znanje je najveće blago

subota, 27.09.2008.

HOMER

Homer (grč. MźˇÁżÂ / Hómros) ime je legendarnog grčkog pjesnika, za koga se ne zna točno kad je živio, pretpostavlja se negdje u 7. i 8. st. p.n.e., jer su tada dovršeni njegovi epovi „Ilijada” i „Odiseja”. Ime mu se pučkom etimologijom povezivalo sa sljepoćom - grč. A źt AÁö˝, ho mč orMn znači "onaj koji ne vidi". Kao što poznati epigram tvrdi, brojni se gradovi natječu da bi se priznalo da se tamo bio rodio - Smirna, Rod, Kolofon, Salamina, Hij, Arg i Atena.
Zamišljalo ga se kao stara, siromašna i slijepa pjevača koji je putovao i živio od recitiranja svojih pjesama. No, uzevši u obzir Homerovo živopisno opisivanje, malo je vjerojatno da je zaista bio slijep. Također, često se u antičkim djelima govorilo o "slijepcu s Hija". Na tom je otoku postojao svojevrstan kult, takozvana porodica Homerida koja je širila Homerova djela.
Homerov je jezik umjetan jezik koji se nije nikada govorio u narodu. To je stari jonski dijalekt, u kojem ima i novojonskih oblika i eolskih elemenata, ali i atičkih dijalektizama. Problem kod proučavanja Homerova jezika jest taj što se ne zna mnogo o eolskome i jonskome dijalektu u doba nastanka epova te se moramo pouzdati u ono što znamo o njihovim kasnijim oblicima. Svi su epski pjesnici poslije Homera pjevali istim jezikom.
Ovi epovi obiliju formulaičnim načinom izražavanja. Uz stalne epitete (brzonogi Ahilej, volooka Hera, egidonoša Zeus, sjajnošljemac Hektor, sjajnooka Atena, daljnometni Apolon, silni Agamemnon, ljepoobrazna Briseida...), vrlo su česte poredbe koje opisuju događaje, produbljuju ih i rasvjetljavaju mnoštvo pojedinosti. Također se i brojni stihovi ponavljaju i u nekoliko pjevanja. U Homerovu jeziku postoji desetak glagola koji znače "gledati" te brojni atributi za opisivanje mora i bitke, a također su česti motivi gozbe, žrtve, sahrane i naoružavanja. Pjesnik retardacijama postiže usporavanje radnje unutar epova te brojnim epizodama priprema nove događaje - bitke i borbe.
Sam je stil, kako kaže Platon u svojem djelu „Država” na pola puta između pripovjedne književnosti i drame. Ovi su epovi naslijedili od starog usmenog epa veliku ulogu govora, a također je i česta prstenasta kompozicija u kojoj se govor na posljetku vraća na temu kojom je i počeo.
1354. Francesco Petrarca bješe dobio rukopis Homerovih djela i na svoj je trošak potaknuo prijevod Homerovih djela na latinski jezik. To je učinio Leoncije Pilat (Leontius Pilatus) u Boccacciovom domu u Firenci. Djela je preveo doslovno, u obliku latinskoga proznog teksta. Homerova je djela na grčkome jeziku u Veneciji prvi tiskao Aldo Manuzio te ga tako učinio dostupnim talijanskom narodu. Na hrvatski jezik Homerova je dva najznačajnija epa prvi preveo Tomo Maretić.

Homer s vodičem, slika W. Bouguereaua
Homer
Homer, djelo P. L. Rolanda Boj žaba i miševa (’ąÄÁąÇżźĹżźąÇŻą)
Batrahomiomahia govori o ratu žaba i miševa što je svojevrsna parodija „Ilijade”. Jednog je dana žaba nosila miša na leđima preko bare, ali je tada naišla vodena zmije te je žaba instinktivno zaronila, a miš poginuo. To je vidio jedan od miševa te oni odlučuju poći u rat protiv žaba. Baš kao i u „Ilijadi”, bogovi se upleću u rat. Zeus je rekao Ateni da pomogne miševima, no ona je to odbila jer su joj miševi grizli haljine i darove u hramovima. Bogovi odlučuju samo gledati i ne umiješati se, ali na posljetku Zeus pomaže žabama da pobijede tako što je poslao vojsku rakova na miševe. Premda su miševi bili nadomak pobjedi, žabe pobjeđuju uz Zeusovu pomoć te jednodnevni rat završava.
Homerske himne (ŸźˇÁšşżŻ Žź˝żš)
Poznata je i zbirka himni (33) koje su služile kao uvodi, odnosno, proemiji (grč. ŔÁżżŻźšż˝) u recitiranja epova. Prozvane su „Homerskim himnama”, premda je malo vjerojatno da je autor sam Homer. Sadrže himne grčkim božanstvima, a najpoznatije i najduže jesu himne Apolonu, Afroditi, Demetri i Hermesu.

