Mind Chaos

Još nekih mjesec dana u Klovićevim dvorima u Zagrebu možete pogledati izložbu Bodies Revealed. Statistke su impresivne: samo u prva dva tjedna izložbu je pogledalo 20 000 ljudi!
Ja sam iskreno isprva bila skeptična. Jako. Leševi, organi i sve to.. Not my cup of tea. Kad samo na tv-u vidim krv eleganto odem protegnuti noge po kući i vratim se za koju minutu... Mislim, zašto bi itko htio gledati secirane mrtve ljude? No nekako sam i ja, koja sam se uvijek ježila na satu biologije dok smo radili čovjeka jer mi je to sve zajedno jednostavno bilo preodvratno, završila u Klovićevim dvorima. Iskreno bilo me strah da se tamo ne srušim pa sam se raspitala i nitko nije čuo da je netko pao u nesvjest na izložbi - rekli su mi da nije . Ohrabrujuće? Možda. Ja pesimist kao i inače to sam si protumačila da je to samo zato jer su svi ljudi koji su to išli vidjeti bili super zainteresirani i manje gadljivi nego ja. I ne, nije vam primaknuo članak o curi koja se tamo srušila jer, vjerovali ili ne, izašla sam u jednom komadu. A ako sam mogla ja, onda može svatko!
Stvar je u tome da čovjek nikad nebi rekao da su to pravi ljudi. Ne izgledaju tako. Bar ne meni. I dok su svi oduševljeno uuuuuu-kali i aaaaaa-kali nad bubregom nekog kineza, ja sam si pokušala zamisliti kao je izgledao njegov život. I taj lik je nekad hodao, disao, volio, komunicirao s drugim ljudima. Bio je živ! I to je ono najpotresnije, stojiš tamo i gledaš mrtvog čovjeka i nikog nije briga za njega kao njega, svi samo zure u njegovu jetru. Da li je on donirao svoje tijelo za znanost ili je bio beskućnik kojeg su pokupili uz cestu, to je očito mučilo samo mene. Normalno da ja uvijek moram komplicirati, što ću, takva sam...
Kao što rekoh, iznenadila sam se sama sebi (i svima ostalima) koliko smo smireno gledali ljudsko biće izrezano na šnite od nekih centimetar dva, sa razmacima, da ga možemo vidjeti po slojevima, ali stvarno si ne možeš zamisliti da taj netko nekada nije bio Čovjek na šnite.
Posebno me fascinirao krvožilni sustav (iako sam inače 100% gadljiva kad je krv u pitanju), izgleda kao neki koralji. Znam da će zvučati čudno, ali stvarno je...lijepo! Bar do onog trenutka kad pitaš nekoga kako su pobogu uspjeli dobiti sve žile u tijelu i ništa više: "Ma ubizgali su mu tekući silikon u žile i onda cijelog lika šutnuli u kiselinu koja je izgrizla sve osim silikona!" Pod najzanimljivije bih uvrstila i mozak, tko god je prošao kraj njega bio je fasciniran koliko je taj organ zapravo malen. Realno gledajući mora biti - inače nebi stao u glavu, ali ono, bitan je, pa ga svi valjda zato zamišljaju većeg .
Ono ćega se treba kloniti (moja preporuka) je probavni sustav.. u crijevima nema ništa lijepo, vjerujte mi na riječ... Tu se nisam previše zadržavala.... Kao ni kod odrezanih potkoljenica i podlaktica.. Izgledaju brutalno, sa zgrčenim prstima, mislim da je to jedino što je izgledalo onako autentično.
Sve u svemu izložba je stvarno zanimljiva i preporučam svima koji su u mogućnosti da ju pogledaju (iako još jednom napominjem da je meni i dalje jako bizarno i neprirodno gledati seciranog pripadnika iste vrste, tko se tog uopce sjetio??? Ali da utješim sve paničare, ako sam ja preživjela, budete i vi ). Ako zbog ničeg drugog onda stričeka i teta u kutama koji su za razliku od onih inače jako simpatični - vodiči su studenti medicine (koliko sam shvatila) i možete ih pitati što god vas zanima. A ako ne idete s grupom, uvijek se možete prikrpati nekoj. Mislim, ako se neki deda mogao skrpati grupi školaraca i to nikom nije bilo sumljivo, zašto nebi i vi mogli!

www.bodies-zagreb.com

Nakon dužeg (kad kažem dužeg, mislim stvarno DUŽEG) zapostavljanja ovog bloga, odlučih i ja nešto napisati. Ali što? eh, to je pitanje za milijun kuna, na koje ja ne znam odgovor... Kao veličanstveni povratnički post ovdje bi se trebalo pojaviti nešto super, razumno, zanimljivo, s početkom i krajem, nešto smisleno. Ali ja se pozivam na ime bloga, koje jasno kaže da meni ne fali samo daska u glavi, već cijeli namještaj!

