Zvone Radikalni

„Reanimacija neuspješna“ – tako bi možda mogao glasiti pokoji headline u sutrašnjim američkm novinama. Američki kongresmeni su odbacili bail-out plan od 700.000.000.000 US$ kojim je Henry Paulson želio „stabilizirati tržište“ i „unijeti potrebnu likvidnost“ - i tržišta su otišla kvragu!

Duboko, duboko u crveno - što bi Ameri pitoreskno rekli - bloodbath :-).

Indeks Dow Jones je pao za 777 bodova, iliti 6,98 % (što je najveći bodovni, iako ne i postotni, dnevni pad u povijesti) i u jednom danu je sa tržišta dionica zbrisano 1,2 TRILIJUNA američkih dolara! Za nekoliko sati se otvaraju azijska tržišta, gdje će se „puštanje krvi“ vjerojatno nastaviti, u Evropi nešto kasnije također (i tamo su banke već počele rikavati) ... a Kongres nastavlja s radom tek u četvrtak!

I sad je pitanje svih pitanja - je li to TO!?

Je li američka rastrošnost, u kojoj je sa velikim zadovoljstvom sudjelovao cijeli svijet pozamljujući im karijole šoldi zbog nade u „bolji povrat na investiciju“, konačno došla na naplatu?

Je li pred nama VELIKI KRAH koji će odrediti tijek zbivanja (ili ga bar pokrenuti!) za sljedećih deset ili dvadeset godina?

Ljudi koji znaju, kažu da nije :-). Velika depresija iz 30-tih godina prošlog stoljeća je uvelike potencirana (a neki tvrde čak i uzrokovana!) pogrešnim potezima tadašnjih decision makera i konsenzus među ekonomistima je da su „naučili lekciju“. Činjenica da je Ben Bernanke izvrstan poznavatelj ekonosmkih prilika upravo tog vremena bi trebala djelovati umirujuće.

Ali, svaka ekonomska kriza nosi svoje specifičnosti i nove izazove, a ovdje su Henry i Ben naletjeli na jedan partikularan i vrlo zajeban obstacle – američki Kongres :-). U biti, bail-out plan nije prošao zato jer se nije moglo naći još 12 Republikanskih kongresmena koji bi glasali za!

A što je to toliki problem, s tržištima u evidentnoj krizi i ekonomijom pred liticom, da Republikanci neće glasaju „za“ (hej, pa to su šolde za spašavanje Wall Streeta, a tamo ima puno više Republikana nego Demokrata ;-)?

Pa, koliko sam shvatio iz izvještaja CNN-a, oni su protiv iz principa! Znate onaj princip, free market i to ... „uvalili su se u govna, nek' se sad vade kako znaju i umiju, pa će drugi put pametnije“ ... :-).

Uz to se i javnost poprilično nabrusila na tzv. golden parachute opcije, a u stvari klauzule u ugovorima top menadžera koje su im čak i u slučaju neuspjeha (i dobivanja recimo otkaza) garantirale multimilijunske „otpremnine“.

„Hej“, kaže Joe Sixpack, „vlada daje 700 milijardi dolara našeg novca, a ovaj što je zakuha ciil kašu walks away sa 30 milijuna dolara u banci!?“.

Je pa da, kad čovik bolje razmisli, nije to baš pošteno :-).

A kako u Kongresu većinu imaju Demokrati, pa Republikanci kao „oporba“ neuspjeh svake zakonske incijative mogu prebaciti njima u krilo, odlučili su malo zaigrati političku igru tako da je na kraju 65 Republikanaca glasalo „za“, a 133 „protiv“, dok je kod Demokrata bilo otprilike obrnuto, 140 „za“ i 95 „protiv“.

Što je vrlo nezgodno, jer uz izbore za Kongres takoreći pred vratima, svaki flip-flop (dakle, promjena odluke) po tako važnom pitanju u tako važnom trenutku se sigurno ne bi dobro odrazio na šanse dotičnog kongresmena u reizbornoj trci za dva mjeseca.

A NEMA PLANA B!!!

