srijeda, 30.05.2007.

Obuzelo me ...

Na Coding Horror blogu sam naletio na link na jednu on-line igricu.

I lipo je autor upozorio da je stvar highly addictive !!!

Pih !!! Kako to on misli ? Imaš neka čudovišta koja se pojavljuju kroz dva otvora, a ti gradiš različite vrste kula koje pucaju na ta čudovišta spriječavajući ih da dođu do izlaza. Kule plaćaš zlatom koje zaradiš ubijajući čudovišta.

Što tu može biti highly addictive ??? Mislim se ja i kliknem ...

...

Uf, što sam se zajebo.

...

Dogurao sam do 35-tog (od 100 !!!) nivoa u Hard modu :-).

UPDATE: Pos'o stis'o headbang, pa sam morao proći kroz brzu kuru odvikavanja, al evo nešto što sam našao na jubito.



I sad me zanilo pa ću morati probati, kud puklo da puklo ...

- 23:36 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 26.05.2007.

100 godina rođenja Johna Wayna

"I won't be wronged; I won't be insulted and I won't be laid a hand on. I don't do these things to other people and I require the same from them." (The Shootist)

"The Duke"

Legenda.
Jedan i jedini.

Rio Bravo, Eldorado, Čovjek koji je ubio Liberty Valance-a, Sinovi Katie Elder, Rio Grande, Rio Lobo, ...

Svi se ponosno koče na polici iznad DVD player-a thumbup.

Jel' bio teški konzervativac ? Jes.
Jel' podržavao Vijetnamski rat ? Jes.
Jel' lijepo govorio o Nixonu ? Jes.
Jel' ružno govorio o hippy-generaciji ? Jes.

Jel' sve navedeno Zvonu Radikalnog imalo dira ?

Jok.
Ma ni zericu.

Jer, kad ja pričam o Johnu Wayne-u, ja ne pričam o Marionu Morrisonu koji je rođen 26.5.1907. u Wintersetu, u saveznoj državi Iowa, postao američka ikona u vesternima Johna Forda, dobio Oscara 1969 i Kongresnu medalju časti 1979 (s natpisom "John Wayne - American") i koji je preminuo od raka želuca 11.6.1979.

A ne.
Ja pričam o liku koji je John Wayne utjelovljavao na (malom) ekranu. Liku kauboja koji je najbolje opisan citatom na početku ovog posta. Karakterna crta koju bi Amerikanci nazvali rugged individualism i koja naprosto zrači iz (skoro) svih likova koje je John Wayne igrao na filmu je definitivno imala utjecaj i na razvoj moje osobnosti.

For better or for worse, I wouldn't have it any other way.

I za kraj, video isječak. Ima ih na YouTube još, ali meni se svidio ovaj.

- 23:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.05.2007.

Prison fact of the day

Prenosim kratko informaciju koju sam prije nekog vremena pokupio na Marginal Revolution blogu a koja me je poprilično fascinirala.
Elem, svi znamo da je Jamerika zemlja u kojoj dosta ljudi provodi vrijeme iza brave (ako se dobro sjećam podatka, preko 2 milijuna Amera je u zatvoru). Zašto ih tako puno završi u pržunu u odnosu na recimo Evropu – pa padaju mi napamet neke ideje (slaba socijalna država, crnačka populacija koja se još uvijek slabo integrira u društvo, fiksacija američkog zakona na droge, ...)
Ali, evo što kaže Tyler Cowen, a koji sam prenosi informaciju iz (časopisa ?) Harper's Index (April 2007).

Percentage of American adults held in either prison or mental institutions in 1953 and today, respectively: 0.67, 0.68

Percentage of these adults in 1953 who were in mental institutions: 75

Percentage today who are in prisons: 97
Asti sto – otvara se nova perspektiva.

Jer, broj ljudi koji je „odstranjen“ iz društva se u stvari u Americi u zadnjih 50 godina nije skoro uopće promijenio !?
Jedino, prije su ih slali u ludnice, a sad ih šalju u zatvore ...

Now, that you can call progress smokin ....

