Zurl
01.05.2012.,utorak
Prva predavanja
Kako se radi crtani film
Sjetil sam se radoznalog deset godišnjaka, koji je tek došao u kaptolsku školu. Doselil se iz centra grada, iz Mažuranca u Medvedgrasku. Novi kvart, novi pajdaši, nova škola. U školi su ga nazvali filozof, jer je uvijek imao nekakva svoja gledanja na stvari oko sebe. Nije prihvaćao da nešto mora biti tako kako kažu, nego bi to isto moglo biti nekak drugačije, nekak po njegovom. Radi toga, vjerovali ili ne, nikada nije naučio tablicu množenja, jer tamo kažu da mora biti da je 1X1=1, a on je mislio da to može biti i nekak drugačije. Dakle, volio je sve ono što je neobavezno, a nije volio strogo određene stvari. Kao da su mu one sputavale njegovu slobodu i misli. A njegove su misli lutale nepreglednim poljima mašte što je hranilo njegovu kreativnost. Tu je vjerojatno ležao razlog i uzrok njegove velike znatiželje. Radi toga nije čudno što je kao svi njegovi vršnjaci volio crtiće, a najviše one od Walt Disneya. Sve je bilo dobro i krasno, ali mu nikako nije bilo jasno kako oživljavaju crtani likovi na filmskom platnu.  Znatiželja je učinila svoje. Jednog je lijepog dana osvanuo u Vlaškoj ulici pred velikim vratima iznad kojih je bila ploča sa amblemom iznad kojega je pisalo Zagreb film. Dakle, tu je tvornica crtanog filma. Na ulazu ga je dočekao vratar kojemu je rekao razlog njegovog dolaska. Očito zbunjen, odveo je mališana u kancelariju u kojoj je bilo nekoliko pisaćih stolova za kojima su iza hrpa papira sjedili djelatnici kojima je objasnio što ga zanima. - Zdravo mladiću, ja sam Duško, koje te dobro donijelo ovamo? - Zdravo, ja sam Željko. Rekli su mi da se tu rade crtani filmovi, pa bi htio vidjeti kak se to dela? - I ti se uputio ovamo da to vidiš na licu mjesta. Znači, da živiš tu negdje u blizini? - Da nije baš jako daleko, stanujem u Medvedgradskoj preko puta Gliptoteke, a idem u Kaptolsku školu u šesti a razred. - Znači li to da voliš crtiće, koji ti se naj više sviđaju? - Naj više volim one od Wolta Disneya, Miki i Mini Maus, Šiljo, Pluto, Pajo patak, pa onda volim vidjeti Mačka Felixa, pa Popaja… - A što je sa našim domaćim crtićima? - O da, gledal sam one od Waltera Neugebauera, s njegovim sam sinom išal skupa u školu Kršnjavoga, pa onda naravno da su mi dragi crtići Zagreb filma, Novinska patka i Veliki miting, Kako se rodio kićo, Začarani dvorac. - Dobro, onda da krenemo od početka. Prije pola godine smo nakon Interpubika i Duge, to su firme u kojima smo počeli radit crtane filmove koje si ti nabrojao na početku, tu u Vlaškoj 70 osnovali ovaj studio Zagreb film. Tu smo napravili Kako se rodio Kićo, Začarani dvorac u Dudincima. Nego, ti pažljivo slušaš, a nisi ponio blok ili bilježnicu da si zapišeš o čemu ti govorim?  - Nisam znal da će mi to trebati. Znate, došal sam samo tak… - Dobro, dobro, ja ću ti to notirati da bi brže išlo. Evo tu u ovoj kancelariji se dogovaramo za slijedeći film i tu se radi sinopsis i režija. Sada ćemo krenuti od stola do stola. Tu su i crtači likova. Ovo su ti dva Zlatka, Bourek i Grgić, a gospona Icu izgleda da poznaš? - Dobar dan gospon Voljevica, da mi se znamo još od Narodnog lista, kad smo stanovali na Mažuranićevom trgu. - Bok željko, baš mi je drago da te vidim. Često te se sjetimo Pavo (Cajzek) i ostali pa znamo propovijedati o najmlađem našem reporteru. Znaš duško, ovaj mali ti je bil naš kolega u Masarykovoj u redakciji, pa smo mu dali i jedan šrajbtiš u našoj kancelariji. Bil je reporter u Narodnjaku i u Globusu. Ti bokca, kak vrijeme brzo leti? - Dobro, idemo dalje. Sada ćemo doći u prostoriju gdje se crtani likovi animiraju, zapravo gdje oni oživljavaju. Radi prirodne mane tromosti našeg oka koje ne može registrirati pokret brži od jedne dvadesetinke sekunde, za pokret našeg nacrtanog lika se ucrtava 20 extrema, kratkih