Vidio sam doduše da se po ekonomskoj blogosferi spominje kao konkurent trenutnom planu neki „švedski model nacionalizacije banaka“, ali s obzirom na urgentnost situacije, bojim se da za neke radikalne promjene u predloženom frameworku za rješavanje krize jednostavno nema vremena.

Što će smisliti do četvrtka? I hoće li uopće uspjeti naći tih 12 kongresmena da glasaju za neku novu, vjerojatno minimalno promijenjenu, verziju plana?

Ko to zna!?

Jedino što bih se okuražio predvidjeti u ovako fluidnoj situaciji je da je s obzirom na današnji pad na burzama teško za vjerovati da će Kongres sve do četvrtka u tišini „deliberirati“. Daklem, bit će „izvanredna sjednica“ :-).

U ovoj općoj ekonomskoj depresiji, sretna je činjenica da nemam šoldi u nikakvim dionicama (hm, a mirovinski fond!), pa ću roller coaster na burzama širom svijeta sljedećih dana pratiti s određenom dozom distance.

Ipak, imali šolde na burzi ili ne, rasplet ove priče se tiče svih nas i sigurno će značajno utjecati na sve nas, koliko god vas naši vlastodršci pokušavali uvjeriti da se to nas baš i ne tiče, jer mi kao imamo „solid fundamentals“ i „dobro se radi“ ;-).

Prvo priopćenje naše udruge je, kao što sam već pisao, ostavilo određeni trag u hrvatskim medijima, a bilo je izgleda dovoljno interesantno (provokativno?) da smo dobili i poziv za gostovanje u mozaičnoj emisiji Svakodnevica koja svako popodne ide na OTVu.

Pa je tako El Prezidente jučer bio malo na OTVu :-)))).

Da ne duljim, kako je to izgledalo najbolje da pogledate sami (intervju je trajao nekih 15-ak minuta):




Za prvi nastup na televiziji, mogu reći da sam sasvim zadovoljan.

Siguran sam da bi PR stručnjaci imali gomilu prijedloga kako da se „scenski nastup“ poboljša – primjerice, moj „profesorski“ način izlaganja (čitaj, nadugačko i naširoko ;-) bi se sigurno mogao „doraditi“, gestikulacija također, a možda sam bio i malo previše „neozbiljan“ (ali, dobro sam se zabavljao pa je to jednostavno izišlo iz mene ;-).

Drugi put će biti bolje, a u konačnici, nije ni to najvažnija stvar – ja nekako računam da je ipak važnije što se reklo, nego kako se reklo ;-).

A kad govorimo o sadržaju, znači o temama o kojima smo konkretno pričali, tu moram izraziti određeno „nezadovoljstvo“.

Jer, za mene sasvim neočekivano s obzirom na sve potencijalne društvene reperkusije slučaja Šibenskog konobara zbog kojeg smo napisali priopćenje i zbog kojeg sam ja u stvari došao na OTV, osnovna tema mog razgovora s novinarkom Mirelom Biškup je bilo pitanje identiteta na internetu. Šibenskog konobara sam „odradio“ u prvoj uvodnoj rečenici, a nakon toga smo se bacili u diskusiju o problemu „krađe identiteta“.

Tu sam ispao pomalo naivan (i neupućen ;-) jer sam ustvrdio da, bar po mom iskustvu, situacije kada netko na internetu odluči impersonirati neku javnu osoba (recimo, otvori blog s nickom „Ivo Sanader“ ili „Zoran Milanović“) baš i nisu tako česte.

Ovdje je do izražaja svakako došla i moja blogerska orijentacija na „političke“ teme, pa kad bolje razmislim, vjerojatno je problem impersonacije veći za javne osobe koje nisu političari (recimo, raznorazne „zvijezde“ i „zvijezdice“), ali svejedno bih volio da me netko uputi na neki takav blog.

Am I missing something!?

Manje više kroz cijeli razgovor se provlačila teza o krađi identiteta kao problemu, a ono što sebi najviše zamjeram u sadržajnom smislu je što se nisam više „borio“ da ukažem kako je mogućnost anonimnosti na internetu istovremeno i njegova najveća snaga!!!

