Vijetnamci idu kroz život kao što voze svoje motore. Idu naprid i ne gledaju ni livo ni desno, a pogotovo ne iza sebe........

Vijetnamski rat, koji je trajao od 1966. do 1973. godine, stanovnici ove zemlje zovu - američkim. O tom ratu se ne priča mnogo; naime, preko dvi trećine današnjeg stanovništva rođeno je nakon 1975. Kada posjetite podzemne tunele u mjestu Cu Chi, pokrajinu Tau Ninh........



200 kilometara široku deltu rjeke Mekong........



čovik nikako ne može a da se ne zapita kako su Amerikanci mislili da bi mogli da pobjede Vijetnamce.......



ubijeno ih je preko tri miliona, i to na najsuroviji način - od napalm bombi do bojnih otrova i raznih kemijskih sredstava.........



manje od pola miliona Amerikanaca nije moglo da pobjedi deset puta brojnijeg neprijatelja naviklog na vruću i vlažnu klimu, močvare i džunglu.

O politici niko ne priča....zanima ih zarada i bolji život.....slobodna ekonomija cvita....novi bogataši u luksuznim autima odavno su zasjenili službene crne volge.....doba rata i represije polako nestaje u magli prošlosti....najveći broj stanovnika Vijetnama su budisti.....na vlasti je i dalje Komunistička partija, koja ima nekih tri miliona članova, što i nije mnogo s obzirom na oko 80 miliona Vijetnamaca.....najveća prepreka još bržem razvoju je korupcija......bez potkupljivanja lokalnih komiteta domaći i strani investitori teško i sporo dobiju potrebne dozvole......

Velika ulaganja dolaze od iseljenih Vijetnamaca, naročito iz bivšeg južnog djela, koji su 1975. pobigli....tada su sjeverni i južni dio zemlje ujedinjeni... amerikanci su, naravno, pobigli podvijenog repa, a Hanoj je postao glavni grad nove velike države....odtada se broj stanovnika skoro utrostručio... bicikle i rikše zamjenili su motocikli i taksiji....država čiji su stanovnici životarili na ivici gladi i egzistencije postala je jedan od većih svjetskih izvoznika riže......

Kad pogledam oko sebe upitam se...

.................U KAKVOJ TO USRANOJ ZEMLJI.ŽIVIM.................