otisak debeloguze u snijegu
fali mi snijeg. baš da. nevolim kad idem doma i onda onaj bljak zvuk kad auto prolazi po cesti. kad snijeg padne, onda se nikaj ne čuje. i sve je melankolično dosadno i razveseli me i najmanja sitnica poput šalice čaja ili neke reklame koju nisam dulje vidjela. volim noćni snijeg, onaj kaj pada po noći, kad nema puno ljudi, a balavurdija je u kući. pa se malo prošetkarat prigušenom ulicom sa narančastom rasvjetom i uživati u laganom slobodnom padu bjelih pahulja koje fakat mirišu na bjelinu...tko zna, možda naletim na dripca... 
uglavnom, dok sve neudate sanjaju o vjenčanju, ja sanjarim o tome kak bi mi bilo lijepo u snijegu. šteta što ne grije, mogla bi ležat u njemu dugo dugo... i valjat se i bacat se i onda se zgražavat nad rupetinama koje sam napravila u snijegu jer sam khm... ovako, nakupila koju kilu koju ofkors vješto skrivam od vanjskog svijeta... moram si počet kupovat malo šire traperice, uske previše naglašavaju... kad sam već kod traperica i linije, kupila sam traperice i uvidjela trenutnu stvarnu situaciju mog izgleda... damn, da su mi barem butine mršave ko što je strukče... ali dobro, još se to da sredit, nije tako kaotično, defcon 5 će biti neaktivan još neko vrijeme... ali što učiniti kada se sjetim samo božičnih kolača i hrane pa se zdebljam pri samoj pomisli od toga?
da počnem razmišljati o anoreksiji pa možda malo smršavim? prestat jest? prestat jest u jedanajst sati navečer? what, what??!! trčala bi, al mi je zima. zapravo i nije, al to zvuči puno bolje od: ne da mi se. da bacim novčič u fontanu? aerobik, pilates, što? kad sam faking ljenčina, ajde me probaj dić sa fotelje. ni ja sama to nemogu. baš sam samokritična danas. jel se kaže samokritična? više nemrem razmišljat, doslovce sam izmoždena. ko nije jel? briga me za druge, ja sam izmoždena. i boli me desna noga. is that a sign God? will the right leg get a bit slimer?? no. 
kako ne bi okolo gledali...
na kraju još jednog napornog dana, nalazim se u crvenom stolcu na kotačiće, krajnje neudobnom, ali to je sasvim nebitna činjenica, jedući sengvič napravljen od odličnog kruha, ali odvratne salame, našla sam se ponovo kritizirati svakodnevni život i ljudsku glupost. savršenijeg primjera ljudske gluposti od politike nisam našla, nudi se sama ko, da izvinete, kurva na čošku ulice. jučer sam se oko jedanaest sati uveče vračala kući sa skupa zboraša (ne političke stranke zbor...) i ugledah mlađahno momčilo kako se bori sa željeznim lojtrama, očajno pokušavajući zalijepiti veliki keseći plakat ive sanadera. pardon, doktora ive sanadera. kada me vidio kako ga onako znatiželjno promatram, kao vuk janje, malo se poplašio i brže otišao do malo udaljenijeg stupa još uvijek me prateći pogledom. naime, čedo je bilo toliko mlado, cirka 13-14 godina, pa me ni ne čudi da se poplašilo dijete, kad je vidilo moju pojavu u jedanajst u noći kak ga gleda. očito ostavljam takav dojam kod stranaca...
da se vratim na temu...
vjerojatno nisam jedina koju neizmjerno iritiraju plakati milih nam zastupnika koji se bore za mrvicu naše naklonosti. fascinantno umjetni osmjesi na njuškama svakog od njih, i iritantan pogled tipa mona lise, jednostavno su kombinacija za rezat žile. o sloganima da ne govorim... idemo dalje.
osim što nas blesičeju s plakatima, tu su fkors i reklame. diš predizbornu kampanju bez marketinških fora? halo? od bakice koja se tješi da bu joj hdz jednog dana ipak dal neku kolko tolko poštenu penziju, do stočara, bivšeg zaposlenika viktora lenca, preko onog kaj si gradi brod (nem pojma kaj on uopće traži u reklami, zerp je tako out...) sve do naših zlatnih sportaša. fesinejting, ekstroudineri... zanima me koje su im aute kupili?
i tako, jedva čekam da se sve to svrši jerbo sam, da izvinete, popizdila...ali, tko više nije?