Primjer Kine koji sam povukao kako bih ilustrirao da nije to baš sasvim loše što se čovjek na internetu može „sakriti“ je možda (ma sigurno ;-) bio previše „globalan“ i sigurno sam mogao (a i trebao!) naći neki prikladniji, da ne kažem „lokalniji“ primjer, koji bi bolje predočio moj osnovni stav da su „anonimizirajuće“ mogućnosti interneta u stvari super i da otvaraju neslućene mogućnosti, upravo za rješavanje nekih od problema koji muče naše društvo danas.

Ali, čovjek uči dok je živ pa će valjda sljedeći put biti bolje :-).

Iako sam mišljenja da u svom nastupu nisam bio nipošto kontroverzan (što je svakako razveselilo sve moje bližnje ;-), vjerujem da jesam otvorio neke teme za diskusiju („regulacija“ bloga, anyone ;-) pa ... pucajte.

Izgleda da ipak neće biti „smaka svita“ !

Ipak, stvar je još na vagi, i sudeći po početnim reakcijama na „700.000.000.000 US$ bailout plan“ Hanka Paulsona, i jučerašnji strmoglavi pad Dow Jones indeksa, Amerika još ni blizu nije home free!

Kako će se dalje razvijati ova petljancija na američkim financijskim tržištima tek treba vidjeti, ali meni je za oko zapeo sljedeći paragraf (via Marginal Evolution ):

U kojem kažemo ovako.

PRIOPĆENJE ZA MEDIJE

Predmet: Prosvjed zbog imenovanja Branka Perana za šefa PU zagrebačke

Hrvatska Blogerska organizacija oštro prosvjeduje protiv postavljanja Branka Perana za šefa zagrebačke policije.

1.
Osnovni je razlog našeg prosvjeda postupanje Branka Perana, kao načelnika Policijske uprave šibensko-kninske u slučaju našeg kolege blogera "Šibenskog konobara". Nastojeći doznati ime autora koji je kritično pisao o lokalnoj politici i političarima, Peran je promtno suspendirao djelatnika osumnjičenog da je autor. Pogledajte intervju s pravim autorom bloga: Nisam kriv, samo tužan, razočaran i zabrinut
.
Ovo je jedan od slučajeva progona slobode govora, koji su bili poticaj za osnivanje Hrvatske blogerske organizacije. HBO stoji iza riječi koje je "Šibenski konobar" tada izrekao:

Počinje još jedna izborna ludnica u Hrvatskoj. Lokalni izbori, iako još osam mjeseci daleko, takoreći „samo što nisu“ i političke elite su već započele pozicioniranje u utrci za „povjerenje“ birača. Posebnu zanimljivost ovaj put donosi novost u hrvatskom izbornom sustavu – neposredan izbor gradonačelnika i načelnika!

Da li je to korak u pravom smjeru će pokazati vrijeme, ali (teorijska) motivacija je posve jasna – ljudima se daje mogućnost da izaberu „glavnog i odgovornog“, a zauzvrat postoji jasna odgovornost za rezultate ili (ne daj bože ;-) njihov izostanak. Pomak ka executive stilu upravljanja, koji bi (opet, u teoriji) trebao biti efikasniji.

Amerikancima je tako nešto ugrađeno u DNA, ali kako smo mi ipak nešto više „komitetski“ nastrojeni, istovremeno s uvođenjem njegovog neposrednog izbora gradonačelniku su smanjene ovlasti, odnosno gradskom vijeću je dana veća mogućnosti kontrole njegovog djelovanja!

Mora se reći, zanimljiv odabir - s jedne strane se neposrednim izborom daje legitimitet i posljedična odgovornost, a s druge strane se ostavlja mogućnost za „podrezivanje krila“ kako se ne bi neka „za(b)ludjela ptica“ previše zalaufala :-).

Tu je i zanimljiv problem kohabitacije gradonačelnika i vijeća u kojem gradonačelniku oporbena stranka ima većinu. Tko je u konačnici glavni šef, i čija je zadnja ja moram priznati da (trenutno ;-) nisam do kraja upućen, ali siguran sam da će se naći netko da detaljno objasni.

Kako god okreneš, iako će gradonačelničke utrke biti glavna priča (a zna se i koja točno će biti „najglavnija“ ;-), ni izbori za gradska vijeća neće biti nebitni, čak dapače.