Discuss ...

UPDATE: Ehem, neutrino je (sasvim opravdano) tražio malo više statistike, pa evo što sam našao (link pdf 49 KB):
- The United States has the highest prison population rate in the world, some 701 per 100,000 of the national population, followed by Russia (606), Belarus (554), Kazakhstan and the U.S. Virgin Islands (both 522), the Cayman Islands (501), Turkmenistan (489), Belize (459), Bermuda (447), Suriname (437), Dominica (420) and Ukraine (415).
- However, more than three fifths of countries (60.5%) have rates below 150 per 100,000. (The United Kingdom’s rate of 141 per 100,000 of the national population places it above the midpoint
in the World List; it is the highest among countries of the European Union.)

Dakle, ako je Velika Britanija sa stopom 141 zatvorenika na 100.000 "najgora" u Evropskoj uniji, a US ima stopu od 701 zatvorenika na 100.000, onda je očito da je Jamerika po tom pitanju "gora" od Evrope onako u prosjeku, aproksimativno, brat bratu barem 4-5 puta :-))))).

Eto, lipo je i to znati.

- 23:35 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 15.05.2007.

O religiji

A sto mu gromova !!!
Na pollitika.com se razvila gadna diskusija o vjeronauku u školama. Saborski zastupnik HNS-a Nikola Vuljanić je napisao odličan post o tome, a i diskusija koja se poslije razvila je bila zanimljiva i poučna.

Elem, neću ja sad tu puno filozofirati nego ću s vama podijeliti nešto na što sam putem naletio na YouTube. Radi se o komičaru George Carlin-u i dva njegova uratka u kojima se šprda s religijom.
Ne znam hoće li upaliti embedanje YouTube-a direktno ovdje na stranicu, pa za svaki slučaj evo dva linka (George Carlin on religion i George Carlin on Ten Commandments).

Za UMRIT od smijeha. Prvi skeč traje 10-ak minuta, a drugi 5, pa ako imate toliko vremena, srdačno preporučam ...

George Carlin on religion


George Carlin on Ten Commandments

- 10:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 09.05.2007.

HNS predstavio svoj izborni program

Falin te Bože, više je bilo i vrime party.
Ljubo Jurčić i SDP su otvorili sezonu i bili (zasluženo) u centru pozornosti, ali nije to to dok i ostali igrači ne otkriju svoje karte. Kako su ih HNS-ovci otkrili Zvone Radikalni nije osobno svjedočio neki dan u Lisinskom ali, courtesy of, Večernji list i Poslovni dnevnik online, neke informacije sam doznao.
S obzirom na moju (samoproglašenu smokin) ulogu „internetskog ministra (visokog) obrazovanja u sjeni“, odmah mi je za oko zapelo sljedeće:

Rekao je da samo s visokoobrazovanom radnom snagom možemo biti lider na ovom prostoru. Jedini dugoročni put održivog razvoja, koji može generirati rast BDP-a od 8 posto kako bi naša država mogla biti i socijalna, nalazi se u fokusiranju na razvoj uslužnih industrija u kojima znanje stvara najveći dio dodane vrijednosti, rekao je Čačić.

Obrazovanje je temelj, početak i kraj HNS-ova programa, obrazovanje je i pretpostavka konkurentnosti gospodarstva, a i samo po sebi je prvorazredna gospodarska grana pa i izvozni proizvod, naglasio je.

"Naš cilj u ovom mandatu je stvoriti uvjete za 50-postotno povećanje broja studenata, a naš ukupni cilj je sa 16 posto, koliko danas više i visokoobrazovana radna snaga sudjeluje u hrvatskome gospodarstvu, doći do europskih 30 posto", rekao je Čačić. Istaknuo je da je nužno "prepoznati obrazovanje kao gospodarsku granu, ali ne ne razini političke priče, već kao dugoročni projekt".
Riječ da bih rek'o !!!

