Ziv sam ljudi ziv...
Blizi se godisnjica ovog bloga...jej...a s godisnjicom blizi se i moj rodendan...
U skoli sve po starom, ispravil sam jedinicu...tak da ide...
Eva sada jednog mog sastavka...ocekujem barem dva komentara...
Sjedim u zadnjoj klupi, u nekom neodređenom razredu, i slušam nekog neodređenog profesora, profesora koji govori o nečem meni neshvatljivom.
Pred sobom vidim učenike kojima je podjednako tako dosadno kao i meni, gledam ih i ustvrdim da bih radije bio u pustinji ili bilo gdje osim u ovom neodređenom razredu, s ljudima koje jedva poznajem. Mislio sam da ih poznajem, ali tek sad shvaćam u kakvoj sam ogromnoj zabludi bio. Neke sam od njih smatrao prijateljima, a ispada da me uopće ne zamjećuju da me uopće ne vide. Ne vide moj cijeli karakter, zašto ne vide? Ali imam nade da me neki od njih smatraju prijateljem, istinskim prijateljem. Zvono me prene iz razmišljanja, zvono koje označava kraj ovog sata, ali i početak još novog, isto tako neodređenog sata. Čekam profesora, da napokon stigne, da počinje predavati, da utonem u misli, da zaboravim na vanjski svijet. U misli mi neočekivano dolazi misao «I mladić je uronio u Dušu Svijeta i vidio da je Duša Svijeta dio Božje Duše, i da je Božja Duša njegova vlastita duša. I da on, mladić može činiti čuda.» Divim se ovoj misli, tek sad shvaćam njen pravi smisao, uviđam svu genijalnost Paula Coelha. Ja mogu činiti čuda, jer onaj mladić je svatko, a svatko je kovač vlastite sreće i može činiti čuda. Nadam se da ću uspjeti u životu, da se neću razočarati u svemu, u životu. Mogu sve što hoću, jer samo mi je nebo granica. Moram ustrajati u svom naumu, ne smijem odustati, ne smijem se predati, jer ako se predamo, to je kraj i nema nam povratka. Na kraju, nadam se da ću imati dobar i uspješan život, nadam se jer nada umire posljednja.
Zvono me preplaši i misao nestaje. Buka učenika prekida spokoj. Počinje novi sat, nova razmišljanja, nova shvaćanja.
Post je objavljen 27.10.2006. u 19:35 sati.