Ah, odavno nisam napisala jedan ovakav post. Kasno je, a ja sam se pripita vratila kući poslije jednog finog druženja. Naime, izašla sam sa jednom prijateljicom van... prijateljicom iz ratnog perioda. Ustvari bivšom djevojkom mog bivšeg najboljeg druga... Sjedili smo u jednoj finoj kafanici u kojoj sam poslije 12 ja bila najmlađa... jeeeee... I super je bilo. Onda su tu navratili moj prijatelj iz srednje škole i njegov prijatelj kojeg i ja dobro znam. U dublje analize odnosa i prijatelja mog prijatelja iz srednje neću ulaziti jer ovo već poprilično zvuči kao sapunica, a i nisam baš u najlucidnijem stanju da razglabam o tome.
Dakle našla sam se sa facama koje dugo nisam vidjela. I klasika... prisjećanje nekih starih dan. Od ratnih priča koje odavno nisu prepričane, do srednjoškolskih budalaština koje će zauvijek ostati u mome srcu (aj patetike mrtve... bljuv.. ništa mi pametnije nije palo na pamet).
Možda mi je malo prekratko trajalo sve to, jer ja sam vazda na svim skupljanjima ostajala do kraja. Dva puta mi se u životu desilo da sam otišla ranije (dakle ne posljednja) i sutradan su mi pričali....
- Joj znaš šta se desilo kada si ti otišla
- Joj da si vidjela... samo što si izašla preko vrata
E nećeš majčin sine... Od tada sam se trudila da uvijek ostajem do kraja. Moja majka nije baš najbolje to prihvaćala, ali to je tema za neko drugo pijanstvo :)
U svakom slučaju bilo je baš super... Od poprilično neperspektivnog petka navečer, nastao je još jedan događaj koji će se prepričati nekada... u budućnosti... za godinu... dvije... pet... Kad se ponovo sretnemo, namjerno ili slučajno... nebitno
Super!
|
