Žuta Minuta

Večeras sam gledala sve vremenske prognoze na kanalima svih bivših jugoslovenskih država koje moja kablovska televizija nudi. I nećete vjerovati... svi su rekli isto: kiša-snijeg-kiša-snijeg...

Negdje u dubini duše sam se nadala da će barem jedna od njih reći: Sutra će biti sunčano i toplo... Ali nisu... fakat nisu. Napokon su se svi složili oko nečega... valjda ima neko dobro i u tome...

Ali ja ne mogu više... Neeeee mooooguuuuu.....

Glupi snijeg nije padao za Božić, Novu godinu... i odjednom mu prahnulo... hajde da nadoknadim svo ovo vrijeme koje nisam padao. Ali sada mi neke stvari počinju biti jasnije.... Sve je počelo prije mjesec dana (sada dođe ona jingely muzikica i slika se zamuti).

Napokon smo se nakanili da pogledamo mega-giga-uber spektakl "Day After Tomorow"... Raspravili smo kako je to jedan glup film.. i ja sam krenula kući. Počelo je sniježiti.

Sutradan sam, u svom redovnom jutarnjem gledanju CNN-a vidjela našto čudno... U New Delhiu je padao snijeg... Nije mirisalo na dobro... Od tada je krenulo nizbrdo... Gomile snijega... arktičke hladnoće... Katastrofa.

(jingely muzikica i vraćam se u sadašnjost)

Ne znam... Gubim se... Ne znam koliko dugo još mogu izdržati... Ako se više ne čujemo... završavam post mudrim riječima jednog mog poznanika...

"Više volim u govno stat', nego u snijeg"

Jesam šta?! Pa depresivna. To me dočekalo na naslovnoj stranici bloga. Nije mi se dalo čitati dalje jer sam previše depresivna tako da mi nije do čitanja o depresiji.

Ovo vrijeme me ubija... ali doslovno. Poludiću u kući. Nisam izašla kako treba daaanima. Osjećam prve naznake ludila, depresije... kako hoćete.

Dosta mi je snijega za čitav život... ma za dva života. Moram poraditi na karmi, da me ne reinkarnira u Kanadi, Švedskoj ili nedajbože Sibiru. Ne znam da li se ovo računa u rad na karmi... ali u nedjelju sam sa puno strpljenja digla frišku instalaciju windowsa, čak se nisam nervirala... sve je proteklo začuđjuće glatko. Danas sam usisala kućište kompjutera, našla poklopce i zatvorila ga malo... da se ne praši jadničak, oribala monitor (a čitavo vrijeme sam mislila da mi kontrast ne valja). Pritom sam rasplela sve kablove i pokušala ih dovesti u red. Naravno neuspješno. Tu sam opsovala par puta... ali šta se može. Kako obuzdati mnoštvo kablova mi je još uvijek misterija. Očistila sam tipke na tastaturi... jednu po jednu. Ko zna možda u slijedaćem životu budem Silicon Graphic kompjuter. (Ovaj pokušaj informatičke šale je dokaz da definitivno moram izlaziti ćešće)

Glupi snijeg je valjda zatrpao antenu, pa je kablovska u komi... tako da sam propustila svoju omljenu ultra depresivnu seriju - Oz.

Da stvari mogu biti gore dokaz je i ovo. Navukla sam se na društvenu igru Puerto Rico. Kao što se da primjetiti... društva baš i nemam u posljednje vrijeme, pa sam našla online verziju. Šta je tu loše?! Pa server im je pao... ili šta, jer čitavo veče ne mogu da se nakačim na njega. Darling je otišao od mene ranije, jer ne želi da ga ovaj dosadni snijeg zatrpa - opet.

Mrzim snijeg, mrzim zimu... a tebe Murphy... uuuu tebe mrzim sa posebnom predanošću večeras.

Nisam se jedno vrijeme javljala, jer je Internet otegao papke. Grozno, krajnje grozno. Puna 3 dana sam bila odsječena od cyber-svijeta. Shvatila sam da sam ovisnik... ali o mojoj novostečenoj ovisnosti neki drugi put.

