Sretan rođendan Tata
18.11. – pad Vukovara, rođendan mog tate
U što se to čovjek pretvorio otkako postoji? Jesmo li ikada bili nevina bića, bez ijednog zločina počinjenog, barem ne tako strašnog?
Rođendan je po općoj definiciji dan koji obilježava radost nečijeg života, veselje, zdravlje, ljubav i sreću. Moj tata nije znao da će se jednoga dana na njegov rođendan označavati i jedan toliko žalostan i okrutan događaj. Događaj toliko tužan i bolan da kada sam gledala snimke tog dana, da su mi suze navrle na oči nekontrolirano i snažno. Tiho sam ih pustila zbog svega toga, boljelo me gledanje odraslih muškaraca, starih i nemoćnih ljudi, djece, žena, mladića i djevojaka kako plaču za otetim i opljačkanim domom, za nečime što su smatrali svojim sigurnim skrovištem, što su zvijeri oskvrnule prolijevanjem nevine krvi. Što ih je nagnalo da unesrećuju one kojima su tako slični? Ali nisu si slični, mislim da su i prave zvijeri ljudskije od ljudskim monstruma koji su tada uništavali, razarali i ubijali na nečovječan, bolestan i oduran način. Gadi mi se narod, jedan koji se opravdava pred nekim nazovi sucima koji im ta opravdanja prihvaćaju. Koliko je poraza još potrebno? Koliko dugo će tijela zakopana u nepoznatim masovnim grobnicama ostati neispravno otpravljena u drugi život? Koliko majki mora suza prolit za nestalom i ubijenom djecom? Koliko će puta moj tata reći na svoj rođendan: „I to mi je rođendan…“
Jeste li ikada vidjeli odraslog muškarca da plače? Ali ne zato jer si je slomio nogu, ne zbog fizičke boli, već ga vidjeli potpuno slomljenog, beznadnog kako gleda smrti u oči, očekujući konačnu presudu? Kako jeca nad već izgubljenim životom, nad slikom svoje žene i djece, koju bi tako želio poljubiti i pozdraviti se posljednji put sa njima, ali nemože jer su mu slike bačene u blato kroz koje gaze toliki isti kao i taj čovjek, isti beznadni, očajni sa suzama u očima. Ne shvaćam kako oni koji su im oduzimali živote nisu to vidjeli, osjetili. Kako nisu uvidjeli što čine, kako mrcvare život. A ZBOG ČEGA? Ni oni sami nisu znali, nitko to ne zna. Ideja bolesnog uma se ostvarivala na jedini način na koji se mogla ostvariti, na bolestan način. Daljnje borbe su beznadne, jer ako dosada nikakve kazne nisu dostigle one koji ih zaslužuju, kako će onda ikada? Kako si jedan parazit može dozvoliti oduzimanje života u ćeliji dok čeka presudu? Kako sada nije bio toliko hrabar da čeka kaznu kao što je bio kada je klao i naređivao klanja? Kako oni kojima je mjesto da gore u paklu još uvijek bježe? I uživaju slobodu koju nisu niti jednim postupkom u svojim bijednim životima zaslužili?
Žao mi je tata, ovo bi trebao biti dan za tebe, jedan kojeg bi mi slavili u tvoje ime. Žao mi je što je na taj dan zemlja preplavljena osjećajem žalosti i ljutnje prema jednom narodu. Žao mi je što moraš bit praćen bolnim slikama Vukovara na svoj rođendan. Žao mi je što su ljudi i životinje zamijenili uloge. Žao mi je što postoji oružje, rat, vojska i riječ UBITI. Ali mislim da se kriva osoba ispričava. Žao mi je. Sretan rođendan Tata.
