Danas sam bila u gradu. Morala sam koješta završiti. Poslije sam stavila slušalice na uši i krenula u šetnju. Grad su relativno fino okitili. Polako su mi se esktremiteti počeli smrzavati, te navratih u Imperijal na jedan čaj s rumom prije polaska kući.
Unutra prava božićna atmosfera, sve okićeno, sjaji... ma ljepota. Samom muzikom nisam bila zadovoljna pa sam opet nabacila slušalice, sjela do prozora i posmatrala ljude vani. Volim to.. nekako mi je merak. U zavisnosti od muzike koju slušam imam neke svoje mini tipove. Recimo slušala sam Guano Apese i uglavi sam vrtila neki svoj muzički spot, sa ljudima koji prolaze.
Učinilo mi se da je neko zovnuo moje ime, ali sam to otpisala kao pričinjavanje i nastavila gledati ljude. Onda me neko potapšao po ramenu. Bila je to poznanica iz srenje škole koju nisam vidjela 3 godine. Poslije uobičajenih pozdrava, pitanja i odgovora: Gdje si? (Evo me.)Šta ima? (Ma, nema ništa) i Što ne nazoveš ponekad? (A što ti ne nazoveš?), Pitala me...
- Koga to čekaš?
- Nikoga?
- (Tugaljivi pogled) Pa, jel to sama sjediš?
- Jah.
- Aaaa... Pa hajde sjedi s nama (pokazuje na sto koji nije pored pozora i za kojim sjede 3 osobe koje ne poznajem)
- Ma neka, baš sam se zgotivila ovdje.
- Joj, baš mi te nekako žao ostaviti da sjediš sama. Hajde bona... Insistiram
I šta reći na to. Možda:
- Žali mamu svoju, a mene pusti na miru.
Ustajem i sjedam za njihov stol.
I tako, od 15 minuta koliko sam sjedila sa njima, 5 minuta su tračali poslovne kolega, a slijedećih 10 je moja poznanica pričala na mobitel.
Ustala sam i izgovorila još par otrcanih fraza:
- Drago mi je što sam te vidjela, čućemo se i dogovoriti izlazak, hoću, javiću se...
Ostavila sam pola šolje odličnog čaja s rumom i izašla na hladnoću. I opet mi se neko uspjeo usrati u ćeif.
|