I to je, štono bi literarno rekli – uvod.

Rasplet će se odigrati u jedan dan, tamo negdje u petom mjesecu sljedeće godine (čini mi se da je 10.5. taj datum), što, opet literarno gledajući, praktički cijelu „priču“ o lokalnim izborima sažima u jedan jedini prozni element – zaplet (Amerikanci su 2000-te, u pravoj holivudskoj maniri, „odlučili“ rasplet učiniti malo duljim i, jel'te „holivudskijim“, ali nadam se da mi nećemo tim putem ;-)

A gledajući iz osobne perspektive, taj zaplet bi mogao ispasti jako zapetljan!

Jer, Milana Bandića u Zagrebu nitko ne može pobjediti! Ispetljao bi se taj mačak nekako čak i da ga „nađu s mrtvom curom, ili živim dečkom u krevetu“ :-). I to ne zato što je on toliko dobar (LOOOOL), već zato što nema alternative!

Ko će???

Radimir Čačić jest politički teškaš, ali smjeniti Bandića da bi izabrali „Bandića“ ... pa i nije neki potez (je, je, čovik uči dok je živ :-). HDZov Mesić (Jasen ?), eto, ni u ime mu bez guglanja nisam posve siguran, triba li što više reći ... a vidio sam i dr.sc. Dragana Kovačevića u Dnevniku neki dan (ček, ček, jel se on ono nešto bio pojavljivao na pollitici pa podvio rep i nestao glavom bez obzira ;-) ... ima li još koga ... aha, čuo sam nešto o Peri Kovačeviću kao kandidatu, ček, jel' ono HSS-a ili HSLS-a ? :-)))

Ahem ... dakle, još četiri godine Milana Bandića!

A opet, sto mu debeljuškastih praščića, pa zar uz toliko škandala i toliko (naših!) šoldi zamračenih sa strane, da se toj korumpiranoj kliki ne može staviti soli na rep? Izgleda da ne može :-(. I ne triba puno pojašnjavati zašto – frka je! Vidiš što se desilo Rađenoviću i Miljušu – pa ti sad iznosi šporkicu u novine (a evo danas i Galinca iz Industrogradnje izmlatilo šipkom po glavi!). Kad se to zbroji s korporativnim interesom medija („A čuj, ne bi mu se valjalo previše zamiriti, možda on na kraju pobjedi“), i ulizničkim stilom koji vlada na HTVu ispada da se tu ne može puno napraviti. Doduše, ovisno o dinamici utrke, drugi krug, jer sumnjam da Bandić može iz šuba preko pedeset posto, bi mogao biti zanimljiv, ali živi bili pa vidjeli.

Što znači da preostaje bitka za vijećnike u Gradskoj skupštini, a tu bi već i MOJ GLAS mogao imati neku važnost :-).

Kome ga dati?

Jednostavno - onome čija mi politička platforma bude najprihvatljivija :-). O tome sam već pisao u sada već davnašnjem postu „Kakvu stranku želim – iliti What makes me tick“ , ali taj „manifest“ u ovoj situaciji nije prikladan :-).

Jer, ovdje se ipak radi o lokalnim izborima!

Naime, na parlamentarnim izborima value issues (religija, partizani/ustaše, abortus, istospolni brakovi) itekako imaju smisla i predstavljaju, barem meni, a vjerujem i većini birača vrlo važan faktor u odabiru preferirane političke opcije. Međutim, kad pričamo o izboru gradonačelnika i ljudi koji će upravljati gradom, fokus je, ili bi bar trebao biti, na drugim stvarima.

I onda sam dao sebi malo misliti ...

Što bi to potencijalni kandidat treba reći/napraviti da privuče moju pažnju?

„Napraviti ćemo toliko i toliko novih vrtića, bolnica, cesta ... bla bla bla“ – jok malac, Zagreb je zadužen do guše i uz rusvaj na svjetskim financijskim tržištima, buđenje će biti VRLO, VRLO BOLNO!

„Obećajem da ću iskorijeniti mito i korupciju i savladati tu neman koja nam ruje po utrobi“ – lipo rečeno, ali obećanja smo se već naslušali, a i narod lipo kaže - obećanje ludom radovanje.