Ali, da malo živnem diskusiju, i svedem ispraznu stratešku priču na ključno političko pitanje, pitam (se) sljedeće:

IMA LI RADIMIR ČAČIĆ MUDA ZA PROGURATI POVEĆANJE ŠKOLARINA NA HRVATSKIM FAKULTETIMA ???!!!

(i usput rasturiti okoštalu strukturu akademske zajednice u Hrvatskoj).

Ili, preciznije, ima li Radimir Čačić političke hrabrosti za stavljanje pitanja školarina u fokus svake diskusije o visokom obrazovanju ?

Tu se otvara gadan fault-line prema SDPu koji je sljedeći ljevičarske i populističke instinkte apriori odbacio svaku diskusiju o školarinama sa stavom da obrazovanje mora biti besplatno.
Fine by me, ali mi nismo Švedska !!! Visoko obrazovanje košta i koštati će sve više. Da sam ja kojim slučajem premijer thumbup, sutra bih ukinuo sve subvencije za brodogradilišta i poljoprivredu i tako ušteđene novce uložio u poboljšanje obrazovanja u Hrvatskoj. I obrazovanje bi bilo besplatno (ali, da se razumijemo, ne bih ja akademicima i profesorima te pare samo tako dao – a jok, malac – tribalo bi ih pošteno zaraditi !!!).
Da prafraziram cara Livakovića :“Bi majke mi“ :bang.
Ali zato (možda baš zato) Zvone Radikalni nikad neće biti premijer smokin.

A SDPove bajke o rješavanju problema hrvatskog visokog obrazovanja povećanjem proračuna za obrazovanje za 50 % kroz četiri godine će ostati samo bajke. Jer, ako išta vjerujem, onda vjerujem da ovoj državi treba stezanje remena. A u takvoj situaciji, čak i ukoliko se ostvare prognoze o bržem ekonomskom rastu (a koji će upravo ovisiti o smanjenju poreza i davanja i općenito uloge države u BDPu !!!) neće biti novca „na bacanje“.
A poljoprivreda i brodogradilišta će i dalje dobivati svoj dio.
I biti će sve manje obiteljskog srebra za prodaju.

A visoko obrazovanje će nam ostati tamo gdje je danas. Pod-financirano, s nemotiviranom i (zbog uvođenja Bolonjskog procesa vrlo skoro) preopterećenom radnom snagom te nemotiviranim studentima. Čast svim izuzecima koji sve te nedostatke nadoknađuju osobnim entuzijazmom. Ali, na tome se ne može graditi budućnost, i take it on my word, prije ili kasnije će naletjeti na „zid“ koji će im, kako da to kažem, „promijeniti perspektivu“ no.

...

E da.

...

Kako se stvari brzo mijenjaju.

Gornje retke sam, u grozničavom uzbuđenju (i iščekivanju kako će se cijela stvar razvijati), pisao rano popodne. Nisam mogao dovršiti zbog drugih obaveza a ostao je važan dio – napisati zašto bi školarine riješile neke od problema visokog obrazovanja.

Pa sam mislio pisati o tome kako bi se njhovim uvođenjem riješio problem „zgubidana“ na fakultetima koji samo troše edukacijske resurse, a za nikakvu (ili marginalno malu) društvenu korist (vidi kod Antiglobalizma za radikalan osvrt).
Pa sam mislio pisati o tome kako bi uvođenje školarina potaknulo i reorganizaciju financiranja fakulteta s ciljem njihovog boljeg „odziva“ na potrebe tržišta rada.
Pa sam mislio pisati i o mogućnosti da ta reorganizacija konačno dovede do ukidanja 100-postotnog egalitarizma koji vlada na našim fakultetima (molim lijepo – ima li među čitateljima itko tko misli da su svi njegovi profesori na fakultetu bili po kvaliteti svog rada ama baš u lipu jednako dobri).
Pa sam mislio pisati o tome kako bi činjenica da plaćaju studij studentima dala značajno više argumenata u raspravi s upravama fakulteta o tome kako treba izgledati studij, da ne govorimo o value for money koji oni danas dobivaju.

Sve sam to mislio detaljno razglabati.