Mala Ilijada (8ťšp źšşÁŹ)
Ep u četiri pjevanja. Govori se o natjecanju između Odiseja i Ajanta, Ajantovom porazu, Parisovoj smrti i Ateninoj ideji o gradnji drvenog konja. Ep se danas često pripisuje autorima Leshu ili Kinetonu.

Razorenje Troje (8ťŻżĹ Ŕ­ÁĂšÂ)
Govori se o rušenju Troje u 2 pjevanja. Ep se danas često pripisuje Arktinu.
Kiprije (šÍŔÁšą)
U 11 se pjevanja opisuju događaji koji prethode „Ilijadi”, svadba Peleja i Tetide, o Parisovu sudu, otmici Helene i pozadini rata.
Natjecanje Homera i Hezioda (łÎ˝)
U ovom se djelu govori o pjesničkome natjecanju u kojem Homer gubi nakon recitiranja ratnih stihova iz „Ilijade”, jer pobjednik mora pjevati o miru, a ne o ratu. Zato je u tom natjecanju ovjenčan Heziod kao pobjednik.
Telegonija (¤ˇťľłĚ˝ľšą, ˜ľĂŔÁÉÄŻÂ)
Ovo je nastavak „Odiseje”, Odisejev i Kirkin sin Telegon dolazi na otok Itaku tražiti oca te u jednom pljačkaškom pohodu ubije Odiseja ne znajući da mu je on otac.
Etiopida (‘0¸šżŔŻÂ)
Djelo govori o Ahilejevu životu nakon onog opisanog u „Ilijadi”, opisuje Ahilejevu borbu s Amazonkom Pentizelejom i etiopskim kraljem Memnonom te njegovu smrt pod vratima Troje nakon što pogiba od Parisove i Apolonove ruke.
Margit (grč. źŹÁłżÂ, margos = lud)
Ep o poluludome čovjeku, svojevrsna komedija.
Osvajanje Ehalije (Oechalias Halosis)
Djelo govori o Heraklovu osvajanju Ehalije i odvođenju Jole. Ovaj je ep utjecao na Sofokla koji piše „Trahinjanke”.
Povratci ili Nostoi (ĚĂÄżš)
Djelo govori o cijelome Trojanskome ratu.


Sačuvani su i neki dijelovi takozvanog epskog kyklosa koji je obuhvaćao razdoblja oko Trojanskoga rata.
Poznati su nam ovi dijelovi tebanskog epskog ciklusa:

Edipoida
U 6600 stihova govori se o Edipu i rješavanju Sfingine zagonetke, o njegovu incestuoznom braku s majkom Jokastom te njegovoj smrti.
Tebaida
U 7000 stihova (saznajemo iz „Natjecanja Homera i Hezioda”) govori se o Tebi, odnosno, o ratu između braće Eteokla i Polinika.
Epigoni
U 7000 stihova govori se posljednjoj bitki u kojoj sudjeluju epigoni, djeca heroja koji su se prije borili za Tebu. Sofoklo obrađuje istu priču u svojoj tragediji „Epigoni”.
Alkmenoida
Malo se zna o ovome djelu. Radnja se odvija oko Alkmenova ubojstva svoje majke koja je bila ubila svoga muža. O tom se ubojstvu propovijeda i u „Tebaidi”.

Prvih 7 stihova Ilijade Homerova su, dakle, najvjerojatnije, ova djela:

Ilijada
Odiseja
Tebaida
Današnja kritika (oslanjajući se na Herodota) osim „Ilijade” i „Odiseje” kaže da je samo još „Tebaida” Homerovo djelo. Počinje slično kao i „Ilijada” i „Odiseja”, invokacijom Muze:
„Tebaida” - Arg mi, boginjo, pjevaj ožednjeli odakle vođe...
„Ilijada” - Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja Peleju sina...
„Odiseja” - O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom...


