Zvone Radikalni

Saddam Hussein je danas postao povijesna ličnost .

Hm, da li u činjenici da se to desilo na samom izmaku 2006. godine, godine u kojoj je Irak polako ali sigurno krenuo prema građanskom ratu, „glavni igrač“ napustio (fizičku) pozornicu i preselio se na onaj svijet, treba tražiti neko posebno značenje ?
Vjerojatno ne, jer povijesna kretanja imaju svoju dinamiku (iako jer ta dinamika često utjecana i kalendarom – kako su lijepo primjetili neki blogeri da je presuda Saddamu Husseinu izrečena prikladno neposredno prije američkih mid-term izbora – ja mislim da je to ipak ispala slučajnost a i nije da je Republikancima puno pomoglo).
A odmah se nameće i pitanje za teološku diskusiju: sasvim je jasno da će Saddam završiti u kršćanskom paklu, ali me živo zanima da li će završiti u islamskom raju – a onda opet, pitanje je da li postoji nešto što se zove islamski raj – nešto mi se čini da bi suniti i šijiti na pitanje o Saddamovom vječnom prebivalištu dali uglavnom dijametralno suprotne odgovore ;-).

U svakom slučaju, otišao je čovjek koji je pokretao događanja zadnjih 17 godina i čijom zaslugom su CNN i Christiane Amanpour ono što danas jesu.

A što je njegova ostavština ?

Svakako će biti zanimljivo pročitati njegovu osmrtnicu u Economistu i možda oni uspiju pronaći koju pozitivnu stranu njegove vladavine, ali ja se bogme ne mogu sjetiti.
Jednom davno sam obećao proanalizirati članak u Foreign Affairs u kojem se pisalo u Saddamovim iluzijama prije početka rata i iz kojega se dalo izvući dosta poučnim i zanimljivih (i zastrašujućih !) informacija o njegovom režimu. Volje za taj poduhvat nisam našao, ali mi se čini da je sad članak slobodno dostupan na (link ) pa tko želi i ima vremena za čitanje 20-ak stranica, svakako preporučam.

Gledajući eskalaciju sukoba među šijitima i sunitima u Iraku (jel se to meni čini ili se više Al-Qaida i ne spominje toliko !?), te začetke bratoubilačkog rata između Hamasa i Fataha čini mi se prikladnim malo razraditi Huntingtonovu tezu o sukobu civilizacija. Jer iako teza o tinjajućem, a ponekad i ne tako tinjajućem (danske karikature !), sukobu između Zapada i Islama stoji, čini mi se da je njegova pogreška što je Islam „stavio pod jednu kapu“. Jer očito je da je islamski svijet sa svojom dogmatičnom (i sve krvavijom, given the opportunity) podjelom na šijite i sunite daleko od homogenosti.

A bojim se da ono što slijedi neće biti lijepo. Ukratko, Iraku će se desiti „Jugoslavija“. Svi sastojci su tu. Odlazak lidera koji je povijesno sukobljene strane držao pod kontrolom (uz jasno favoriziranje svoje strane – uz povijesni twist, Sunita je u Iraku samo 20-ak posto), fundamentalne vjerske razlike, i dovoljna količina krvi prolivene kroz povijest da se ima materijala za „ispravljanje povijesnih nepravdi“.

Ipak, jedna je bitna i nesretna razlika u odnosu na Jugoslaviju. Kad je u Jugoslaviji (odnosno Bosni) došlo stani-pani, pojavili su se Amerikanci kao deus ex machina i kako tako zakrpali stvar. U Iraku je deus ex machina već na sceni, a stvari sve više izmiču kontroli.
Hoće li šijiti i suniti naći zdravog razuma i nekako se dogovoriti kako ustrojiti državu i podijeliti šolde od nafte (jer, suma sumarum, pametnijima među njima je kristalno jasno da je u tome ključ Iraka kao cjelovite države)
Ili će se naći „kissingersko“ rješenje u vidu instaliranja novog „jakog lidera“ (čitaj, diktatora) ?

Only time will tell.