Ali sam odustao. Zato jer sam u međuvremenu pogledao Poslovni dnevnik (btw. čestitke uređivačkoj ekipi na 500-toj emisiji – iako je rijetko, gotovo uvijek slučajno, uhvatim, uvijek ju je zanimljivo pogledati).

A ono što me je dotuklo je prilog s HNS-ovog predstavljanja svog programa u kojem se eksplicite navodi kao cilj besplatno obrazovanje. I još se naglašava Čačićeva izjava kako u Varaždinskoj županiji svi studiraju besplatno. I da ako se može tako u Varaždinskoj županiji, da onda može tako i u cijeloj Hrvatskoj.

Dakle, iako smo se Vesna Pusić i ja "dogovorili " izgleda da je HNS odlučio preuzeti SDPovu populističku retoriku i da usprkos podvučenim dijelovima citata na početku ovog posta HNS nema političke vizije/hrabrosti/volje da obrazovanje (pogotovo visoko obrazovanje) doista počne promatrati na drugačiji način.

I za kraj ću samo citirati svog dragog frenda K.
Nemoj precijeniti njegovo znanje kako akademska zajednica funkcionira i koji su problemi. Kao što vidiš nema provedbenog plana, što strategiju zapravo čini neupotrebljivom

Šteta.

A baš sam se bio zanio ...

UPDATE: ovaj post je paralelno objavljen i na pollitika.com gdje se razvila pozamašna diskusija s 60-ak komentara pa koga zanima ...
dodatna zanimljivost je da su HNS-ovci ustvrdili da sam ponešto krivo shvatijo ;-). Ipak, još uvijek nisam čuo Čačića da glasno i jasno kaže da je ZA školarine, pa ćemo sve ovo pospremiti u kategoriju developing ...

- 00:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.05.2007.

Čekaju nas izbori

cronomy na svom blogu ima IZVRSTAN članak o sličnostima problema koji muče Francusku (gdje se danas održavaju predsjednički izbori) i našu lijepu Hrvatsku.

Obavezno pročitati !!!
...
Jeste pročitali ???
...
Ako jeste
...
Meni je zapeo za oko dio na kraju u kojem se cronomy osvrće na izbore koji nas čekaju:

Da li ćemo mi na jesen birati temeljne i konkretne reforme ili birati iz ofucanog kataloga socijalne skrbi i populističke ekonomije? Čak se i Francuska sprema napustiit državnu socijalnu ortodoksiju, a mi? Nitko još nije ponudio te reforme kod nas, no neki novi europljanin će se morati pojaviti i na našoj sceni. Da li već na sljedećim izborima?
I tu sam se malo zamislio i zaključio da mi sa sljedećim izborima imamo GADAN problem !!! JERBO NEMAMO IZBORA !!!
Jerbo je svakom imalo pametnom Hrvatu jasno kakav je promašaj HDZ (usprkos vrhunskom PR premijeru). A oni bi kao trebali biti “kontra” lijevoj opciji i njihovim krivim rješenjima (ukratko - big government) (zamislite usporedbu Ivo Sanader = Nicholas Sarkozy :-) ????).
Od SDP-a se ni u teoriji ne može očekivati provođenje reformi koje cronomy opisuje u tekstu (smanjenje poreza, liberalizacija tržišta rada).
I što ostaje ?
HNS ? DC ? HSP (sačuvaj Bože - ali bi Tadića tribalo “oteti” :-).
Moj osobni favorit je HNS i Radimir Čačić. Ali s obzirom na hipoteke koje vuče iz prošlosti (koliko god one bile (ne)točne) i činjenicu da je HNS kadrovski pomalo slab (Čačić, Vesna Pusić, Lesar (samo zato što je aktivan na internetu :-) … - i ko je još u HNSu no) ne očekujem za njih dovoljno dobar rezultat na izborima da bi mogli nešto konkretnije postići.
Sve u svemu, prilično sam pesimističan. U vrijeme kad Hrvatska mora odraditi ogroman posao prije ulaska u EU, kao najpozitivniji mogući ishod sljedećih izbora vidim smjenjivanje HDZ-a s vlasti.
Pesimistički, i totalno kontra mog karaktera …

