Sutra ujutro imam ispit, nisam nešto naročito učila i vjerovatno će proći neuspješno. Ali ne mogu da spavam. Vrti mi se po glavi jedno šokantno otkriće.
Kako se ljudi nose sa svojom ćelavošću. Sjećam se svoga razrednika iz srednje škole koji je imao duuugački pramen brižno složen preko ćelave glave. Uvijek sam se pitala kako neko uspije pustiti tako dugačak pramen. Danas sam to saznala.... i to na primjeru svog rođenog oca. Naime on na tjemeni još uvijek nije izgubio kosu u potpunosti. Sa onog gustog pojasa je počeo da pušta pramen koji nekako zakamuflira i ukomponuje u ono malo kose što mu je ostalo. Sada se to ne primijeti puno (naglasak na puno), ali kada izgubi i ono malo kose sa glave izgledaće nadasve smiješno.
Čitav dan sam ga nagovarala da ošiša to. Čak sam mu u više navrata pokazivala svog razrednika... i on sam mu se smijao kako glupo izgleda. Izvukla sam mu sliku sa mature. Ni to ga nije pokolebalo. Pokušao mi je nabacati razloga zbog kojih želi da sačuva taj pramen.
- Izgledaću smiješno
- Već izgledaš smiješno
- Nekada sam imao tako dobru kosu (što je istina, ja imam kvalitetnu kosu na tatu... nadam se da je i ja neću izgubiti u pedesetim :))
- Upravo tako... nekada...
- Biće mi hladno po glavi
- Da... a taj rijetki pramen na glavi će je ugrijati. Tata pričaš sa kćerkom koja nema nešto dužu kosu od tebe... Pardon, tvoj pramen je duži.
- Moja Leeloo, ja ga jednostavno ne mogu ošišati.
Predala sam se. Nisam ga više nagovarala. Ko zna, možda da je ranije počeo gubiti kosu... a ne sada, usred krize srednjih godina.
Poznajem dosta ljudi koji su rano počeli gubiti kosu. Oni to podnose jako dobro. Neki se šišaju skroz na ćelavo, neki ostave malo kose. U svakom slučaju nije primjetno, ne bode oči, nije smiješno. I moj darling se polako oprašta sa svojom kosom.
Nikada nisam srela nekog mlađeg sa takvom ofiražom na glavi. Možda će to izumrijeti sa njegovom generacijom. Mislim taj pramen, navlačenje kose na čelo. Presađivanje kose... čujem da je jako IN.
|
