Žuta Minuta

Život u BiH je svaki dan isti. Ni bolji, ni lošiji. Takav je od 25. novembra, 1995. godine. Dobro se sjećam tog dana, sjedila sam ispred TV-a, ubacila kasetu u video rekorder i snimala taj istorijski trenutak. Potpisan je Daytonski sporazum. Rat je gotov. Mislila sam da će mi jednog dana ta kaseta značiti. Da ću je pogledati sa ponosom i reći... ovo je dan kada je prestao rat, zabilježila sam taj trenutak istorije i ponosna sam na njega. Šta reći, imala sam 16. godina i u tom trenutku sam bila najsretnije dijete na svijetu. Mislila sam da će sutradan svi izaći na ulice, pjevati plesati... grliti se i nastaviti živjeti u bratstvu i jednistvu. Što ti je biti Titov pionir.
Par godina ta kaseta je sakupljala prašinu, dok mi nije zatrebala da snimim neki film... više se i ne sjećam koji. Trebala sam van, a gledao mi se film. Tako je izbrisan taj komad istorije sa TDK kasete od 180 minuta.

Dayton

Vrijeme je prolazilo, a stvari su polako bivale jasnije. Dayton je bio marketinški trik zapadnog svijeta. Ipak, nije dobar publicitet kada se svaki dan na svjetskim TV stanicama vide mrtva tijela civila, u (kako to domaći propagandisti vole reći) srcu Evrope. Istina, zaustavljeno je bezumno ubijanje, ali još jedna istina je da se to ubijanje na isti ovakav način moglo i ranije zaustaviti. Kako i zašto se to (nije) desilo kazaće istorija - istorija koju pišu pobjednici. Ko će ovu našu pisati ne znam, jer u ovoj zemlji svi su gubitnici.

Živjelo bratstvo i jednistvo

Pije nekih 10-ak dana, na beogradskoj Marakani odigrana je utakmica SCiG - BiH. Incident koji se desio na stadionu ponovo je izvukao kosture, koje se tako trudimo da zaguramo u ormar, sakrijemo ispod kreveta i nikada ne vidimo. No to nije moguće. Kosturima je mjesto pod zemljom, da se oprostimo od njih i nastavimo sa svojim životima.

Iz bosanskih gradova došli su Srbi, koji nisu toliko navijali sa SCiG, koliko su trljali sol na ranu šačici bosanaca.

Nož-Žica-Srebrenica, odjekivalo je sa tribina. Koliko čovjek treba biti bez duše, da viče tako nešto. Uz svaki povik išla je i gesta u maniri Hitlerove omladine. Svaki povik značio je, "Da! Mi smo to uradili! I uradićemo opet, ako bude trebalo!" Zastrašujuće.

No da ne idem u ekstreme. Sve ovo može se pripisati mentalitetu gomile. Dovoljna su dva bolesnika, da za sobom povuku čitavu grupu ljudi. A takvi su bolesnici vode ovu zemlju. Ne biste ih prepoznali na ulici jer ne nose ludačke košulje. Ovi bolesnici su u skupim odjelima. Pokazali smo se kao slijep narod, kojem možeš prodati muda pod bubrege. Ipravka, mi smo narod kojem svakodnevno prodaju muda pod bubrege.


Tužno je što u ovoj izjavi ima istine. Ne treba da postoji Republika Srpska, ni jedna druga republika u republici... Previše je to za jednu malu zemlju kao što je BiH. Još nam samo Slovenci i Makedonci fale i imamo novu državu - Mini Yu.

Dok ovo pišem po glavi mi se vrti onaj refren... Why Can't We Be Friends...

Yugo nostalgija

Premlada sam da bi bila jugo-nostalgičarka u pravom smislu te riječi. Ako žalim za nekim starim vremenima to bi bilo djetinjstvo, bezbrižnost... Ne znam kako je bilo živjeti, putovati... Ali da bi BiH opstala kao država koja ima namjeru graditi bolju budućnost svi moramo biti pomalo jugo-nostalgični. Barem se sjetiti onog vremena kako je bilo ne mrziti.

Koja floskula, rekli bi mnogi. Možda i jeste, međutim istina je to velika. Nisam crveno obojena... nisam obojena uopšte, jednostavno vjerujem da ne možemo dalje dok ne počnemo vjerovati u bratstvo i jednistvo... Ne mislim na ono u komunističkom smislu, ne moramo biti braća... ne moramo se ni voljeti, ali moramo imati jednistvo. Jedinstvo u osudi zločina čiji god oni bili, jednistvo u nastojanju da se oni nikada ne ponove, jedinstvo u iskrenoj želji boljeg sutra za sve.


Kad već spomenuh utakmicu, sa njom ću završiti. Nemam ništa protiv da bosanski Srbi navijaju za SCiG, bosanski Hrvati za Hrvatsku... Međutim sve dok oni budu navijala protiv BiH, ovdje nema (su)života.

Bomboni bez šećera.

Ima li išta gluplje od bombona bez šećera. Šatro su zdrave za naše zube. Zdravlje zuba se postiže redovnim pranjem, a ne jedenjem bombona. Kod bombona bez šećera nema onog osjećaja... kada je ubacite u usta, onaj šećer se počne topiti, osjetite slatkoću u krajncima. Slatkiši trebaju da budu slatkiši. S vremena na vrijeme kupim si one ultra nezdrave hubba bubba žvake. Oni što se prodaju na metar u rolni... Ah ljepota šećernog ukusa, divna sintetička aroma voća.... tačno osjetiš kako ti se karijes pojavljuje po zubima... Prožvačem je par puta, napušem par ogromnih balona i čim postane bezukusna izbacim je van. Orbite i winterfreše žvaćem da osvježim dah... barem u onih prvih 2-3 minute. Kasnije je motam po ustma skoro nesvjesno... žvaka mala, a ja živčana, tako da zaboravim na nju dok me vilica ne počne boliti.