Jutros sam se probudila sam bolom u lijevom koljenu. Grozna probadajuća bol. Sinoć sam legla ok... jutros se probudila sa koljenoboljom. Na pitanje šta mi je, odgovorila sam:

- Ma boli me koljeno, i dodala
- Mora da će promjena vremena

I sama iznanađena svojim odgovorom, otšla sam u sobu i zapitala se.... odakle mi ta promjena vremena.

Uvijek mi je bilo šega kada neko kaže da ga nešto boli na promjenu vremena. Obicno su stare povrede, operacije i sl. su glavna bolna mjesta. Nekada sam to vidjela kao opravadanje starijih.. u fazonu. Ne boli me nešto zato što starim, nego zato što je promjena vremena. Jednostavno mi nije bilo logično to. Kakve veze vrijeme ima?! Sada vidim nisam bila upravu, jutros mi je to bio savršeno prirodan odgovor. Svoje lijevo koljeno sam jednom sjebala (neuspješno) pokušavajući bordati. To je to... nema biti šta drugo.

Pgledala sam vremensku prognozu... i fakat kažu sutra promjena vremena, a i danas je otoplilo. Pitam se da li to ima neke veze?! Naravno da ima...

Dijelovi tijela stvarno bole na promjenu vremena... pa nisam valjda stara :)))

(slijedeći korak... kupovina poveza za koljeno doktora Levina :))

Kada sam bila mala sanjala sam da ću jedanog dana izumiti nešto genijalno, nešto potrebno čitavom svijetu. Onda bi postala jaaako bogata i radila šta god mi se prohtije.

Imala sam pravo cool vizije kad sam bila mala. Nisam ih se odavno sjetila. Sjedim zamotana u deku, glava me pomalo boli i hladno mi je van svake pameti... Upravo sam prelistala neke stare albume sa slikama. Prisjetila sam se nekih furki kad sam bila mala.

Bila sam uvjerena da će za mog života biti moguć put na mjesec za sve koji to žele. Čvrsto sam vjerovala da postoje vanzemaljci i da ću iz sresti na svom putovanju kroz sunčev sistem (utjecaj Star Treka na moj životni put).

Znala sam dugo sjediti pored mravinjaka i pričati im tihim glasom koješta, uvjerena da oni misle da smo mi ljudi bogovi. Pokušavala sam da ih utješim i izvinim se zato što ih ponekad gazimo.

Ljeta sam provodila kod bake na selu. Penjala sam se po drveću i čekala dan kada će to postati sport. Ja bih naravno osvojila zlatnu medalju.

Onda sam došla u period koji volim da nazovem Aghata Christie. Vrijedno sam bilježila sve "čudne" događaje. Pokušavala sam što bolje zapamtiti lica ljudi koje srećem, u slučaju da se desi neki zločin i ja budem jedini svjedok koji mora dati opis crtaču.

Onda sam ušla u pubertet, pojavile su se bubuljice. Usavršila sam vještinu, kako maznuti mami što više cigara iz kutije, a da ona to ne primijeti. Neke stare su bile od koristi.... kao recimo penjanje. U mom naselju je bila jedna građevina. U nju se nije moglo ući, nego popeti se na prvi sprat uz pomoć razvaljenog ormarića za struju na zidu i dvije cijevi koje se tu građevinu povezivale sa zgradom pored nje. Nije baš medalja, ali znala sam da će se penjanje po drveću isplatiti jednog dana :) A zašto sam se penjala.... pa negdje je trebalo ispušiti te cigare :)

I evo me sada kao penzioner, petak navečer ja sjedim u kući i razmišljam o svojim djetinjastim maštarijama. Ali ipak.... još uvijek mislim da ću se probuditi jedno jutro sa brilijantnom idejom koja će promijeniti svijet... I da.... Vanzemaljci postoje. U to sam 100% sigurna.

Sutra ujutro imam ispit, nisam nešto naročito učila i vjerovatno će proći neuspješno. Ali ne mogu da spavam. Vrti mi se po glavi jedno šokantno otkriće.

