Historia est magistra vitae. Ali su i ti Latini znali srati bezveze, a i mi pušiti njihova sranja. Niko nije ništa naučio od istorije. Mi smo i dalje isto glupi i ograničeni, samo što sada imamo bolju tehnologiju. Izmislili smo upaljač, umjesto da vatru palimo kamenom od kamen.
Sinoć sam pomagala prijateljima da presele u drugi stan. Dragi me vozio kući, sa Skenderije, preko Vraca do Dobrinje. Put kroz drugi entitet. Onako razgledajući kroz prozor autmobila... ništa nije različito. Božićni i novogodišnji ukrasi su tu, malo je mračnije... Pao mi je na pamet Berlinski zid. Kada su ga srušili čitav svijet se ponadao da zidova podjele više nikada neće biti, da samo naučili nešto od istorije. Onda je nikao novi zid podjele... Izraelski. Oni kažu da imaju dobar razlog za to. Za sve se može naći razlog, ali to ne mora značiti da je razlog=opravdanje. Na putu do Dobrinje kroz srpski entitet se vozi neki 5-10 minuta. Nema nikakvih zidova, zapreka... ne onih fizičkih. Ovdje mnogo gori zid u pitanju. Zid u glavi. Građevina od betona, cigle može biti srušena, ali kako srušiti zidove u glavama ljudi i to ne samo ovdje nego širom svijeta.
Kako isprati gorak okus iz usta, od laži i obmana kojima nas naše "vođe" hrane svakodnevno. Možda je u tome i problem, možda to i nije tako gorak okus. Ko zna, možda većinu "hrane" intravenozno... da ne osjete ukus, ali da ih drži na životu, onako jedva.
Prilazeći Dobrinji od crvenih, plavih i bijelih lampica napravljena je srpska zastava. Kao dokaz, pečat, zid... koji dokazuje da smo podijeljeni. Počeli smo pričati o budućnosti zemlje, o strahu od novog rata. Uhvatio me napad panike. Imala sam osjećaj da će mi srce izaći na nos. Jedan dan se probudiš sa nadom u bolje sutra, a onda naletiš na jedan imaginarni zid i shvatiš da je zemlja u kurcu i da se nikakvo poboljšanje ne nazire. Jednino što vrijedi ovdje je ono malo ljudskog duha što je ostalo. Pa se skupa možemo veseliti za Božiće, Bajrame, Nove godine. Odlična prilika da se na samo jedan dan zaboravi sve što nas pritišće, da popijemo, možda nekada i previše... ali samo jedan dan da se ne ražmišlja o budućnosti koja nas čeka.
Ne znam. Možda previše gledam vijesti, čitam izvještaje... koji govore da ništa ne ide na bolje. Dok jedni u Africi umiru od AIDS-a, drugi u Americi kupuju dijamantne ogrlice za svoje minijaturne pse. Dok djeca umiru od gladi, snobovi plaćaju 1000 dolara za kajganu. Pa jebemu majku... to su samo jaja.
Gdje je pravda na ovom svijetu. Gdje je moral i ljudskost. Nema je... Od kamenog doba se nismo promijenili. Još uvijek smo životinje koje umjesto praćke i toljage koriste puške i topove.
|