Sretan rođendan Tata
18.11. – pad Vukovara, rođendan mog tate
U što se to čovjek pretvorio otkako postoji? Jesmo li ikada bili nevina bića, bez ijednog zločina počinjenog, barem ne tako strašnog?
Rođendan je po općoj definiciji dan koji obilježava radost nečijeg života, veselje, zdravlje, ljubav i sreću. Moj tata nije znao da će se jednoga dana na njegov rođendan označavati i jedan toliko žalostan i okrutan događaj. Događaj toliko tužan i bolan da kada sam gledala snimke tog dana, da su mi suze navrle na oči nekontrolirano i snažno. Tiho sam ih pustila zbog svega toga, boljelo me gledanje odraslih muškaraca, starih i nemoćnih ljudi, djece, žena, mladića i djevojaka kako plaču za otetim i opljačkanim domom, za nečime što su smatrali svojim sigurnim skrovištem, što su zvijeri oskvrnule prolijevanjem nevine krvi. Što ih je nagnalo da unesrećuju one kojima su tako slični? Ali nisu si slični, mislim da su i prave zvijeri ljudskije od ljudskim monstruma koji su tada uništavali, razarali i ubijali na nečovječan, bolestan i oduran način. Gadi mi se narod, jedan koji se opravdava pred nekim nazovi sucima koji im ta opravdanja prihvaćaju. Koliko je poraza još potrebno? Koliko dugo će tijela zakopana u nepoznatim masovnim grobnicama ostati neispravno otpravljena u drugi život? Koliko majki mora suza prolit za nestalom i ubijenom djecom? Koliko će puta moj tata reći na svoj rođendan: „I to mi je rođendan…“
Jeste li ikada vidjeli odraslog muškarca da plače? Ali ne zato jer si je slomio nogu, ne zbog fizičke boli, već ga vidjeli potpuno slomljenog, beznadnog kako gleda smrti u oči, očekujući konačnu presudu? Kako jeca nad već izgubljenim životom, nad slikom svoje žene i djece, koju bi tako želio poljubiti i pozdraviti se posljednji put sa njima, ali nemože jer su mu slike bačene u blato kroz koje gaze toliki isti kao i taj čovjek, isti beznadni, očajni sa suzama u očima. Ne shvaćam kako oni koji su im oduzimali živote nisu to vidjeli, osjetili. Kako nisu uvidjeli što čine, kako mrcvare život. A ZBOG ČEGA? Ni oni sami nisu znali, nitko to ne zna. Ideja bolesnog uma se ostvarivala na jedini način na koji se mogla ostvariti, na bolestan način. Daljnje borbe su beznadne, jer ako dosada nikakve kazne nisu dostigle one koji ih zaslužuju, kako će onda ikada? Kako si jedan parazit može dozvoliti oduzimanje života u ćeliji dok čeka presudu? Kako sada nije bio toliko hrabar da čeka kaznu kao što je bio kada je klao i naređivao klanja? Kako oni kojima je mjesto da gore u paklu još uvijek bježe? I uživaju slobodu koju nisu niti jednim postupkom u svojim bijednim životima zaslužili?
Žao mi je tata, ovo bi trebao biti dan za tebe, jedan kojeg bi mi slavili u tvoje ime. Žao mi je što je na taj dan zemlja preplavljena osjećajem žalosti i ljutnje prema jednom narodu. Žao mi je što moraš bit praćen bolnim slikama Vukovara na svoj rođendan. Žao mi je što su ljudi i životinje zamijenili uloge. Žao mi je što postoji oružje, rat, vojska i riječ UBITI. Ali mislim da se kriva osoba ispričava. Žao mi je. Sretan rođendan Tata.
I have exchanged felings for bubbles and baloons
danas mi se smrznula ruka na povratku kući. pješačila sam dobrih pola sata po kiši i mijenjala ruke na dršci kišobrana jer je hladnoća bila preneizdrživa za moje ruke ručice. smrzla sam se kao govance, ali još uvijek mi je zima i jesen draža od ljeta i proljeća. samo po zimi coca cola ima dobre reklame, samo po zimi sve miriše po cimetu, samo po zimi pijem čajeve, samo po zimi nosim šalove. po ljeti da nosim šal, pijem čaj i šnjofam maramice koje mirišu po cimetu, ljudi bi me čudno gledali. a coca cola ne bi opet mogla snimiti reklamu dobru kao po zimi. očarava me fijukanje vjetra. naravno, samo dok sam na toplom u kući, sa muzikom u ušima i odmrznutom facom. i tako, pokisnula sam, očekujem prehladu svake sekunde, evo samo što nije.