„Efikasnijom upotrebom postojećih sredstava ću postići da poteče med i mlijeko“ – ovo je Čačić-line i koliko god za rezanje „balasta“ doista bilo prostora, it ain't gonna happen ;-)

„Boriti ću se za POTPUNU TRANSPARENTNOST trošenja gradskih novaca“

Opala!!! Ček, ček, ček – ko je taj malac koji tako progovara? I kako to on misli - boriti se za transparentnost! Pa svi su za „transparentnost“ – kad spominju mito i korupciju to im je u svakoj drugoj rečenici. Svima!

„Jest, istina, svima su puna usta transparentnosti“ – nastavlja taj malac kapitalac – „ali ja imam radikalan plan – SVE NA INTERNET!!!“.

Hm, zanimljiva ideja ... i što sam o njoj više razmišljao, sve mi se više sviđala. Zamisli ti to ... da se podaci o svakom javnom natječaju i svakoj javnoj nabavi (dakle, sve ono što se kupuje/plaća novcima poreznih obveznika) moraju objaviti na internetu!? Zajedno s podacima o svim danim ponudama, i naznačenim razlozima zbog kojih je odabrana baš jedna od svih tih ponuda – bilo da se radi o natječaju za izgradnju mosta preko Save, bilo da se radi o natječaju za redekoraciju nekog gradskog ureda, bilo da se radi o nabavci nove flote automobila ili o kupovini stotinu računala za neku školu.

Eeee, to bi bilo nešto :-)!

Tehnološki, stvar je prilično jednostavna i uz današnje stanje mrežne (a i sigurnosne) infrastrukture prilično lako izvediva.

Politički, barem na prvi pogled, također ne bi trebalo biti nikakvih problema! Uostalom, kao što smo već ustanovili, svi su „za transparentnost“, a lako je moguće da i EU po tom pitanju ima svoje zahtjeve tako da politička volja za realizaciju tog projekta ne bi trebala biti upitna?

Ali, to je naravno samo na prvi pogled jer cijela je ideja posve utopijska. Nema, naime, ama baš nikakve šanse da bi naše korumpirane (lokalne) elite pristale da se njihovo prljavo rublje tako lijepo javno razastre ... for all to see! Pa da se vidi kako su se lijepo priključili na „gradsku sisu“, dostizući dolce vita nirvanu za sebe i sve svoje poltrone, dodvornike i pridvornike (a pogotovo priležnice ;-).

Pred Zagrebom, naravno, stoji puno problema koji urgentno zahtijevaju rješenje (parking, smeće, prijevoz, vizija razvoja?) i ovo vjerojatno nije stvar koje će prosječnom biraču prva pasti napamet kad bude razmišljao o onome što očekuje od kandidata na ovim izborima (ceste, vrtići, škole?), ali meni se nekako čini da mito i korupcija na području javne nabave čine srž problema koji muči ne samo Zagreb, već manje više sve naše lokalne (i ne samo lokalne) zajednice.

I dok se taj problem ne riješi, nema nade za bolje sutra!

Hoće li se na ovim izborima pojaviti netko tko će se odmaknuti od deklarativne borbe za transparentnost i ponuditi neka konkretna rješenja?

Eeee, to tek treba vidjeti ... ali ako (kad?) se pojavi, na moj glas svakako može računati!

Eto što ti je slučajnost. Da san jučer u vrime Dnevnika osta samo pet minuta duže siditi za kompjuterom, ovog posta ne bi bilo a ja bi večer proveo ... pa nekako bih, a sigurno ne bih pisao ovaj post (koji se rastegnuo eto i na današnji dan, a to što su žena i djeca kod punca i punice je razlog ovolike „slobode slobodnog vremena“ ;-). Ali, prilog u jučerašnjem Dnevniku o nedostatku „informatičke radne snage“ u Hrvatskoj me naprosto natjerao za tipkovnicu (btw. vidi, vidi, opet/još Šprajc vodi Dnevnik, al kolko čujem na Prisavlju je prava nevera ;-).

