Mjesto radnje: Otok hrvatske mladeži, Jarun, Zagreb
Vrijeme radnje: 24,25/6/2009
Pa najbolje da krenemo od početka... 
DAY 1
Ja sam od onih bisera koji su se dočepali svoje karte još u davnom mjesecu zvanom Veljača. Tek tako da budem sigurna, a poslije tko živ-tko mrtav. I da, naravno da me pukla neka prehlada odmah na prvi dan ljeta, al što se može. Ne predajem se ja baš tako lako! I tako krenule mi (Frendica i ja), put pod noge (čitaj: autom) prema Jarunu.
Odmah na ulazu nerazumljiva hrvatska signalizacija. Znak, a na znaku "zamjena narukvica". Zamjena narukvica za što?? Tek se iz natpisa na Engleskom koji kaze "ticket-bracelet exchange" da skužit o čemu se radi. Narukvice su me malo razočarale; piše na njima t-mobile inmusic i sve, ali izgledaju pomalo bolnički. Ta njihova boja, koja zapravo i nije boja. Ne mogu čak ni reći da je bež, jer nije. I još to nositi 2 dana, osoba spretna kao ja bi se mogla ozljediti s tako nečim, no dobro...
Rulja se već polako skupila oko prvog stage-a, na kojem je već skakala
Lily Allen (ime izvođača je link, tek tako da dobijete ideju o kom se radi, za slučaj da ne znate. Baš sam srce). Na putu prema pozornici sam uspjela srušiti jednu pivu, al ono ljudi, ne možete ostavit' čašu 2 metra dalje od sebe i onda očekivati da će ostati čitava... Što se tiće same Lily, nije ispala onako kako sam ju zamišljala. Očekivala sam da će imati neku haljinicu u stilu spota za pjesmu The Fear, ali nikakve haljinice nije bilo. Nego neke hlače i poprilično kratka majica, pa smo svi primjetili da je istina ono što kažu da je malo bucmasta. Ali to je u redu, ne da se žena smest'. I niska je! Također me iznenadila činjenica koliko ta žena puši! Prestala sam brojati nakon negdje 4-5 cigarete... No ako zanemarimo taj detalj, ispala je simpa cura koja se većinu vremena prehihotala. Baš i ne volim pop, al' ona mi je ok, no nije da ju slušam toliko da bi sad znala sve njene pjesme. U prvim redovima se moglo naći i pravih fanova koji su izgledali poprilično oduševljeno. Ne krivim ih, jer su i oni koji su došli sa sumnjom u njene vokalne sposobnosti ostali ugodno iznenađeni.
Nakon Lily sam produžila dalje do Nokia stage-a, gdje je bila malijska glazbenica Rokia Traoré. Očekivano, ovdje nije bilo previše ljudi, bar ne na početku. Mi Hrvati smo poprilično zadrt narod, koji se drži samo jedne stvari (nažalost to su u zadnje vrijeme cajke, koje ja osobno ne podnosim), pa je tako mnogo ljudi samo prošlo kraj ovih izvođača, i nije im dalo priliku. Nisu baš poznati kod nas, zašto ih slušati? Mrzim to povođenje za trendovima i općenito činjenicu da smo užasno homogena masa. No na kraju je Rokia uz malo popovanja o ravnopravnoj Africi i puno dobre world glazbe uspjela privući publiku.
Nakon nje, počelo je postavljanje pozornice za art punk rock band Yeah Yeah Yeahs. I upravo smo tad došli do zaključka da je pretjerana konzumacija alkohola (ilitii OH skupine) loša... Pored nas je bila neka mrtva pijana cura koja nas je sve ubila u pojam sa svojim planovima kako će nju oženiti Karen O (pjevačica grupe) i kako će onda njih dvije otići u Kazahstan, jer je Kazahstan oduvijek bio centar svijeta. 
Onda je još napala tipa koji je bio iza mene i tupila kako je on glumio u 'Zabranjenoj ljubavi' ili kak' se ta serija već zvala. I dečko stvarno je neki naš glumac (ne pratim naše serije i filmove, ni ne trudim se), al' ženo, daj ga pusti, čovjek je došao na koncert, a ne da ga tu maltretiraju... 
Sam nastup ne mogu procijeniti; ozvučenje je bilo loše, bend mi se svidio, i inače su mi dobri, no nikad ih nisam slušala dovoljno da bih popamtila lyrics-e pjesama. Oni koji ih (kako bi Frendica rekla) worship-aju su ostali pomalo razočarani live nastupom. Valjda oni znaju.