uz mnogobrojnu radoznalu raju i ja sam posjetila ovogodišnji interliber. idem već nekoliko godina, pa mi se to već nekako uvuklo pod kožu kao tradišn. pa smo se veselo zaputili ja i dripče ka velesajmu u nove pobjede. mogu se pohvaliti da je lov prošao itekako uspješno. tko bi rekao da knjiga može nekoga ostaviti u takvom dojmu da ju kasnije ide tražiti. ali knjiga je to i zaslužila. lets give a round of aplause for the book! clap clap clap...
jedino su me užasno iživcirale maskote, ne znam čemu plačati ljude da se obuku u idijote i maltretiraju normalne. ali i to je nekima način zarade, pa ne zamjeram pretjerano. ali malo ipak zamjeram. ne znam zašto, ali ne volim ta stvorenja, najradije bi ih počela šutati nogom po njihovim blesavim kostimima, kao u filmu razbacat im letke i histerizirati na njih. ali sam se i ove godine suzdržala. odlučih biti veća ljudina od maskota! in your face mascot!!!
pa tako, vesela i mlada, upućujem se i dalje u bitke sa vremenom i maskotama (krajnje me iritiraju, isto kao i klauni, to objašnjava moj prezir prema ronaldu mcdonaldu...) i veselo skakutajući po hladnoći čekajući da mi se osim ove jedne ruke smrznu i drugi dijelovi tijela, ja ću nastaviti izvještavati o vremenskim neprilikama i prilikama u zemlji, svijetu i okolici.
nakon Hudog Biteka lijevo....
došao je i taj dan, treći jedanaesti, kada se sav svijet pripremao za taj veliki event. the pir. zaključila sam nekoliko veoma bitnih činjenica da bi se slavljenje pira izvršilo uspješno. prvo: treba znat naći salu tj. restoran u kojoj se događa ono najbitnije. naravno da nam to nije pošlo za rukom tako glatko. kako bi i moglo kada se odjednom nađete usred ničega, oko vas samo zvijezde i kukuruz i mrak... samo sam čekala da se pojavi velika leteća kugla ili tanjur ili kako god svemirci izgledaju ovih dana.
dakle, izašavši iz civilizacije, nađosmo se na putu nasred šume i oslanjasmo se na tetu navigatoricu u auta mog zakon tetka. rečeno nam je da je žena uporno govorila "turn left" što je sve nas ostavilo u maloj nevjerici da se naš cilj nalazi baš toliko nalijevo. ali dobro, ona možda zna što govori. ako ne zna, idemo pit u najbližu birtiju! hehe... no da, prošli smo pored sela čija su imena krajnje interesantna, najviše mi je pozornosti oduzeo Hudi Bitek... Hudi Bitek. no dobro, prošli smo uspješno seladi i zaseladi i raznoraznih poljana, šuma i šikara i napokon smo došli na cilj. ušli smo u dvoranu koja mi je nekako previše ličila na vatrogasni dom, valjda zbog mirisa koji se kasnije izgubio, ali na samom početku je bio tako specifičan... no dobro, neću sad u neke detalje, malo sam nezadovoljna sa hranom, možda su i moja očekivanja bila pretjerana, nisam otišla gladna, i stvar je spasio pršut. sjedismo tako, jedosmo, pismo, plesah jako malo jer jednostavno mi nije bilo do nekog plesa, pogotovo ne na "udara u glavu ko šampanjac..." tu me je počela glava boljet i sve skupa je postalo malo prenaporno. baš sam ispala party pooper. ali glavobolja ne bira.
maskota je bila fascinantna, mali stari debeljko sa pivskom škembicom koja zavidno viri ispod istrošene bijele majce na kratke rukave, a prpošno strši iz izlizanih traperica pretvorenih u kaprice samo za tu posebnu noć. naravno, crne nategnute čarape i crni šešir koji bi zapravo jako dobro pristajao mojoj večernjoj odjeći. i manjak zubi sa viškom zadaha iz usta. falilo je samo da pokaže malu crticu ispod kralježnice koja bi naznačavala početak stražnjice. ali, to je sve bilo iz fore. večer je započela razbijanjem čaša u koje se točio šampanjac za ulazak mladenaca, a nastavio se padom torte sa stalka i što je neke još uvijek ostavilo u dilemi, je li ta torta bila fake ili se stvarno radi o baksuzu konobara... to su bili osnovni dojmovi, sve u svemu, pir ko pir. ništa novo, sve staro. ali zaista, dosta toga zasad.