Kako se ljudi nose sa svojom ćelavošću. Sjećam se svoga razrednika iz srednje škole koji je imao duuugački pramen brižno složen preko ćelave glave. Uvijek sam se pitala kako neko uspije pustiti tako dugačak pramen. Danas sam to saznala.... i to na primjeru svog rođenog oca. Naime on na tjemeni još uvijek nije izgubio kosu u potpunosti. Sa onog gustog pojasa je počeo da pušta pramen koji nekako zakamuflira i ukomponuje u ono malo kose što mu je ostalo. Sada se to ne primijeti puno (naglasak na puno), ali kada izgubi i ono malo kose sa glave izgledaće nadasve smiješno.

Čitav dan sam ga nagovarala da ošiša to. Čak sam mu u više navrata pokazivala svog razrednika... i on sam mu se smijao kako glupo izgleda. Izvukla sam mu sliku sa mature. Ni to ga nije pokolebalo. Pokušao mi je nabacati razloga zbog kojih želi da sačuva taj pramen.
- Izgledaću smiješno
- Već izgledaš smiješno
- Nekada sam imao tako dobru kosu (što je istina, ja imam kvalitetnu kosu na tatu... nadam se da je i ja neću izgubiti u pedesetim :))
- Upravo tako... nekada...
- Biće mi hladno po glavi
- Da... a taj rijetki pramen na glavi će je ugrijati. Tata pričaš sa kćerkom koja nema nešto dužu kosu od tebe... Pardon, tvoj pramen je duži.
- Moja Leeloo, ja ga jednostavno ne mogu ošišati.

Predala sam se. Nisam ga više nagovarala. Ko zna, možda da je ranije počeo gubiti kosu... a ne sada, usred krize srednjih godina.

Poznajem dosta ljudi koji su rano počeli gubiti kosu. Oni to podnose jako dobro. Neki se šišaju skroz na ćelavo, neki ostave malo kose. U svakom slučaju nije primjetno, ne bode oči, nije smiješno. I moj darling se polako oprašta sa svojom kosom.

Nikada nisam srela nekog mlađeg sa takvom ofiražom na glavi. Možda će to izumrijeti sa njegovom generacijom. Mislim taj pramen, navlačenje kose na čelo. Presađivanje kose... čujem da je jako IN.

Dragi dobri GPRS. Evo javljam se u jednom live reportu sa planine Vlašića. Snijega ima na gomile, a bogami i zime. Nalazim se u kući sa 15 ljudi i imam jaku potrebu da pišem o raznim društvenim pojavama života u velikoj zajednici, ali ne mogu... laptop je potreban da bi se u mreži igralo Warcrafta.

Ne bavim se nikakvim zimskim sportovima, tako da se uglavnom frontalno dosađujem. Šta ćeš... Evo pokušavamo iskopati kandidate za igranja Portorika. Ako uskoro završim sa ovim postom, znači da smo našli kandidata.

Ipak nismo našli kandidata, dakle ja nastavljam sa postom, dok se neko ne nakani postaviti projektor, prikopčati x-box da se igramo.

Kao što se može primjetiti mi smo jedna tech grupa. Sve je kompjuterizovano kranje.

Evo izgleda da se organizuje aktivnost neka... odoh.

Stvari nestaju, stvari se pojavljuju... Misterija.

Dnas su se desile čak dvije.

Nakon moje odluke da neću vraćati stare postove, napisala sam novi. Mojim ponovnim povratkom na stranicu, oni su se misteriozno pojavili... Ali to nije jedina misterija.

Nakon što sam jutros izašla iz kuće bez zuba četvorke u ustima, ona se misteriozno vratila. Dobro i nije neka velika misterija. Zubarka je pročačkala po ustima i mom novčaniku što je rezultiralo mojim širokim osmjehom.

Me Happy!

Prošle sedmice sam napisala jedan tako lijep post (moja skromnost još jednom kicks in). Bila sam ponosna na njega. Onda me šef nazvao i rekao imaš grešku tu i tu (vezano za posao, a ne za moj prelijepi post) i ja stavih vrijeme objave 3 sata kasnije, ono kao da još jedno pročitam ispravim svoje uobičajene disleksičarske greške... I ode on tako u nepovrat.

Vjerovatno ću ovim postom obrisati neke, ali mi je pravo pegla to više vraćati. Ko je pročitao, pročitao je... a ko nije... pa nije imao nešto naročito ni pročitati.

Snijeg opet pada, ja kasnije odoh kod zubara, a sutra odoh na jedan chill out odmor na Vlašić.

Pozdrav!