Aristotel pred Homerovom bistom, djelo RembrandtaTrojanski je ciklus (epski kyklos) sadržavao i „Etiopidu” koja je opisivala Ahilejev život nakon rušenja Troje i njegovu smrt. Grčka mitologija u njegovim djelima dobila je cijeli niz junaka i heroja, od Ahileja do Odiseja. Poznata je izreka kako je Homer dao bogove Grcima.
Aristotel je hvalio Homerovu „Ilijadu” u svojoj „Poetici”, govoreći kako Homer ne pripovijeda čitavu povijest rata, nego izdvaja jedno parcijalno zbivanje i oživljava ga brojnim epizodama. „Ilijada” je "jednostavna i puna trpnja". Za „Odiseju” pak govori kako je kompleksna i "prepletena".
Od rimskih književnika, Ciceron pripisuje Pizistratu cjelokupnu redakciju Homerovih epova te govori da je Pizistrat uredio oni što je bilo pomiješano (primus Homeri libros confusos antea sic disposuisse dicitur, ut nunc habemus). Horacije hvali Homerovu in medias res tehniku te ga naziva učiteljem vrline.
Aleksandrijski su filolozi uz djela objavljivali i sholije, odnosno bilješke uz grčke i latinske tekstove. Najpoznatiji rukopis „Ilijade” - Codex Venetus A koji se čuva u Markovoj biblioteci u Veneciji - govori o Ksenonu i Helaniku iz 2. stoljeća p.n.e. koji su bili postavili hipotezu koja se protivila mišljenju tadašnjeg najznačajnijeg filologa - Aristarha. Prozvali su ih separatistima jer su Homeru priznavali samo autorstvo „Ilijade”, ali ne i „Odiseje”.
U kasnijim je razdobljima, prije buktanja novih rasprava o homerskome pitanju, Homer bio prilično potisnut. Osim nekih obožavatelja (Jean Racine, John Dryden), uglavnom su Homerova djela doživljavana primitivnim i grubim naspram savršenstvu Vergilijeve „Eneide”.
Homersko je pitanje postalo sinonim za rasprave o autorstvu Homerovih djela i njihovoj vjerodostojnosti. Od aleksandrijskih stručnjaka preko d'Aubignaca („Conjectures académiques ou dissertation sur l'Iliade d'Homčre” iz 1664.) pa sve do modernih vremena i djela F. A. Wolfa „Prolegomena ad Homerum” iz 1795. Wolf obnavlja d'Aubignacovu tezu o tome da se Homerovi epovi sastoje od više pjesama, ali ipak tvrdi da je veći dio „Ilijade” vjerojatno ispjevao samo jedan pjesnik. Bio je uvjeren kako Homer nije znao pisati te da su rapsodi prenosili stihove usmenim putem, s koljena na koljeno. Zaključuje kako „Ilijada” i „Odiseja” nisu mogli dobiti konačan oblik, a da nisu zapisane. Zbog toga tvrdi kako je morao postojati niz pjesama i rapsodija koje nisu bile povezane sljedećih petstotinjak godina. Također izlaže i teoriju o spomenutoj Pizistratovoj redakciji. Tek su se nakon Wolfove smrti još više razbuktale sumnje.

Danas postoji mnogo teorija o homerskome pitanju. Neki tvrde da su to sabrana djela brojnih pjesnika, neki tvrde da je samo „Ilijada” Homerova, a neki pak tvrde da je Homer samo razradio postojeće manje epove. Primjerice, Sir John Myres rekao je da je svijet homerskog pjesništva besmrtan upravo zato što nije nikada i nigdje postojao osim u pjesnikovoj mašti.
Jednako umiru oni koji mnogo rade kao i oni koji ne rade ništa.
Svim je ljudima prije ili kasnije Bog potreban.
Zaslužuje prezir onaj koji jedno govori, a drugo skriva u srcu.
Nakon mnogo vremena čak se i u vlastitoj kazni može uživati.
Kada riječ prijeđe preko usana, dio čovjekove duše pobjegne zauvijek i nitko je ne može navesti da se vrati natrag.
Čak i spavanje i ljubav dosade ako ih je previše.
U rat se mnogo ulaže, a malo dobiva.
Jednako je uvredljivo otjerati gosta koji želi ostati i zadržati onoga koji želi ići.
Sudbina je ista za čovjeka i ako se povlači i

