Krivnja?
Što je to krivnja?
Možemo li osjećaj krivnje poistovjetiti sa grižnjom savjesti?
Krivnja kao takva može proizaći iz najbanalnijih i najbezazlenijih stvari. No, da li onaprerasta u nešto više? U kojoj mjeri krivnja može pogoditi čovjeka, te u kojoj mjeri može obuzeti njegov um i do kojeg stupnja (ne)svjesti ga može dovesti? Onaj čovjek koji nema osjećaj krivnje- patološka kategorija- ne vrednuje moralne norme. Svako svjesno biće, a takvima se nazivamo i smatramo, u sebi ima usađen jedan "klik" koji se aktivira prilikom i najmanje stvari koja bi mogla rezultirati krivnju. Hoće li ta krivnja tj. osjećaj krivnje preći u totalnu krajnost ili će ostati pod kontrolom ljudskog uma, ovisi samo o nama, o njima...ljudima koji je osjećaju. Pitanje krivnje je velika dilema, veliko pitanje, imaju li je samo ljudi visokoumnih načela ili je imaju svi ljudi? Smatram da je svaki čovjek za taj osjećaj odgovoran, zato što ona proizlazi iz nečega, nečega što smo mi rekli ili napravili. Krivnja se može dotjerati do čiste krajnost, ali i do te mjere, do podsvjesnog izvlačenja iz nje...Gdje je granica? Postoji li uopće granica? Realno gledano...gdje se ona postavlja? Puno je pitanja, a malo odgovora. Bi li se puno stvari događalo i da li bi novine bile ispisane crnom kronikom da je taj osjećaj izraženiji? Da li je ubitačna kombinacija uplitanje emocija? Sve se vrti oko brdo pitanja... Tijekom cijelog života primamo informacije, no što je više informacija, to je i više pitanja. Postoji li pravilo pomoću kojeg bi se sve moglo riješiti? Možda, no da li bi svi mi to pravilo objeručke prihvatili? Ne znam kako drugi, no ja...promatrajući svijet u kojem se krećem, živim, događaji koji se dešavaju, kriminal, nešto što je za mene prije postojalo samo na filmovima, postaje dio nas... Kako se postaviti prema tome? želimo li se uopće postaviti prema tome? Svatko ima stav o svemu, makar govorio/la da ga ne zanima i da ga baš briga za sve- no, da li je i to početak bezosjećajnosti i da li je ta osoba potencijalna patološka osoba? Možda sam skrenula s teme, no iz moje perspektive, sve je to usko povezano s krivnjom... Sve su to stavke koje nas dovode do jednog pitanja... koliko nas ima osjećaj krivnje za postupke koje smatramo moralnima? Možda nisam najbolja osoba da sudim o tome kakva je krivnja i u kojoj mjeri može obuzeti čovjeka, jer sva moja mišljenja o njoj (krivnji) proizlaze iz pročitanog ili viđenog.Zašto? zato što mislim da sve, na sve postupke na koje se čovjek odluči , potjeće iz same obitelji.Zašto uplitati obitelj? evo zašto, jer ako ti sama obitelj nije potpora i ne pruža ti dovoljno ljubavi, pažnje, nježnosti... takvi su ljudi skloni kriminalnim radnjama i u bježanju pred odgovornošću...Takav čovjek bježi pred osjećajima i skriva emocije, a što duže čovjek neke stvari drži u sebi, prije "pukne". Čemu sve to vodi? Do čina za kojeg ni sama osoba nije svjesna, a kada pomisli da ga može izbjeći, te se sve čini takvim...dođe na svoje...
ako život živimo po moralnim načelima i pravilima, nije težak, postaje lagan i ugodan, bez obzira na svijet u kojem živimo... u svijetu laži, nemoralnosti, spletkama... lagan je, jer spriječava sam dolazak pred slijepu ulicu... No, to sam samo ja, i moje viđenje krivnje, te izlaz iz nje...možda je to bajka...ali zar nije lijepo živjeti u njoj???
Možda, a možda i ne...
(inspirirana filmom "MAŠINIST" )
|
