Marketing
(Su)Život
Život u BiH je svaki dan isti. Ni bolji, ni lošiji. Takav je od 25. novembra, 1995. godine. Dobro se sjećam tog dana, sjedila sam ispred TV-a, ubacila kasetu u video rekorder i snimala taj istorijski trenutak. Potpisan je Daytonski sporazum. Rat je gotov. Mislila sam da će mi jednog dana ta kaseta značiti. Da ću je pogledati sa ponosom i reći... ovo je dan kada je prestao rat, zabilježila sam taj trenutak istorije i ponosna sam na njega. Šta reći, imala sam 16. godina i u tom trenutku sam bila najsretnije dijete na svijetu. Mislila sam da će sutradan svi izaći na ulice, pjevati plesati... grliti se i nastaviti živjeti u bratstvu i jednistvu. Što ti je biti Titov pionir.
Par godina ta kaseta je sakupljala prašinu, dok mi nije zatrebala da snimim neki film... više se i ne sjećam koji. Trebala sam van, a gledao mi se film. Tako je izbrisan taj komad istorije sa TDK kasete od 180 minuta.
Dayton
Vrijeme je prolazilo, a stvari su polako bivale jasnije. Dayton je bio marketinški trik zapadnog svijeta. Ipak, nije dobar publicitet kada se svaki dan na svjetskim TV stanicama vide mrtva tijela civila, u (kako to domaći propagandisti vole reći) srcu Evrope. Istina, zaustavljeno je bezumno ubijanje, ali još jedna istina je da se to ubijanje na isti ovakav način moglo i ranije zaustaviti. Kako i zašto se to (nije) desilo kazaće istorija - istorija koju pišu pobjednici. Ko će ovu našu pisati ne znam, jer u ovoj zemlji svi su gubitnici.
Živjelo bratstvo i jednistvo
Pije nekih 10-ak dana, na beogradskoj Marakani odigrana je utakmica SCiG - BiH. Incident koji se desio na stadionu ponovo je izvukao kosture, koje se tako trudimo da zaguramo u ormar, sakrijemo ispod kreveta i nikada ne vidimo. No to nije moguće. Kosturima je mjesto pod zemljom, da se oprostimo od njih i nastavimo sa svojim životima.
Iz bosanskih gradova došli su Srbi, koji nisu toliko navijali sa SCiG, koliko su trljali sol na ranu šačici bosanaca.
Nož-Žica-Srebrenica, odjekivalo je sa tribina. Koliko čovjek treba biti bez duše, da viče tako nešto. Uz svaki povik išla je i gesta u maniri Hitlerove omladine. Svaki povik značio je, "Da! Mi smo to uradili! I uradićemo opet, ako bude trebalo!" Zastrašujuće.
No da ne idem u ekstreme. Sve ovo može se pripisati mentalitetu gomile. Dovoljna su dva bolesnika, da za sobom povuku čitavu grupu ljudi. A takvi su bolesnici vode ovu zemlju. Ne biste ih prepoznali na ulici jer ne nose ludačke košulje. Ovi bolesnici su u skupim odjelima. Pokazali smo se kao slijep narod, kojem možeš prodati muda pod bubrege. Ipravka, mi smo narod kojem svakodnevno prodaju muda pod bubrege.
- Ivo Miro Jović, član predsjedništva Bosne i Hercegovine
Tužno je što u ovoj izjavi ima istine. Ne treba da postoji Republika Srpska, ni jedna druga republika u republici... Previše je to za jednu malu zemlju kao što je BiH. Još nam samo Slovenci i Makedonci fale i imamo novu državu - Mini Yu.
Dok ovo pišem po glavi mi se vrti onaj refren... Why Can't We Be Friends...
Yugo nostalgija
Premlada sam da bi bila jugo-nostalgičarka u pravom smislu te riječi. Ako žalim za nekim starim vremenima to bi bilo djetinjstvo, bezbrižnost... Ne znam kako je bilo živjeti, putovati... Ali da bi BiH opstala kao država koja ima namjeru graditi bolju budućnost svi moramo biti pomalo jugo-nostalgični. Barem se sjetiti onog vremena kako je bilo ne mrziti.
Koja floskula, rekli bi mnogi. Možda i jeste, međutim istina je to velika. Nisam crveno obojena... nisam obojena uopšte, jednostavno vjerujem da ne možemo dalje dok ne počnemo vjerovati u bratstvo i jednistvo... Ne mislim na ono u komunističkom smislu, ne moramo biti braća... ne moramo se ni voljeti, ali moramo imati jednistvo. Jedinstvo u osudi zločina čiji god oni bili, jednistvo u nastojanju da se oni nikada ne ponove, jedinstvo u iskrenoj želji boljeg sutra za sve.
Kad već spomenuh utakmicu, sa njom ću završiti. Nemam ništa protiv da bosanski Srbi navijaju za SCiG, bosanski Hrvati za Hrvatsku... Međutim sve dok oni budu navijala protiv BiH, ovdje nema (su)života.
Post je objavljen 21.10.2005. u 06:55 sati.