Moja drvena pisanica
Kao svake godine u ovo doba zavladala je užurbanost u našem domu, Uskrs dolazi. Ove je godine došao dosta ranije nego inače pa mi se čini da sam još jučer spremao božićnu jelku i nakit visoko na policu u garaži, a već sam u potrazi za dekoracijom za izradu gnijezda, mali piceki i plišani zečići, a iznad svega najljepše pisanice koje sam oslikao prije puno godina. Svake godine ih moram nadopuniti, jer se čestitarima ove „stare“ tako sviđaju da ih moraju nositi doma za suvenir i ukras njihovog uskršnjeg aranžmana. Pa istini za volju, radi toga sam pisanice radio s ljubavlju i izmišljao nešto novo i do tada neviđeno i lijepo kako bi zapele za oko.
U kuhinji se kuha šunka i stavlja pečenka u „pac“ kako bi uskršnje čašćenje bila slasna nagrada poslije posta. Kuhaju se i jaja za pisanice a iz pećnice miriši pinca a ja ukrašavam prvu rundu obojenih pisanica. Malom graverskom brusilicom iz namjerno napravljenih „packi“ različitih boja na jajetu urezujem lik na koji me „packa“ asocira. Ispred mene je pletena košarica u koje slažem dovršenu ljepotu. Uživam u tom poslu a misli mi lutaju kroz sjećanja, kroz davno minule Uskrse. Sam Blagdan je veliko vrijedno sjećanje i slavlje na Isusovu ljubav i žrtvu za vjeru čovjeka.
U sjećanjima su mi se vratile slike na Uskrs u Sisku kod mamine sestre Fanike i muža joj Čire, a tu su njihova djeca, od mene preko deset godina stariji Ivica i Zrinka. U toploj kuhinji već od ranog jutra teta Fanika, „moja druga mama“, kako sam ju ja nazvao, kuha i peče na starom limenom šparhetu. Na solu je skroman doručak, jer je već spremljena velika košara pokrivena grubim izvezenim pamučnim platnom, ispod kojega je bila posložena hrana. Sve to je ukrašavala maslinova grančica, je uskoro svi zajedno idemo u Sisačku crkvu na Uskršnju misu i blagoslov hrane.
Zrinka me vodi u vrt da potražimo gdje je uskršnji zec napravil gnijezdo i ostavil poklon njezinom pet godišnjem bratiću. U zeleniku vrta u gustom ljeskovom grmu od malo sjena, napravljeno je gnijezdo. U gnijezdu je vrećica miješanih drop bombona, tri naranđe i velika drvena pisanica, na kojoj je bil nacrtan zec sa puno šarenih pisanica na cvijetom prekrivenom proplanku. U drvenoj pisanici su bili mali šareni bombončići u obliku jajćeka. Naravno, pravog zeca nismo našli u gnijezdu, jer je zec jako plašljiva životinjica, pa nas sigurno gleda negdje sakriven u zelenilu vrta.
----------------------
Već je stiglo vrijeme i valjalo je poći do crkve, misa tek što nije počela. Od sredine četvrte ulice je trebalo doći do sisačke crkve, ili kak su mi Siščani rekli da je to Katedrala Uzvišenja Svetog Križa u Sisku, u velikom parku ispred poznatog mosta na Kupi. Putem su mi pričali što će se sada tamo događati, a ja sam slovio za jako znatiželjno dijete, koje je prije nego je dovršen odgovor na prethodno pitanje već postavljao novo. Dok su tešku košaru s jelom nosili Teta Fanika i stric Čiro, ja sam praznio slatke pisanice iz moje drvene, svako malo nudeći bombone mojoj voljenoj familiji. Putem su nam se priključivali susjedi sa pokrivenim košarama u ruci, tako da smo do crkve došli u velikoj grupi. Crkva je već bila puna pa smo stali na prostor ispred crkve iz koje se kroz širom otvorena vrata čuo glas svećenika.
Završila je misa, ljudi su pružali ruke jedni drugima i dijelili mir, a ja se nikada u životu nisam rukoval sa toliko nepoznatih nasmijanih lica. Ljudi su od velikih vrata crkve napravili špalir u dva reda između kojih je bio uski prolaz između košara sa kojih su skinute pamučne šarene i izvezene pokrivke, a zrakom se širio miris kuhanih šunki, kobasa, hrena, orehnjače, makovnjača i ostalih kolača, između kojih su štrčala grla flaša sa pićem. Od jednom mi sine u glavi kada sam vidio da je iz crkve izašao velečasni sa svojim ministrantima, mašući sa kandilom iz kojega se uzdizao plavičasti dim tamjana i uz molitvu Blagoslivljao hranu i piće, a moja pisanica je bila prazna. Teta fanika je držala našu košaru, ja se proguram do nje i na brzinu iz košare zgrabim jednu pisanicu i stavim je u moju drvenu pisanicu. Stanem između dvije košare, držeći u ispruženoj ruci moju drvenu pisanicu. Ljudi oko mene su ponavljali molitvu i gurkali jedan drugoga da pokažu klinca kako stoji između košara. Svima je na licu osvanuo veseli osmjeh, ne zato jer u Sisku je bilo malo ljudi koji nisu znali malog Zagrepčana, ali ovako nešto još nije bilo viđeno. Druga mama, Fančika, je vidjela reakciju oko nas i s ponosom i puno ljubavi gledala svojeg nećaka.
Polagano je prema nama dolazio velečasni. Kada me je vidio kako čekam Blagoslov i njegovo lice ozari smiješak te onako u prolazu mahne kandilom iznad moje drvene pisanice. U zraku iza velečasnog je ostao kao mirisna koprena plavičasti dim. Kada sam osjetio taj prekrasan miris s kojim sam se sreo prvi puta u svojem životu, podignuo sam ruku u kojoj sam držao poklopac moje pisanice, koju sam pak gurnuo u najgušći dim koji je lelujao u zraku, te onako na brzinu poklopio i zarobio dim u mojoj drvenoj pisanici. Naravno, u tišini izgovorene molitve i Blagoslova se od jednom iza svećenikovih leđa začuo dosta glasni „klik“ ili „škljoc“. Svećenik okrene glavu i preko ramena me pogledao, dok sam ja onako prestrašeno držao sa dvije ispružene ruke tek zaklopljenu pisanicu. Kada je vidio moj zbunjeni i prestrašeni pogled, jer je „klik“ iznenadio i mene, razvuče osmjeh od uha do uha susprežući se da ne prasne u smijeh, okrene glavu i nastavi s Blagoslovom kroz špalir košara sve do paviljona u parku, koliko je dug bio špalir.
Ja sam stisnuo s obje ruke na prsa svoju Blagoslovljenu pisanicu, a Fančika me nježno povuče i zaštitnički me stisne uz sebe. Ljudi oko nas su me sa simpatijama gledali i među sobom komentirali što se upravo dogodilo.
Događaj se dugo prepričavao po Sisku i našoj familiji. Pisanicu nisam htio nositi doma u Zagreb, nego me je uvijek čekala u ladici vitrine u predsoblju kuće Weissova, gdje sam se ja vračao na ljetne i zimske praznike, a svaki puta sam prvo pomirisao unutrašnjost drvene pisanice koja je godinama mirisala po tamjanu, u njoj je dugo ostao moj prvi Uskršnji blagoslov hrane. Mirisao sam tako godinama, sve dok jednog dana u posjetu Sisku nije došao jedan moj mlađi bratić i zboravio pisanicu vratiti na mjesto kada je napuštao Sisak.
|
Ksenija:Dragi ste mi gost!
Terenac
Bilješke iz mog života
