Vrijeme nepovratno bjezi, ne čekajući ni časa onoga tko kasni. Nastojanje da se ispravi krivo i udru temelji novim pocetcima su bezuspjesna. Vrijeme neumoljivo ide, a sve je vise onih koji ga uzaludno sustizu.
Kad se ugasi i posljednja nada, kad zamisli padnu kao domine, kad se ideje sruse kao kula od karata sve zamisljeno biva izgubljeno. Sve sto nam preostaje je ono uzaludno i besmisleno traganje za izgubljenima vremenom, jednako produktivno žaljenjem i nezadovoljstvom kao i Sizifovo guranje kamena.
Dovoljan je samo trenutak da se sve rasvjetli, da sansa za novi pocetak bude pruzena, da pravi smisao ispliva na povrsinu, no ljudska nemar i ravnodusnost je poput teska kamena potopi u nepovrat. Ponekad se cini da vremena je dovoljno za sve, ali to je zamka u koju nepromisljeno i naivno upadamo.

Vrijeme je igra bez granice i samo je pitanje pobjede ili poraza. Danas je tesko prihvatiti poraz ali vrijeme nas ne pita za osjecaje, ne cita nam misli, a trazi mnogo, u trenutnu i nemoguce. Ponekad se zapitam hocemo li ostvariti svoje zelje, svoje snove, hocemo li ikada biti ono sto zelim.
Krocili smo u zivot punim plucima, a izgubljenog vremena je cak i previse, a to je neoprostivo. Bili smo jako povrsni u radu, ucili koliko je bilo potrebno ali ne zbog samih sebe vc zbog drugih faktora koji su danas tu, a sutra ih nema. Pobjegnu i vise se ne vracaju.
Bas zbog toga mnoge stvari nismo naucili te su bivane preskocene. Ponekad sjednem u miru i tisini i osjecam da je izgubljenog vremena sve vise, a prilika sve manje. Sve je tako brzo, vlada uzurbanost, panika, nemir. Dali nam vrijeme prkosi??

Život je poput ceste, nikad neznamo gdje zavrsava a vrijeme nas tjera da zurimo, da bjezimo u nepoznato. Ponekad pozelim da vrijeme stane, da nadoknadim propusteno, željeno a neostvareno. Zapitam se dali je moguce ponovo sloziti srusene domine, sagraditi novu kulu od karata u tako kratkom vremenu.
Za tim odgovorom cemo vjecno tragati ali pitanje je dali cemo ga dobiti. U tom trenutku zivot je kocka koju treba odigrati pravim potezom sa pravim igracima u vremenu koje tece i izmice. ''Tik-tak, tik-tak…'', čujem otkucaje sata, polusvjesni u toplom okruzenju poludjelih misli s mirisom spokoja, savrsenosti noci. Razmisljam o vremenu. O vremenu koje nikad nece stati, a prolazit ce u beskraj.

Misli lutaju, pa se vrate, poput krda, strastveno i snazno, bez imalo boli stvaraju zaborav. Da li je moguce da smo svi samo zaborav, najobicnija karika u ogromnom lancu vremena i zivota?? Da postojimo sad i nikad vise?? Ne zelim biti vise karika. Zelim se odvojiti, zelim spoznati ptica let ka beskraj, zelim rstaviti taj dugi lanac, zelim vidjeti istinu.
Moj san je biti bezbrizan, ne razmisljati, zeljeti, voljeti i biti voljen. Moji snovi su beskrajni, ali cemu sve to ako mi snove krade ruka izgubljenog vremena.

Tada moj san postaje nocna mora i pozelim vise ne tragati jer nema smisla traziti neostvarivo. Tragati za smislom postojanja u sveopcoj prolaznosti postaje obicno tracenje vremena kojeg nema. Davno nam je izmaklo iz ruku. A mozda ga nikad nismo ni imali??

....pozzz svim ljudima dobre volje i nasmijanog lica by:

...zvijerka216 & fhantom...