Stojim na stanici i gledam na sat... 09:15, autobusa nema. Javljam drugoj prijateljici da ću kasniti (lažem - gužva u saobraćaju) i da mi sazna u kojoj učionici se odvija odbrana. Govori ona, kasna i profesori, a učionica 127. Dolazi autobus... ima nade. I pred stanicu na kojoj trebam izaći bus upade u gužvu... 500 metara deset minuta.
Ulijećem na fakultet, tražim učionicu.... 122, 123, 124, 125, 150, 151 ?!?!?!?!?! Padam u očaj. Pitam čistačicu gdje je 127, a ona kao krenu da mi objasni zašto je to tako... Stepenice, su pomjerene, to je dio stare zgrade... bla, bla... Došlo mi da je protresem i da kažem: WOMAN, THERE'S NO TIME, LIFES ARE AT STAKE...
Gospođo, ne interesuje me... gdje je 127?
Upućuje me na sprat više... Stojim pred vratima... Kuc-kuc otvaram vrata i odmah se izvinjavam.... Kad 5 ljudi koji su bili unutra rekoše... PAZI!!!
I ja kao ŠTA?! i gurnuh vrata do kraja. Bum-tras... srušila sam onaj... kako se to zove... stalak sa bijelim platnom na koji se projektuje. Aaaaaaaa.... sramote.. Zemljo, otvori se.
Sjedam i skidam duksericu, prijateljica do mene me pita.... šta ti viri iz farmerki... okrećem se i primjećujem zelenu čarapu kako viri iz pojasa... Kako se našla tu, nebo zna...
Preskočit ću dio u kojem me na zakusci zajebavaju na mrtvo ime zbog mog katastrofalnog upada na odbranu.
Sljedeća obaveza, predati papire za produžetak pasoša. Popunjavam formular, upisujem adresu i predajem ostatak papira...
Službenik mi govori... Adrese vam se ne podudaraju... Ha?! Napisali ste jednu adresu, a na prijavi mjesta boravka vam je druga... Pogledam onu prijavu, kad tamo Adema Buće 5. Pojama nemam gdje se ta ulica nalazi... On meni... morate otići u CIPS da to ispravite. Odlazim u CIPS, a oni meni da moraju pronaći formulare koje sam ja popunjavala da bi utvrdili čija je greška, moja ili njihova... Biće za 2 dana... AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!!
Dolazim kući i kuliram. Dođe mama i zamoli me da odem do ove udaljenije mesnice i kupim joj neke bifteke. Baš fino, taman da provozam moje relativno novo biciko... Napokon se osjetih dobro... Malo mi bi preteško, te krenuh promijeniti brzinu. Zakoči mi zadnji točak i zamalo vrat ne slomih... mjenjač je uletio u zadnju felgu, pokidao žice i zaglavio se. Padam u očaj.... šta da radim. Došlo mi je da bajk ubacim u obližnji potok... Tada sam shvatila kako se oni silni automobili nađu u rijekama.
Bukvalno sam odnijela biciklo do kuće... (skoro 1 km) i pokušala da raspetljam situaciju. Napokon sam uspjela izvući dio mjenjača iz felge, pokušala sam da skinem točak. Jedini ključ koji sam imala je pukao... KOMAD JEBENOG ALATA MI JE PUKAO!!!
U zadnjem pokušaju, uzimam kombinerke hvatam za maticu i luđačkim naporom pokušavam da je odvrnem. Kombinerke spadaju sa šarafa, nokat mog desnog palca kači se za mjenjač i puca... ono.. iz mesa. Vrištim na balkonu ko budala... Oprala sam ruke, zapalila cigaru i legla da odspavam...
Jednostavno, taj dan nisam trebala ustati iz kreveta.
|