- 19:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MRAVOJEDI

Za razliku od ljenivca, druge porodice reda krezubica, oni uopće nemaju zube već samo dugačku njušku u obliku surle koja završava malenim ustima s vrlo dugačkim jezikom. Vrste se veličinom međusobno značajno razlikuju. Dok je dvoprsti mravojed težak samo oko 250 grama, veliki mravojed može čak i premašiti 30 kilograma, i zajedno s repom biti dug i više od dva metra.
Na prednjim nogama sve vrste imaju upadljivo dugačke i vrlo oštre kandže. Njima se koriste za otvaranje mravinjaka i termitnjaka, i za obranu od grabežljivaca. Broj kandži je različit. Dok dvoprsti mravojed ima dvije, veliki mravojed ih ima tri a obje vrste roda Tamandua imaju po četiri. Kandže na stražnjim nogama su daleko manje izražene.
Sve vrste imaju duge repove koji se ponešto razlikuju. Rep velikog mravojeda je obrastao dugom dlakom i djeluje čupavo. Ostale vrste imaju kratku dlaku na repovima koji su s donje strane goli. Goli dio repa je prilagodba funkciji koju ima kod tih vrsta da im služi za prihvaćanje za grane, kao "peti ekstremitet".
Oči su im male i niti jedna vrsta ne vidi dobro, no zato imaju vrlo dobro razvijeno osjetilo mirisa. Ušima se služe kao drugim vrlo dobro razvijenim osjetilom, obje vrste roda Tamandua.
Kao što se razlikuju veličinom i razvijenošću osjetila, mravojedi i nastanjuju različiti životni okoliš. Maleni dvoprsti mravojed živi isključivo na drveću, i hrani se mravima koji također žive na drveću, nastanjujući pretežno šume odnosno šumovita područja. Veliki mravojed se kreće samo po tlu i najrađe se zadržava na savanama, dok su obje vrste tamandua prilagođene i životu na stablima ali i tlu.
Kao što im ime govori, mravojedi se hrane gotovo isključivo mravima i termitima. Kandžama otvaraju mravinjake i termitnjake, te svojim dugačkim (veliki mravojed ima jezik dug 60 cm) jezikom prevučenim ljepljivom slinom, skupljaju kukce iz nastambi. Nakon što progutaju kukce, vrlo mišićav ulazni dio želuca ih zdrobi. U zatočeništvu, jedu i ponuđeno voće.
O razmnožavanju mravojeda ne zna se puno. Nakon skotnosti od 120 do 190 dana, ženka koti samo jedno mladunče. Slijedećih mjeseci majka mladunče nosi na leđima. Dvoprsti mravojed ponekad ostavi mladunče na zaštićenim račvama grane i sama odlazi u potragu za hranom. Veliki mravojed postaje spolno zreo u dobi od dvije do tri godine, a za druge vrste nije poznato. Isto tako, nije poznat ni očeikavani životni vijek mravojeda u divljini.
Mravojede se ne smatra ugroženim, jer žive na vrlo velikim područjima, a pored toga nisu ovisni o isključivo jednoj vrsti hrane, tako da ih se smatra nezahtjevnim. Jedino je veliki mravojed uvršten u popis UICN kao ugrožen.
- 19:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

KINESKI ZID

Prva granična utvrđenja koja potsjećaju na zid nastala su vjerojatno u drugoj polovini 5. stoljeća p.n.e., u razdoblju ratovanja između zaraćenih carstava, a zbog zaštite jednih od drugih. Ovi pojedinačni odjeljci zidova rađeni su od obrađene gline koju su zbog veće izdržljivosti miješali sa slamom.

214. p. n. e. prema naredbi prvog cara ujedinjene Kine, Shi Huang Dija, nakon ekspanzije preko Žute rijeke, počinje gradnja zaštitnih zidova za obranu od naroda sa sjevera. Gradnja zida započela je na sjevernoj granici carstva s oko 300.000 radnika i nepoznatim brojem političkih zatvorenika. Za razliku od ostataka ranije postojećih zidova, ovaj nije građen u dolinama, nego na sjevernoj strani neposredno ispod linije grebena bregova kojima je prolazio. Zbog nedostatka gline, građen je slaganjem ploča prirodnog kamena.