Jel' to nekome konačno sinulo, ili se radi o tradicionalnoj novinarskoj priči za jedan dan, da se malo „olakša“ nacionalna savjest pa da onda možemo mirno dalje do sljedeće takve priče sve dok se ciklus opet ne zatvori prosvjedima maturanata zbog uvođenja državne mature (a biti će ih ;-)? E, to tek treba vidjeti.

Što je bilo u prilogu?

Opće žaljenje sa svih strana da u hrvatskoj fali informatičara! Iznesen je recimo i podatak da u zapadnim zemljama „informatičke fakultete“ upisuje 4% brucoša, a kod nas samo 2%!

Ali, ne treba meni ta statistika da bih znao kako stoje stvari :-). Kao što sam već pisao, pinganje „imaš nekog dobrog programera, ma može biti i apsolvent“ se događa na prilično regularnoj bazi. A programera nigdje na vidiku!

A zašto ih nema?

Moj vrhovni šef (dekan FER-a, Vedran Mornar, op.ed. ;-) je u prilogu to jako lijepo rekao:“Naša kvota brucoša koju upisujemo svake godine je istovremeno i premala i prevelika. Premala ako se gleda iz pozicije zahtjeva tržišta, a prevelika ukoliko se gleda s aspekta resursa kojima fakultet raspolaže“ (citat je po sjećanju pa možda nije svaka riječ točna, ali bit je right to the point).

Aha, znači iska se više para, više prostora, više nastavnika ... reklo bi se standardna priča hrvatskog visokog obrazovanja.

Pa u biti i jest. Nema tu puno filozofije. Jedina je (mala ;-) razlika u odnosu na „plakanje“ npr. prof. Kregara (dekana Pravnog fakulteta) možda u tome što na burzi nema nezaposlenih inženjera FER-a :-). Ali, s obzirom da sam siguran da fali i dobrih pravnika, to i nije tako bitno ;-).

Da je bilo pameti prije deset godina pa postaviti razvoj IT industrije (a koja mora u osnovi imati i razvijenu „industriju“ IT obrazovanja) u okosnicu gospodarske strategije, danas bi pričali drugačiju priču. Ali, prije deset godina su in bili Pravo i Ekonomija (a mislim da su i danas), FER je jedva popunjavao svoju kvotu (jedne godine se za dlaku desilo da je trebalo organizirati i drugi prijemni rok!) a ako ćemo pravo, obrazovanju se ionako u ovoj državi nikad nije poklanjalo previše pažnje.

„Ma sve je to u redu Zvone, kužimo mi to, sad je ta, kako se kaže konjuktura, pa ćemo sad djelovati“.

Jest da, ali ima tu jedan vrlo nezgodan problem. Čak i kad bi se kojim slučajem ova vlada odlučila na masovnu injekciju sredstava u „IT obrazovanje“, malo bi od toga bilo vajde. Moglo bi se doduše sagraditi puno lipih kabineta, moglo bi se kupiti i puno lipih računala (vrlo skoro očekujem daljnje najave resornog ministra ;-), ali osnovni i najvažniji sastojak obrazovnog procesa – kvalitetan nastavnik – se ne može tako lako „stvoriti“!

A da bi priča bila zanimljivija i „hrvatskija“, kod nas se, posve zanemarujući činjenicu da je „stvoriti“ nastavnika/profesora samo po sebi teško, aspirantima na taj status na put postavljaju i dodatne zapreke, a sve s idealističkim ciljem postizanja „znanstvene izvrsnosti“!

„Što ti Zvone imaš protiv znanstvene izvrsnosti?“ – vjerojatno se sad pitate, zbunjeni kategorizacijom „znanstvene izvrsnosti“ kao prepreke!?

Ama baš ništa!

„Znanstvena izvrsnost“ je nešto čemu apsolutno treba težiti i biranje znanstvenika po principu izvrsnosti a ne podobnosti (bilo koje vrste) je jedino što može spasiti hrvatsku znanost (pođite na portal hrvatskih znanstvenika Connect – puno lipih stvari tamo ima). Jedini problem u ovoj priči leži u činjenici da je IT znanost (možda bi preciznije bilo reći computer science), promatrana kroz prizmu (visokog) IT obrazovanja, ponešto specifična i drugačije „društveno situirana“ u odnosu na „klasične“ znanosti poput fizike, matematike, biologije ili kemije!

