnevniku Jaca objavila da Hrvatska prihvaća arbitražni sporazum a što mi je temeljito upropastilo večeru (i rezultiralo s puno pitanja od strane mog sinčine: “tata, tata, što ti je”)

A da se svaki pravi Hrvat zbog ove situacije raspištoljiti treba i mora – to za mene uopće nije sporno! Jer, Slovenci nam pokušavaju napraviti isto šti i Srbi – UKRASTI HRVATSKI TERITORIJ! Jasno, razlika je u “količini” (što bi englezi rekli scale), i “načinu” jer Slovenci to rade “u finjaka” (nisu oni Balkanci pa da takve stvari rješavaju oružjem), ali da vam pravo budem iskren, zbog toga su mi još i mrži!

Oćeš hrvatski teritorij?

Uzmi brate lipo pušku, dođi, pa da vidimo!

Ali, kao što rekoh, Slovenci nisu Balkanci već su Slovenci pičkice, i zato oni to rade “u fino” – na “evropski” način.

No, nisu Slovenci jedini razlog da se čovjek u ovoj situaciji raspištolji. A, jok malac. Ne znam za vas, ali ja se vrlo dobro sjećam Sanaderovog odlučnog: “Ni djelić hrvatskog teritorija nećemo mijenjati za ulazak u EU”. Valjda ga zato više i nema u ovoj priči :-). Ali bez obzira na to, kad se sjetim što su HDZ i njegovi “odličnici”, od kojih su mnogi još i danas aktivni u politici, radili Ivici Račanu kad je potpisao sporazum s Drnovšekom (a koji je, bar tako kažu ljudi koji znaju, bio čak i povoljniji od ovoga što nas sad čeka!), e odma’ mi se stisne štumak.

Kad se sjetim one hajke, onog nacionalističkog preseravanja u najčišćem obliku, i koliko je taj rusvaj stvorio problema Račanu u obavljanju njegovog premijerskog posla, i kad sad vidim te iste hadezeovce kako “apeliraju na nacionalni interes” … momentalno mi poiskaču svi osigurači :-)

Zato posve shvaćam Zorana Milanovića i njegovu želju za isprikom Jadranke Kosor zbog HDZovog tadašnjeg ponašanja – ja bi tražio od svakog pojedinačno (od onih koji su i tada bili aktivni: npr Šeks, Bebić, Hebrang) da izađe na govornicu i osobno se ispričaju hrvatskom narodu što su eto, prije osam godina bili glupi, ali danas su se opametili i mole za naš oprost :-)

Ali, to, naravno, u politici tako ne ide i politički gledano, taj zahtjev Zorana Milanovića je bio teški gaf. Iliti, sasvim je nebitno “iskakanje osigurača” i ko je bio u pravu a ko je bio u krivu prije osam godina, ovdje pričamo o ozbiljnim stvarima i potrebno je primijeniti maksimalno racionalan pristup.

Racionalno gledajući stvar, nema se tu što puno pričati jer stvar je jasna: trebamo se odlučiti hoćemo li “dati guze” (odnosno, nekih 60-ak kilometara kvadratnih hrvatskog mora) u zamjenu za članstvo u EU.

Jer, to je ono na što se cijela priča svodi. Neki kažu da nije sve tako crno i da hrvatski teritorij nitko neće uzeti, da imamo dobar case u skladu s međunarodnim pravom, i svašta još kažu – ali, to su optimisti. Doduše, i ja sebe ubrajam u optimiste, ali ovdje optimist nisam. Ja bih čak rekao da se po ovom pitanju ubrajam u pesimiste jer mislim da ovih par desetaka km kvadratnih nije ništa prema onome što će nam Slovenci složiti nakon što dobiju vezu s otvorenim morem pa pokrenu pitanje iskorištavanja prirodnih resursa na Jadranu! Malo se o tome priča, premalo po mom mišljenju. Jer, ako bih još i prežalio tih par desetaka km kvadratnih, da nam Slovenci počnu dizati naftne i plinske platforme po Jadranu – e to ne bih izdržao!