Razmišljah o tome kako je moj prvi prvi post bio najava IN music-a 2009. -e, a kako festival ima svoj sequel i ove godine, možda da kažem koju riječ o tome... Nisu organizatori bedasti, primjetili su oni da ljudima fali divljanja na koncertnima, i da im INmusic baš lijepo paše, pa su ove godine ozbiljno podebljali cijene . To baš nije bilo lijepo od njih, ali i ja sam od onih koji su nakon poduljeg gunđanja ipak osigurali svoju kartu... I iako meni osobno popis izvođača ove godine i nije impresivan kao prošle, idem, čisto zbog institucije glazbenog festivala... I uopće se ne brinem da ću ostati razočarana - jedino što se može dogoditi je da otkrijem neki novi bend - dobra atmosfera je zagarantirana. A kad smo kod izvođača mislim da svatko ima nekog kog bi jaaaako volio vidjeti uživo (možda i više puta..), a moji kandidati su definitivno Kings of Leon! Izjava: "tko su ti?" vam u ovom slučaju ne prolazi, jer iako momci iza sebe imaju 4 albuma, a vi ih ne znate, sigurno znate koju stvar sa zadnjeg... Ako nikako drugačije, onda barem s radija.



Jelda da ovu svi znamo(i volimo)?
Sad, kako ih ja jako volim, ja bih se tu raspisala i digla im spomenik,no bit ću dobra i poštedjet ću vas fangirl dijela u cijeloj priči . Inače, radi se o 3 brata i njihovom bratiću, što objašnjava zašto se stalno govori o mogućem raspadu benda. Oni su sami rekli da je veća vjerojatnost da će se međusobno podaviti, nego raspasti kao bend. Mislim da daljnje objašnjavanje nije nužno (jasno je bar onima koji imaju braću i sestre). Odmaknimo se malo od singlova sa zadnjeg albuma, imaju oni još dobrih stvari, a one koji tvrde da ih vole, a osim Use Somebody i eventualno Sex On Fire ne znaju ništa treba zadaviti zbog lijenosti! Razlike među albumima su očite, oni stariji imaju neki seljački-country, da to tako kažem, štih i možda su glazbeno bolji od novog, jer su se na ovom zadnjem malo skomercijalizirali (vjerujem da se to zove 'U2 sindrom'), a time i postali popularniji, ja sam ih voljela prije,a volim ih i sad . Dajte im priliku, stvarno su dobri!



Eh da mi je karta za Glastonbury.... što bi bilo kad bi bilo... Vidjet ću ja njih jednog dana, definitivno hoću, prije ili kasnije. Nadam se prije.. No da više ne teroriziram narod svojim željama i snovima, oni koje zanima više jednostavno će kliknuti na Last.fm, Youtube ili jednostavno na službenu stranicu benda.

Sad da dokažem tvrdnju da mi u glavi stvarno vlada totalni kaos, prelazim na nešto skroz nevezano uz dosadašnju temu (a i bilo što drugo općenito). Jeste ikad primjetili koliko ljudi ne veže tenisice/cipele?! Nemojte se smijati! Ozbiljno kažem! Idući put obratite pažnju vani na to koliko ljudi žnirance samo nekako zgura sa strane... čemu? Mislim da smo to svi naučili još kad smo imali 5 godina... Zar je to takav problem? Jel mi može netko pojasniti, jer ja stvarno ne razumijem... nda...

...pišem samo da nešto napišem. Od zadnjeg posta ovdje se trebao naći još jedan. Inače radilo se o svojevrsnom review-u filma New Moon, ali čisto sumnjam da će ta priča ikada ugledati svjetlo dana. Nema šanse da post opet ispadne onakav kakav je bio. A čak je bio bez gramatičkih pogrešaka (vjerovali ili ne)! ne krivite mene - spremala sam tijekom pisanja, ali kao i uvijek, net je bio protiv mene i post je završio niti spremljen, niti objavljen. Jednostavno nestao! Ako ga gdje vidite, recite mu da ga tražim...
I tako, snijeg je pao (i otopio se), a ja sam bila jedna od onih koji su se poput male djece zaljepili na prozor i promatrali male pahulje na njihovom putu prema zemlji.Oduvijek volim snijeg, i više mi nije do božićnog ugođaja - taj osjećaj je davno nestao, valjda je to normalno kako odrastamo? Snijeg kao snijeg me fascinira. Svejedno, žao mi je što nismo imali bijeli Božić...
Još malo pa će nova godina, a ja u svooj glavi još nisam smislila što bi sa sobom taj dan. Ide mi na živce što se svi toliko trude da im to bude najbolja noć u životu. Nikad mi to nije bio jasno. Svejedno, prihvaćam prijedloge.
Snijeg je nestao, zamjenila ga je kiša.
Volim i kišu. Nebo općenito.
Možda ću jednog dana čitati prognozu na tv-u. rofl
Kao i obično ja sam u svojoj glavi negdje drugdje. Možda na kišnim ulicama Londona? Hvala bogu, pa nisam vikala na ljude jer voze po krivoj strani ceste. Nebi bio prvi put. . .
Poput onih demonskih likova o kojima smo čitali u lektiri, uvijek želim nešto nedostižno. Ali trudim se biti optimistična. Možda u 2010.oj ponovo vidim svoje Otoke... Kao što ja kažem: a girl can always dream!
Kako god bilo, ja vam svima želim ugodne blagdane i sretnu novu godinu!