Znanost jest znanost, i tu u stvari ne bi trebalo biti puno priče, ali specifičnost IT znanosti, i njen posljedični problem, leži u činjenici da je ona danas u izrazitoj konjukturi i svi ovi što danas plaše malu djecu pričama o indijskim „programerskim armijama“ su alas, u teškoj zabludi ;-). Cijeli svijet ide u softver, i brzina te transformacije je ponajviše ograničena upravo raspoloživim ljudskim resursima u ITju. A hrvatski visoko obrazovni sustav se tome nije prilagodio niti za jednu jotu!

Da je bilo pameti pa o tome misliti prije deset godina (a već tada je bilo jasno kamo stvari idu!) di bi nam danas bio kraj :-).

Možemo li se izvući iz toga na brzinu, klasičnom hrvatskom tehnikom improvizacije?

Teško, jer kao što rekoh, da bi se „produciralo“ više završenih inženjera (da ne kažem bakalara ;-), treba i više nastavnika! A oni se ne stvaraju tako brzo.

„Ma nije problem, sad kad vide koliko su traženi nagrnuti će ko alva – evo samo što nisu!“

Hau jes nou :-).

Dekan Mornar je to (ponovo) vrlo sažeto i kristalno jasno rekao u tv prilogu, a ja ću ga, s obzirom da sam zaboravio što je točno rekao, malo parafrazirati i reći: „Pa nije znanstveni novak LUD da ide raditi za plaću od 5.000 kuna, dok u privredi u startu, kao pripravnik može dobiti bar 5-6.000 kuna, što se nakon pola godine do godinu dana sigurno penje na 7-8.000!“

Jer, pazite, ovdje pričamo o kalibru znanstvenog novaka – a to bi trebali biti best of the best.

A kad će na FERu dostići takvu plaću?

Javni je podatak pa mogu i podijeliti s vama – dakle, nakon deset godina na FERu, s doktoratom i u statusu „povjerenika predavanja“, stigao sam do 7.950 kn :-). Jes' da, ali s troje djece prijavljeno na sebe – znači, osnovna plaća je nešto preko 7.000.

Za one koji će sad vikati kako to i nije tako loša plaća, imam samo jednu poruku – izmislite vremenski stroj pa se vratite u socijalizam :-). Danas stvari tako stoje i žalibože i jednog jedinog slovca dalje potrošenog na tu diskusiju.

Neki drugi će reći - „A jes' ti Zvone budala, pa što radiš ti na tom FERu deset godina!?“ :-))))

Ma dobro, nije to cijela priča. Famozna „suradnja s privredom“ je nešto što je FERu oduvijek dobro išlo, tako da se već danas 50 % budžeta fakulteta samofinancira od prihoda raznih projekata. Ukratko, ko hoće, i zna raditi, može zaraditi sasvim pristojan dodatak na plaću, determiniran primarno količinom vremena koje čovjek želi posvetiti toj aktivnosti.

Kad se to tako posloži - MOŽE LI BITI BOLJE!!!

U nastavi se studentima prenose relevantna znanja iz IT industrije (bilo programiranje, bilo telekomunikacije, bilo sigurnost,, ...), koja se istovremeno unovčuju kroz suradnju s privredom. Da ne bi sad mislili da je IT na FERu neki zlatni Eldorado, reći ću samo da, po mojim informacijama, energetičari još uvijek šišaju svih za tri koplja (heh, vjerojatno je HEP izdašna krava muzara ;-).

Na prvi pogled, sve super, svi zadovoljni – win-win situacija.

Na drugi pogled – A GDJE JE TU ZNANOST!? I „znanstvena izvrsnost“?

Hmmm, pa sad ... kako bih to rekao ... ako ti je baš do prave, computer science, znanosti onda je vjerojatno Google najbolja destinacija :-). I može se to na FERu srediti – prof. Siniša Srbljić to fenomenalno radi i uspjesi njegovih novaka su na ovom blogu ostali neopjevani samo zbog moje lijenosti :-).

A bavljenje fundamentalnom IT znanošću na FERu?

E tu nastupa famozna trijada – nastava, znanost, biznis.

And something gotta give !!!