Ukratko – situacija je TEŠKO SRANJE, dobrih rješenja NEMA i sad je samo pitanje što učiniti?

I pitanje svih pitanja – ratificirati sporazum u ovakvom obliku ili ne?

Da ste me pitali prije petnaestak dana, ja bih bio vehementno protiv ratifikacije i smatrao bih to činom veleizdaje, no jedan poduži razgovor s ćaćom mi je dao misliti i danas spadam u “neodlučne” (neodlučan iz razloga što još nisam prikupio sve potrebne informacije!). Kako je to ćaća (citiram otprilike po sjećanju) lipo rekao: “Hrvatski ponos? Kakav ponos? Na što to mi možemo biti ponosni? Pa pogledaj samo  kako nam država izgleda: privatizacijska pljačka, mito i korupcija na sve strane. I sad ćemo tjerati mak na konac radi niti jednog promila hrvatskog mora i zbog toga za pet godina odgoditi ulazak u EU koja nas jedina može spasiti”.

Tako nekako je to meni rekao ćaća i dobro je rekao. Primjer “patriotske inverzije” – u ovoj situaciji je vjerojatno “patriotskije” dati taj komadić mora Sloveniji i time osigurati bolju budućnost unutar EU negoli staviti “očuvanje hrvatskog teritorija” kao vrhovni patriotski princip i svima poručiti: “ne damo ni milimetra, ko vas jebe”.

I time dolazimo do zadnje stavke u ovoj priči – tko u ime Hrvatske ima pravo tako nešto odlučiti?

Odgovor je, po mom skromnom mišljenju, jedan i jedini mogući – hrvatski narod (ok, državljani Republike Hrvatske, da budemo politički korektni :-).

Jasno je meni da bi mnogi rado “zaobišli” narod pri odlučivanju o tako krucijalnom pitanju i stvar povjerili u “provjerene” ruke tehnokratske elite. Neki će reći da je tako “bolje” jer u sadašnjem euroskeptičnom raspoloženju nema šanse da taj referendum prođe, a EU nam je ipak, jel’te, “sudbina”.

Takva priča je, drage dame i gospodo – ČISTI BULLSHIT!

Mnogo je razloga zašto je tomu taku, ali možda i najvažniji je da političke elite ove zemlje ne smiju sebi dopustiti da na svoja leđa preuzmu teret takve odluke. Ne da oni ne bi – siguran sam da bi se oni rado “žrtvovali” (naime, njima će sigurno biti dobro ovako i onako a ovako možda i uđu u povijest) – radi se o tome da bi za hrvatsku priču u Evropskoj uniji bilo pogubno da starta uz tako gadni demokratski deficit.

Jer, što će se desiti ako (kad!?) bude još gorih sranja i kad Slovenija još jače “zaore”? Pa kad cjelokupna politička elita potpuno i kompletno izgubi svaki kredibilitet. Jasno, nije da kredibilitetom i sad obiluju, ali treba reći da ovdje ipak pričamo o jednoj stvari koja je po dugoročnom značenju zasebna kategorija.

Tada nas čekaju nove “Rive”, čekaju nas novi nacionalistički likovi i sve u svemu mislim da to nikako ne bi bilo dobro.

Stoga je po mom mišljenju jedino ispravno rješenje slijediti primjer Slovenaca i o pitanju ratifikacije arbitražnog sporazuma raspisati referendum. U konačnici, s obzirom da je HDZ sto posto za, a da je već sad izvjesno da će na takvu poziciju nadoći i SDP, nekako računam da ne bi trebalo biti preteško uvjeriti građane u to da je prihvaćanje arbitražnog sporazuma za Hrvatsku najispravniji put.

A ako se narod pokaže “nerazuman” i kaže ne ...  a bože moj, (i) to je demokracija :-)