BRZI UPDATE: Danas bi HNS trebao predstaviti svoj izborni program (ili sam barem tako negdje pročitao i zapamtio) pa sam tražeći po njihovim stranicama (nema zasad ništa) našao na nešto što je Vesna Pusić napisala 24.2. (za 24 Sata !!!)
Ovih su dana objavljeni rezultati nekoliko istraživanja prema kojima je čak 40 posto kućanstava u Republici Hrvatskoj siromašno, a više od polovice ne mogu pokriti osnovne životne troškove.
Istraživanja govore i da se milijun hrvatskih građana osjeća socijalno isključenima te da nema povjerenja u institucije.
Te nam brojke jasno pokazuju da je najvažniji zadatak koji stoji pred nama ostvarenje pravednog društva jednakih šansi za sve hrvatske građane.
Pravedno društvo svojim građanima ne garantira jednak ishod, jednako uspješan i sretan život.
Pravedno je upravo zato što im garantira iste startne pozicije - jednak pristup obrazovanju, zdravstvu, zaposlenju i svim drugim životno važnim područjima. Ukratko, garantira iste šanse za razvoj do krajnjih granica vlastitih mogućnosti svakome od nas.
Koliko hrvatskih građana danas može reći da živi u pravednom društvu? Razmislimo najprije koliko ih živi sa 800 kuna mirovine, zbrojimo godine koje su proveli na burzi rada i zapitajmo se koliko ih se nije školovalo jer tamo gdje su se rodili škole nije bilo, a do prve najbliže put je bio preskup.

BRZI UPDATE 2: Evo ima na Večernjem listu o danas predstavljenom programu HNS-a. Prezentirana je strategija, znači malo konkretnih detalja, ali meni je zapelo za oko ovo:
Rekao je da samo s visokoobrazovanom radnom snagom možemo biti lider na ovom prostoru. Jedini dugoročni put održivog razvoja, koji može generirati rast BDP-a od 8 posto kako bi naša država mogla biti i socijalna, nalazi se u fokusiranju na razvoj uslužnih industrija u kojima znanje stvara najveći dio dodane vrijednosti, rekao je Čačić.

Obrazovanje je temelj, početak i kraj HNS-ova programa, obrazovanje je i pretpostavka konkurentnosti gospodarstva, a i samo po sebi je prvorazredna gospodarska grana pa i izvozni proizvod, naglasio je.

"Naš cilj u ovom mandatu je stvoriti uvjete za 50-postotno povećanje broja studenata, a naš ukupni cilj je sa 16 posto, koliko danas više i visokoobrazovana radna snaga sudjeluje u hrvatskome gospodarstvu, doći do europskih 30 posto", rekao je Čačić. Istaknuo je da je nužno "prepoznati obrazovanje kao gospodarsku granu, ali ne ne razini političke priče, već kao dugoročni projekt".
Sve je jasno :-).

Ostaje samo jedno pitanje: IMA LI RADIMIR ČAČIĆ MUDA ZA PROGURATI POVEĆANJE ŠKOLARINA NA HRVATSKIM FAKULTETIMA ???!!! I usput rasturiti okoštalu strukturu kompletne akademske zajednice u Hrvatskoj.

Ja bih reko: "Ako itko ima, ima on". A jel' se preračunao i hoće li se i njegova priča svesti na "razinu političke priče", vidjeti ćemo uskoro.

- 17:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.05.2007.

High-level pogled na Bolonjski proces iz današnjeg Economist-a

Kaže vako:

EUROPE wants to be competitive, but it's not ready to accept competition, notes Esko Aho, a former Finnish prime minister and European Commission adviser on reform. And if you wanted to examine parts of European life that yearn to be world class, but are determined to hold out against market forces and the laws of competition, the continent's universities would be a good place to start. They are cherished national champions, often funded and usually controlled by the state, and sometimes crammed with political appointees. In much of “old Europe”, universities give a valuable product—degrees—away more or less for free. That is a pretty effective way of avoiding consumer pressure. They are further shielded from competition by such things as tradition, national pride and language.