pomaka lika između prve (polazne) točke da one krajnje točke. Dakle, za 1 sekundu treba nacrtati 20 sličica. Što znači da nam je za jedan kratki crtani film trebalo 12.000 do 15.000 sličica, a nadam se da ćemo isprobati drugi način animacije i smanjiti taj broj za više od polovine, znači nekih 5-6.000 sličica. To se radi na ovom tankom papiru kroz kojega se pomoću svijetla ispod staklene ploče na kojoj se crta. Nakon toga, se na svaki taj crtež na papiru stavlja prozirna celuloidna folija, pa se po tragu olovke na papiru, tankom crtom slika kopira na foliju. Kao što vidiš, papiri i folije su u donjem dijelu perforirane, kako bi u cijelom putu crtanja pa poslije do snimanja imali preciznost pozicioniranja crteža. Poslije toge će folije preuzeti koloristi, naime to su oni koji će nanijeti boju na crtež. Prava slika je ona kada okrenemo foliju i gledamo stranu koja je ležala na papiru. Vidiš, ova mlada zgodna cura, ova mlada blondina, nam je najveselija crtačica. To je naša raspjevana Gaby (Novak). U jednom je crtiću dala svoj glas crtanom liku. Primijetio si da se ovdje sve radi u laganim, pamučnim, bijelim rukavicama, kako na foliji nebi ostali otisci prstiju, sve mora biti kristalno čisto. Tako su prošli dio studija gdje se crtaju pozadine i najzad smo došli do jedne velike naprave sa pomičnim stolom na kojemu je bila učvršćena slika pozadine, a ispod stativa na kojemu je bila učvršćena filmska kamera je ploča sa istim šiljcima kao na mjestima za crtanje. Redom su se mijenjale folije i pomicala pozadina, pa se crtani lik veselo skakutajući kretao po cvjetnom proplanku.  - Evo nas Željko pred krajem naše priče. Ovaj se snimljeni film nosi na razvijanje i u montažu, tada se na njega na snimi glazba i zvučni efekti, a poznati glumci hrvatskoh kazališta, posude svoje glasove likovima u filmu. Vratili su se u kancelariju do ulaza da dovrše zabilješke. Uz zabilješke je bilo desetak folija sa nacrtanim likovima iz tek snimljenih crtića i par slika pozadina. Na stolu ih je dočekao sok i čokoladne napolitanke. - Onda, kako ti se to sviđa? Eto, sada znaš kako nastaje i kako se radi crtani film. Sada si vidio koliko vremena i posla treba za jedan kratki crtani film od svega 5 do 10 minuta trajanja. - Sada tek vidim da nam je za ovo trebalo skora dva sata, a ovaj cijeli studio nije tako velik kao što sam mislio. - Da, u pravu si, pa već razmišljamo da se proširimo na neku drugu lokaciju. Najizglednija je Nova ves, ali za to treba vremena i novaca. No, nećemo sada o tome.  Vrijeme je zaista brzo proletjelo. Željko je požurio kući stišćući vrijednu mapu pod rukom. jedva je čekao da u školi svojem društvu iz razreda ispriča o posjeti „Zagreb filmu“. Glas se ubrzo proširio i do nastavnice tehničkog odgoja. Djeca su profačima nadijevali nadimke, tako da su ih među sobom zvali: Cvika (matematika), Stipka (Hrvatski), Paja (direktorica)… a nastavnicu tehničkog i likovnog odgoja „Semaforka“. Tako je „Semaforka“ pozvala maloga u zbornicu na razgovor. - Čula sam da si bio u „Zagreb filmu“ pa bi me zanimalo kako ti je tamo bilo? Nakon što joj je ispričao o svojim novim spoznajama o studiju gdje rade crtane filmove i na koji način oni nastaju, rodila se ideja, ili je ona samo htjela čuti kako ta priča zvuči iz usta maloga dječaka. Naravno, nije pri sebi imao mapu sa uzorcima koje je dobio u studiju od stričeka Duška da joj pokaže. Nije mogla sakriti svoje oduševljenje. - Sutra imamo tehnički odgoj u tvojem razredu. Donesi one slike koje si dobio u studiju, pa ćeš ispričati svojem cijelom razredu kako nastaje crtani film. Tako je mali dečec svojem razredu pričao kako nastaje i kako se radi crtani film. Pred sobom je imao bilješke koje mu je napisao Duško, a riječi je potkrepljivao crtajući po školskoj ploči i pokazivajući im šarene slike na kojima su oni prepoznavali