Iliti – ne može sve troje :-). Ako ćeš se baviti „ozbiljnom“ znanošću na području computer science onda treba zaroniti u teške teorijske dubine, koje na tržištu u Hrvatskoj nemaju ama baš nikakvu prođu (potencijalni startupi ili, daj bože, novi Google sigurno neće proizaći iz projekata financiranih od MZT-a, a i ti projekti su ... heh, tema za poseban post ;-).

Nije da se ne može ući u gornje ešalone znanstvene iT zajednice, daleko od toga! Ali, postizanje takve znanstvene izvrsnosti se često negativno reflektira na ostala dva člana Trijade. A kako se šoldi teško odreći, nastrada ... nastava ;-). Iako je to pomalo u skladu s famom o ludim-briljantnim znanstvenicima (sjećate se kako je to Russel Crowe u filmu „Briljantni um“ na prvom, i jedinom, satu svog predavanja to pojasnio studentima ;-), ovdje se treba prisjetiti o čemu je u ovom postu u stvari riječ – o OBRAZOVANJU novih informatičkih kadrova!!!

S obzirom na potražnju za tim znanjima na tržištu i neadekvatnu osnovnu plaću, jasno je da su šoldi sigurno „in“ i to nas dovodi do znanstveno-pedagoške šizme!

Što je važnije za fakultet – dobar znanstvenik ili dobar nastavnik?

Odgovor Ministarstva znanosti i obrazovanja je u svakom pogledu nedvosmislen – bitna je JEDINO znanost! Uvjeti napredovanja su kristalno jasni i tamo se nastava ne spominje niti jednim jedinim slovom. Iako se naveliko priča o obaveznom anketiranju studenata o kvaliteti nastave (a ISVU to već ima ugrađeno kao feature) tu nemam ama baš nikakve nade u nekakva poboljšanja (da budem iskren prema svom FER-u, dekan se trudi i ima pomaka, ali ... teško će to ići ;-).

Stoga, s obzirom da je ljude koji su spremni (i sposobni!) cijelu Trijadu odrađivati na zadovoljavajući način prilično teško naći, bojim se da će se nestašica informatičkih stručnjaka u Hrvatskoj nastaviti. Čak dapače, procjenjujem da će biti sve gora i gora!

I, kako je ovo ipak blog, za sve one koji žele/planiraju krenuti putem znanstvenog novaka na FER-u, ovaj post ću završiti s nekoliko osobnih savjeta – što bi se reklo, „Path to success“:

Pravilo broj jedan – zajebi nastavu!!! To ti uopće nije bitno. Studenti su tu da slušaju i budu sretni i zadovoljni. Ukoliko u takvom pristupu budeš uspješan, studenti će vrlo brzo shvatiti kako stoje stvari pa te neće ni gnjaviti. U idealnom slučaju, limes broja studenata koji upisuju tvoj predmet treba težiti NULI.

Pravilo broj dva – znanost je važna!!! Poglavito famozni CC radovi. Oni su ti zakon. Nije do njih lako doći, ali slušaj ti mene. Prvo, moraš naći svoju nišu ... specijalizirati se ... i uroniti. Nije bitno je li to nešto iz sigurnosti IT sustava ili kriptografije, teorijske podloge i analize XYZ protokola, nešto iz teorijskih dubina operacijskih sustav, teorije automata ili programskih jezika ili možda nečeg desetog. Nije bitno ni to što to čime se baviš i nad čime se grbiš za kompjuterom nikog živog ne zanima, nikom živom u Hrvatskoj (a i šire) ne treba, niti će iz toga ikada izaći iti jedna čvrsta kuna koristi (dobro, papirna industrija će biti zadovoljna – tribati će isprintati te silne članke). Ništa to nije bitno – bitno je samo da se štanca. Ako baš ne ide, kažu da ima neki češki CC časopis sa, ajmo reći, nešto „labavijim“ normama recenziranja ;-).

I za kraj, pravilo broj tri – moraš slušati šefa!!! I nadati se da ćeš izdržati dok i ti ne postaneš šef, a onda će svi slušati Tebe :-).

Eh, da je barem meni netko ovako nešto napisao prije deset godina ... valjda ne bih danas bio 0 od 3 ;-).