In the realm of private business, the EU has fostered competition in markets for capital and goods. The European Commission works hard at busting cartels, and tries (sometimes successfully) to stop governments bailing out no-hopers with taxpayers' money. Yet the EU (quite properly) has no powers to regulate education policy. Alas, in much of Europe, that means subsidies, micro-management and legally backed monopolies that govern the way universities are run. Small wonder that many famous names are shadows of their former selves.

Unleashing universities' “full potential”, and “mobilising the brainpower of Europe” are at the heart of the commission's plans to create a knowledge-based European economy. And change is indeed coming—but by accident. The trigger is a modest but worthy scheme called the Bologna process, which is designed to make it easier to compare courses between countries, and to move between them. So a Belgian student who spends a year in, say, France, gets a credit that means something at his home university. A university selecting candidates for an over-subscribed course will know how to rank a French student brandishing an “Assez Bien”, an Englishman with a “2:2” degree and a Spaniard with a “Sobresaliente”.* That doesn't sound very ideological. But the debates it has sparked certainly are. Europeans do not think the same way about higher education. As soon as you make the differences more visible, the rowing starts.

In Sweden, for example, academics are squabbling over calls to match their marking schemes with standardised Euro-grades, from A (excellent) to F for Fail. Students risk psychological harm, they fret, if visibly labelled successes and failures. Much better to stick with a two-level system of pass and fail, or (if you will insist on such elitism) one extra level of “pass with distinction” for the top quartile. Jacob Christensen, a political scientist at a Swedish university, Umea, suggested recently that Swedes “are expected to descend into deep psychological disorder as soon as they encounter disappointments in everyday life”.

In England, ministers and university bosses complain that the Bologna rules draw too deeply on continental ideas of student achievement, measured in terms of hours spent in seminars and lecture theatres. Forget hours of work, English dons insist: the world holds both quick learners and plodders. What matters is what a student has learned. They would say that, other Europeans retort; they decry Britain's one-year taught masters' degrees as lightweight. The truth is that they are highly competitive (and attract lucrative students from overseas). Britain fears they may be threatened by the Bologna guidelines.

The Bologna process has no legal force behind it; but it is still forcing big changes. A voluntary agreement among governments, it extends far beyond the European Union with 45 signatory nations, from Norway to Azerbaijan. Self-interest explains much of its impact. Bologna has prompted a mass tidying-up of the tangle of different degrees awarded in different European countries. The main effect will be to ditch the continental style of first degree, which typically takes five or six years: expensive (for the taxpayer) and wastefully languid (for the student). Given that most governments in “old Europe” are terrified of introducing fees, shorter degrees offer the next best way of saving money.

Adopting the familiar international system of an education in three chunks—a standard three- or four-year bachelor's degree, a master's for the ambitious, and a PhD for real brainboxes—should also make Europe's universities less baffling (and more attractive) to foreigners.

Change is still hard. Greece's government recently abandoned plans to legalise private universities, after three months of protests. In France, selective entrance exams for public universities remain a taboo (unlike the fabulously exclusive grandes écoles). In Finland, Karl-Erik Michelsen of Lappeenranta University complains of a “big social-democratic project to create a massive number of people with master's degrees.” The result, he says, is that “quantity overrides quality.”
Blinking in a bright light

But do not underestimate the power of transparency. Once students can compare their courses more easily with those offered abroad, they may start to question their degree's value. Even if for many the formal price is zero, students are still paying with their own time, deferring earnings and incurring living costs.

The more hidebound European universities must be wondering what on earth they have started. Self-interest has prodded them to think about students as customers: both wealthy foreign ones, and bright locals tempted to finish their studies overseas. Governments have realised they could save money if their universities made students study a bit more briskly, gaining degrees and entering the workforce earlier. Universities are beginning to compete for the brightest and best European exchange students too. But that's the problem with trying to become competitive. Before you know it, you may find yourself having to compete

- 19:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>