Bezalkoholno pivo

Ima i ukus piva svojih čari, ali koja je poenta bezalkoholnog piva?! Možda ako ti žena neda da cugaš vani, pa da ne ispadneš papučar bolje izgleda da u ruci držiš pivsku flašu, a ne gusti sok od kruške.

I u novije vrijeme se pojavila još jedna...
Četkica za jezik

Dakle, bacite svoje četkice i pohitajte u oližnju trgovinu i kupite si novu četkicu. Naime ove su zastarjele, jer nemaju dio za čišćnje jezika. Ipak ne možeš onom stranom sa kojim preše zube pročetkati i jezik. "To nije higijenski", reče jedna moja prijateljica i ponosno ubaci četkicu za zube sa posebnim čistačem jezika u korpu.

Večer intimne iluzije sa Davidom Copperfieldom je završena. A kako je počela? Pa ovako...

Prva iluzija koju je napravio završila je neuspjehom... Naime, David, koji nam se po Sarajevu smiješio sa plakata nije uspio održati iluziju mlađahnosti. Na plakatima je izgledao kao na ovoj slici, no ipak nakupilo se godina i bora... pa sam se u jednom trenutku zapitala koje onaj čovjek na bini. Kada je napravio izraz lica ala Bob Saget (ne znate ko je on?! C c c c...), znala sam da je on. No da krenem redom.

Sliku sa događaja nemam, jer su mi na ulazu oduzeli telefon sa kamerom. Mislila sam napraviti par fotki... da budem u potpunosti iskrena. Kada sam ušla u dvoranu oficijelni spiker je rekao da je "zakonom zabranjeno fotografisanje"... Zanimljivo. Naša vlada nije u stanju donijeti najbanalnije zakone, ali su se za čas posla složili i donijeli zakon o Davidu Copperfieldu.

Cijene karata su bile 30, 40, 60 i 80 KM (za kune pomnožiti sa 3,6). Mi smo izabrali ove od 60 u nadi da ćemo sve to kvalitetno osmotriti. Mjesta koja su nas dočekala bila su u najmanju ruku katastrofalna. Istina tačno ispred nas je bio veliki video zid, ali to mogu da vidim i kod kuće... Htjela sam da vidim Live Show. Nakon kašnjenja od 45 minuta zbog gužve na ulazu show je počeo... Malo krivljenja glave, pa malo pomjeranja stolice i naštimala sam se u optimalnu poziciju da imam pristojan pogled na stage.

Ništa novo. Sve ono što se dalo vidjeti na TV-u zadnjih dana bilo je i na predstavi. Međutim, ja lično nisam otišla da bi bila iznenađena, otišla sam da vidim da li mogu provaliti šta se i kako se to stvarno odvija. Dakle, naoružala sam se jakim skepticizmom i krenula na posao razotkrivanja

U mnogome mi je pomogao dokumentarac o razotkrivanju iluzija koji prije par godina išao na HRT-u. Većina iluzije sastoji se od odvraćanja pažnje i igri svjetla i sjenke... Totalno sam ignorisala samog Davida. Ni u jednom trenutku nisam gledala u ono što on želi da svi gledaju, već na stvari koje se dešavaju okolo... Nije da se hvalim, ali za 60% iluzija mogu reći da generalno znam kako je ih je napravio... Prolazak kroz čeličnu ploču... relativno skontala, trik sa kartama skontala, skontala, patka iz kutije u kantu.... totalno skontala, smanjivanje relativno skontala... Istina skontala sam princip, ne mogu sada uperiti prstom u to... Ali mislim da sam bila blizu.

Ipak nepravedno bi bilo kad bih rekla da je talašika i bezveze. Ipak to što imam ideju kako neke od iluzija radi, ne znači da bi ja to mogla napraviti. Za sve trebaš da budeš majstor, a on se pokazao kao jedan. Nije džaba tako popularan.

Malo mi je išla na živce patetika... Naime išao je film o njegovom djedu i ocu, o tome kako... blah, ne da mi se o tome... To me malo upeglalo.. Ali hajde preživjelo se.

Imao je i prevodioca... meni omraženog Sarajevskog voditelja Faruka Čaluka. Kreten svoje vrste, pa mi je on malo zagorčavao ugođaj. Ipak, nisu sve Sarajlije na "ti" sa engleskim jezikom pa je prevodilac morao biti tu. No nije da se i David nije trudio da nauči par riječi. U svoje šale je ubacivao domaću tematiku. Recimo za trik koji je izvodio sa škorpijom imao je šalu... Kao učinće da nestane i pojavi se opet u Radovanovim gaćama. Publika je bila oduševljena... i Fadil Toskić je bio na tapeti... Sarajevski (jako nizak, metar i pokušaj) pjevač/frizer koji je imao uspješnicu "puče grom u srcu mom". Na licu mu se moglo vidjeti da mu nije baš najjasnije zašto se ljudi smiju na to... No on je showman sa odličnom produkcijskom ekipom iza sebe... Nije bitno konta li ili ne, bito je da je publika nasmijana i zadovoljna.

Nisam oduševljena... Nisam izašla sa WOW!!! osjećajem, ali mi je svakako drago što sam bila na takvom događaju... Sada i nikada više... Definitivno ne bi opet tolike pare dala.

Dosta nas se potajno nadalo da će jednim ćiribu-ćirba učiniti da u nepovrat nestanu nacionalističke stranke, no to se nije desilo.

Jeste dobar, ali nije tako dobar.