Satnica je bila pomalo nespretno organizirana, pa ove smo morale otići prije kraja da bi stigle, a na kog drugog nego Franz Ferdinand-e 
Bend zbog kojeg sam i kupila kartu... Oni sigurno nisu nikog ostavili ravnodušnim! Otvorili su koncert pjesmom 'Do You Want To' i nastavili nizati hitove. Mogu ponosno reći da je to prvi koncert na kojem sam znala apsolutno sve pjesme, haha. Franz-i su stvarno priredili spektakl sa svojim fancy ekranom i energičnim nastupom. A i Alexov Hrvatski je za pohvaliti. Dečko se potrudio i uspješno izgovorio više punih, smislenih rečenica, kao što je: "Dobro je vratiti se u Zagreb!". Možete zamisliti reakcije publike, koje je vriskovima i pljeskom pratila cijeli nastup. O njima bih mogla pisati do Božića. pa ću se sad zaustaviti.
Taj fenomenalni nastup ništa nije mogla nadmašiti, pa sam se pokupila u krpe u nadi da si neću iskopati oko sa svojom bolničkom narukvicom.
Day 2
Oči su još bile tu - nije bilo incidenata s narukvicom, ali zato glas nisam mogla pronaći. Ostao je negdje s Franz-ima...
Drugi dan je put pod noge zaista značilo pješke, i nismo se zagubile. Bravo za nas 
. Uglavnom smo se zadržavali oko t-mobile stagea, jer je tu bila naša vrsta glazbe... Prvo Art Brut kojima inače zamjeram nepjevanje. Više bih to nazvala recitiranjem uz pratnju instrumenata, ali uživo su bili ugodno iznenađenje. Jako zabavno za gledanje.
A nakon njih još jedni Britanci, odlični Editors-i. Možda mi je bilo malo čudno što je vani bio dan (nisam navikla na koncertne na otvorenom), ali nema veze. Kad vidite pjevača, jednostavno ne možete vjerovati da iz tako štrkljavog čovjeka izlazi tako efektan glas. Instrumenti su im također fenomenalni. Ako ih ne slušate, onda vam je ovo definitivno moja glazbena preporuka! 
Kako sam ostala bez glasa, odlučih pljeskati posebno jako, da se time iskupim za svoje nevrištanje. Nije dugo prošlo kad sam počela primjećivati bol u danovima. Ubrzo sam shvatila da je to od silnog prstenja koje nosim na rukama. Tako mi i treba kad se nakitim kao baba gatara!
Nakon Editors-a malo zujanja uokolo, izležavanja na travi i brze hrane. Kao i dan prije dijelile su se majice sponzoruše i razne druge sjajne gluposti (a nisu bili izbori ) kao što su oni uber cool štapići koji svijetle kad ih prelomiš. Pive je također bilo u potocima. Pa nek se narod veseli.
I na kraju još jedno ugodno iznenađenje - Moby. Prvo smo se malo držali po strani, no već nakon pola minute nam se svidjelo, pa smo se onako podlo progurali naprijed. Život je okrutan. Bila sam uvjerena da znam samo njegovu 'Lift Me Up', ali ispalo je da sam u krivu, i sigurna sam da i ostali koji pretjerano ne slušaju takvu vrstu glazbe znaju više njegovih pjesama nego što misle. On je na pozornici, blažen među ženama, priredio pravi spektakl. Publika, stara i mlada je s oduševljem dočekala njegov nastup. Neki se ipak nisu mogli susdržato te su na pozornicu bacali one shiny štapiće, pa se na ekranima svako malo pojavljivala poruka kojom mole da se ne gađa izvođače. I on sam im je uputio onu najpoznatiju 'f*ck you' psovku i rekao nešto u stilu: "I don't want to sound like a sissy, bit if I'm singin here, and you hit me in the head, then that sucks!". Puno je ponavljao i "hvala, hvala, hvala, thank u, thank u thank u", i to uvijek tako - uvijek 3 puta. A način na koji izgovara to thank me užasno podsjetio na najpoznatijeg patka - Donald the Duck (Paško/Pajo Patak, kak' god da smo ga mi nazvali), ozbiljno. Simpatičan lik (mislim na Moby-a, a ne patka, nemojte me krivo shvatiti, to ne znači da imam nešto protiv pataka).
Možda moj poduži izvještaj s festivala i nije bogzna što, ali glazba se jednostavno ne može opisati riječima, to je nešto što moraš čuti da bi shvatio. Nadam se da će linkovi bar malo pomoći, no ništa ne može zamjeniti nastup uživo. Za ostale ne znam, ali ja bih kao najimpresivnije nastupe izdvojila Moby-a, Franz-e, Art Brut i Editors-e. Svaka čast organizatorima, dobro bi nam došlo više ovakvih događanja.
I tako na ta dva dana se činilo da se Hrvatska odvojila od Balkana. Dva dana kao da smo bili dio Europe, i moram priznati sa mi se svidjelo! 
