Ziv sam ljudi ziv...
Blizi se godisnjica ovog bloga...jej...a s godisnjicom blizi se i moj rodendan...
U skoli sve po starom, ispravil sam jedinicu...tak da ide...
Eva sada jednog mog sastavka...ocekujem barem dva komentara...

Sjedim u zadnjoj klupi, u nekom neodređenom razredu, i slušam nekog neodređenog profesora, profesora koji govori o nečem meni neshvatljivom.
Pred sobom vidim učenike kojima je podjednako tako dosadno kao i meni, gledam ih i ustvrdim da bih radije bio u pustinji ili bilo gdje osim u ovom neodređenom razredu, s ljudima koje jedva poznajem. Mislio sam da ih poznajem, ali tek sad shvaćam u kakvoj sam ogromnoj zabludi bio. Neke sam od njih smatrao prijateljima, a ispada da me uopće ne zamjećuju da me uopće ne vide. Ne vide moj cijeli karakter, zašto ne vide? Ali imam nade da me neki od njih smatraju prijateljem, istinskim prijateljem. Zvono me prene iz razmišljanja, zvono koje označava kraj ovog sata, ali i početak još novog, isto tako neodređenog sata. Čekam profesora, da napokon stigne, da počinje predavati, da utonem u misli, da zaboravim na vanjski svijet. U misli mi neočekivano dolazi misao «I mladić je uronio u Dušu Svijeta i vidio da je Duša Svijeta dio Božje Duše, i da je Božja Duša njegova vlastita duša. I da on, mladić može činiti čuda.» Divim se ovoj misli, tek sad shvaćam njen pravi smisao, uviđam svu genijalnost Paula Coelha. Ja mogu činiti čuda, jer onaj mladić je svatko, a svatko je kovač vlastite sreće i može činiti čuda. Nadam se da ću uspjeti u životu, da se neću razočarati u svemu, u životu. Mogu sve što hoću, jer samo mi je nebo granica. Moram ustrajati u svom naumu, ne smijem odustati, ne smijem se predati, jer ako se predamo, to je kraj i nema nam povratka. Na kraju, nadam se da ću imati dobar i uspješan život, nadam se jer nada umire posljednja.
Zvono me preplaši i misao nestaje. Buka učenika prekida spokoj. Počinje novi sat, nova razmišljanja, nova shvaćanja.

Zdravo svima..
Dakle danas je nedjelja, sutra škola, kaj nek drugo velim osim divota...
Kako patim od kronicnog nedostatka inspiracije :'( ah kaj bus kaj bus...
U školi za sad sve u redu...nema još ni jedne kulje :D nadam se da je i nece biti tako skoro :D...
Za kraj jednan lyrics i slika:

Wish You Were Here (Waters, Gilmour) 5:17

So, so you think you can tell
Heaven from Hell,
Blue skys from pain.
Can you tell a green field
From a cold steel rail?
A smile from a veil?
Do you think you can tell?

And did they get you to trade
Your heros for ghosts?
Hot ashes for trees?
Hot air for a cool breeze?
Cold comfort for change?
And did you exchange
A walk on part in the war
For a lead role in a cage?

How I wish, how I wish you were here.
We're just two lost souls
Swimming in a fish bowl,
Year after year,
Running over the same old ground.
What have we found?
The same old fears.
Wish you were here.