likove iz crtića koje su gledali i veselili se slikama likova koje imaju priliku vidjeti prije nego crtić dođe u kina. Tema je toliko zaokupila učenike da su s velikim interesom pratili izlagane svojeg kompića, iako je za kompletnu temu govorio dva školska sata . Uspjeh je okrunjen time da je mali Željko održao ista predavanja o crtanom filmu svim „višim“ razredima škole na Kaptolu. Taman je trebao započeti sa svojim predavanjem u šestom C razredu, kada se na vratima pojavila Paja sa komisijom od 3 člana koji su obilazili zagrebačke škole i vršili nadzor nad radom profesora i nastavnika. U komisiji je, na veliko obostrano iznenađenje došlo do susreta prof. M: Josipa, bivšeg razrednika, sa bivšim učenikom škole iz ulice Kršnjavoga, Željka. Komisija je po običaju sjela u zadnje klupe na dnu učionice a Željko je pun treme počeo sa svojim predavanjem. Kako se već nakon kratkog vremena zanio u temu, nestala je trema. Na prijedlog komisije, izlaganje se nije prekinulo za vrijeme odmora, pa je drugi sat prije završen za dulji odmor do slijedećeg sata. To je bila prilika da se kratko porazgovaraju razrednik i učenik. - Drago mi je da te opet vidim, a još draže mi je da sam vidio i čuo ovo lijepo predavanje o crtanom filmu, na kojemu ti od srca čestitam. Zaista je dobro i lijepo si to ispričao. Dali bi htio to predavanje održati svojem bivšem razredu u Kršnjavogoj? - Kako da ne. Bit će mi veliko veselje da ponovno vidim svoje staro društvo i bivši razred. Među njima je i moj bratić Jaroslav. To će biti iznenađenje.  Dogovorili su dan i termin prvog predavanja. Kolika li je to bila napetost dok se mali spremao doći u svoj nekadašnji kvarti i školu. Krenuo je dosta ranije, jer na ovako nešto se ne smije kasniti. Već sam ulaz na poznata vrata i poznate hodnike je podizao uzbuđenje, ubrzavao puls. Upravo je počeo veliki odmor. U velikim se koševima po razredima raznosila okrugla peciva, žuti sir i kakao, koji su nam točili u velike bijele bakelitne šalice. U toj gužvi, pozdravljanju i uzbuđenju, netko ga trknuo po ruci u kojoj je držao šalicu i prolio se kakao po njegovim novim trapericama i košulji. Za par minuta će zvoniti početak sata a on se treba srediti. Namočena maramica nije mogla više nego izbrisati kako, ali mokra mrlja je ostala. Sat počinje, a Željko onako mokar izlazi pred razred i nije se puno trebao ispričavati radi svojeg izgleda, kada su skoro svi u razredu vidjeli tu slučajnu nezgodu. Kako je počelo izlaganje, više nitko nije gledao mokre traperice, nego su i ovdje sa stvarnim zanimanjem slušali kako se radi i stvara crtani film. Koliko god su bile interesantne folije sa crtanim likovima, u dijelu izlaganja kada je govorio o crtanju likova, na ploči je na brzinu uz pomoć kružnica nacrtao Miki Mausa, Paju patka (Dsneyeva škola?), a to mu je išlo dobro od ruke. Na završetku predavanja, njegov bivši razred ga je nagradio spontanim aplauzom. Razrednik je ponovio pohvalu svom bivšem učeniku i predložio mu da se isto predavanje ponovi i za druge razrede. To je bila ponuda koja se ne odbija. To je događaj koji se ne zaboravlja.  Danas, preko pola stoljeća kasnije, lijepo je buditi već izblijedjele slike svojih siječanja na djetinjstvo i one koje vežemo uz njih. Pa čak i kada čitam ova svoja siječanja vidim tog klinca, jer vidim sebe, kao da listam stranice nekog albuma, što ih više listam, više slika dolazi iz njega na vidjelo, slike koje sam već zaboravio da postoje, a na njima su oni kojih već odavno nema među nama. U ona davna vremena se rijetko fotografiralo, osim u nekim specijalnim prigodama, a i te su slike požutjele i pobijelile. Nisu u boljem stanju niti one slike iz naših davnih sjećanja, ali su ipak tu, uvijek s nama, sve dok i mi sami ne postanemo samo dio tog sjećanja. |
Ksenija:Dragi ste mi gost!
Terenac
Bilješke iz mog života