Od tada, zid je bio neprekidno dograđivan i prerađivan, a danas poznati oblik dobio je u vrijeme dinastije Ming, kada je bila zadnja velika faza gradnje. 1493. počela je gradnja Ming zida, radi zaštite od Mongola ali i zbog bolje kontrole trgovine, i nastavljena različitim intenzitetom sve do 17. stoljeća. Putanja zida slijedi linije brdskih grebena, što je naročito zahtjevna i skupa gradnja. Uglavnom je korišten kamen, a vezivni materijal rađen je od vapna i ljepljive riže.

Udaljenost promatračkih kula, koje su integrirane u zid, od kojih je većina visoka 12,2 m, nije bila duža od dvostrukog dometa strijele, tako da ni jedan dio zida nije ostao neobranjen. U svakoj od oko 25.000 tisuća kula mogla se smjestiti manja vojna postrojba koja je mogla biti opremljena zalihama dovoljnim da se izdrži četveromjesečna opsada, a oko 15.000 signalnih tornjeva osiguravali su vezu s glavnim gradom.

Zid se zapravo sastoji od dva zida (vanjski i unutrašnji), s ispunom od drugih materijala, (zemlja, pijesak, glina kao i razni otpaci, ali i tijela poginulih radnika). Prosječna visina mu je oko 16 m, a širina od 5 do 8 m.
- 19:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

VIRUS UBIJA DUPINE U SREDOZEMLJU

Španjolski stručnjaci iz službe za zaštitu mora i podmorja Ministarstva za okoliš i s Instituta za zdravlje životinja u Las Palmasu upozoravaju na pojavu virusnog oboljenja kod dupina.
- 19:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  rujan, 2008  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Rujan 2008 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • znanje je najvece blago

Linkovi

KINESKI ZID

  • Prva granična utvrđenja koja potsjećaju na zid nastala su vjerojatno u drugoj polovini 5. stoljeća p.n.e., u razdoblju ratovanja između zaraćenih carstava, a zbog zaštite jednih od drugih. Ovi pojedinačni odjeljci zidova rađeni su od obrađene gline koju su zbog veće izdržljivosti miješali sa slamom.

    214. p. n. e. prema naredbi prvog cara ujedinjene Kine, Shi Huang Dija, nakon ekspanzije preko Žute rijeke, počinje gradnja zaštitnih zidova za obranu od naroda sa sjevera. Gradnja zida započela je na sjevernoj granici carstva s oko 300.000 radnika i nepoznatim brojem političkih zatvorenika. Za razliku od ostataka ranije postojećih zidova, ovaj nije građen u dolinama, nego na sjevernoj strani neposredno ispod linije grebena bregova kojima je prolazio. Zbog nedostatka gline, građen je slaganjem ploča prirodnog kamena.

    Od tada, zid je bio neprekidno dograđivan i prerađivan, a danas poznati oblik dobio je u vrijeme dinastije Ming, kada je bila zadnja velika faza gradnje. 1493. počela je gradnja Ming zida, radi zaštite od Mongola ali i zbog bolje kontrole trgovine, i nastavljena različitim intenzitetom sve do 17. stoljeća. Putanja zida slijedi linije brdskih grebena, što je naročito zahtjevna i skupa gradnja. Uglavnom je korišten kamen, a vezivni materijal rađen je od vapna i ljepljive riže.

    Udaljenost promatračkih kula, koje su integrirane u zid, od kojih je većina visoka 12,2 m, nije bila duža od dvostrukog dometa strijele, tako da ni jedan dio zida nije ostao neobranjen. U svakoj od oko 25.000 tisuća kula mogla se smjestiti manja vojna postrojba koja je mogla biti opremljena zalihama dovoljnim da se izdrži četveromjesečna opsada, a oko 15.000 signalnih tornjeva osiguravali su vezu s glavnim gradom.

    Zid se zapravo sastoji od dva zida (vanjski i unutrašnji), s ispunom od drugih materijala, (zemlja, pijesak, glina kao i razni otpaci, ali i tijela poginulih radnika). Prosječna visina mu je oko 16 m, a širina od 5 do 8 m.