Evo i mene doma iz škole. Kiša me oprala, užas. Imal sam kišobran ali vjetar mi ga je strgal, baš imam peh, sve kaj primim spoterem, prilog tome idu i dvije rolete u gimnaziji (jedna popravljena) koje su pale pod mojim rukama. Kaj mogu takav sam kakav jesam. Ovaj dan mi baš i nije po volji, jedva čekam opet toplo vrijeme, kad mogu vidjet plavo nebo, kad sunce sja, kad se mi čini da nemam toliko briga, kako volim takvo vrijeme, podsijeća me na ljeto, na bezbrižnonst, ne neku mirnoću koju osjećaju svi školarci, ali ne mora kiša padat, mora biti hladno tmurno, depresivno užas, ali kako ljudi kažu nakon kiše dolazi sunce pa se nadam da bude sutra ljepo sunčano, a ako nebude sutra lijepo vrijeme neka barem bude u četvrtak kad idem na natjecanje. Dobil sam inspiracije, pa se postovi pišu češće nego prije. Promjenil sam pjesmu bloga, kak vam se sviđa? Volim Simona & Garfunkla, a to mi je usadila mama kojoj je Bridge over troubled water jedna od najljepših pjasama, moram reći da se slažem s njom, veoma mi se sviđa pjesma. Sutra će biti veselo čak veoma veselo. Dobimo testove iz matke i latinskog, mislim da bude pozitivno ali to samo dragi božek zna, pozdrav...

Evo još jedne pjesme od Azre:

tvoje ruke u neskladu
izmedu zbilje i sna
gledam grad u prolazu
neki ljudi iza nas
hajde uzmi me sa sobom
uradi mi sve sto znas
hajde uzmi me sa sobom
gracija
govoris mi da si slobodna
zelim vjerovati u to
ulica u odsjaju
zaludjujes me pogledom
jos uvjek je volim
da li to znas
trazim ritam u koraku
usporavam ti hod
slusam kako zapitkujes
uzvracam ti osmijehom