zmajologija
17.02.2006., petak
pisma iz dubine vremena
|
Iz dubina vremena u naše užurbano danas još uvijek zablistaju ove biserne, tirkizne, oniksne, malahitne, suzne i trpke, riječi osobne i intimne, optočene toplinom ruke koja grije pero, ruke koja piše pismo, ruke koja se obraća, skrovito i beskrajno koncentrirano jednoj jedinoj osobi. Dragulji riječi, dragulji osjećanja, dragulji britkih misli i dovitljivih opažanja utopljeni u niski blage, promišljene i moćne pisane riječi u jednome pismu koje ima svoga jedinstvenog primatelja. Mi možemo vidjeti tu ruku, ponekad prkosnu i inatljivu, katkad mladu i moćnu, katkad sa staračkim pjegama, ponekad buntovnu, često molećivo sklopljenu nad papirom, sklupčanu u kvrgavo klupko kako, mudra, tehnički besprijekorno razrađenim ili pak drhtavim rukopisom, prenosi misao uma i nagnuće srca. Rukom pisano pismo je možda još posljednji oblik ljudske komunikacije koja se izravno obraća samo jednoj osobi, nedodiriva za trećeg, u kojoj se um obraća umu, a srce srcu. Sjećamo ih se još donedavno, do otprilike konca tisućljeća što ga ostavismo za leđima. Ono što ponekad i danas, zaista sve rjeđe, gotovo kao anakronizam, putuje kao osobno pismo, tek je reliquiae reliqiarum jedne kulture ophođenja svojstvene prošlim stoljećima. Otuda drhtaj nostalgije što nas zadesi kad čitamo, pomalo voajerski, knjigu pisama što je držimo u rukama. Pa ipak, to starinsko pismo (tko li ga od nas nije željno iščekivao, a tko li nije barem jedno poslao?) gotovo je dva tisućljeća ljudske pismenosti bilo prevladavajućim oblikom komunikacije. Nakon radosti otkrića slova kao medija sporazumijevanja, čini se da, osim pisma, ni jedna druga radost nije bila tako velika kao radost pisanja pisma izabranoj osobi. Na stranu sve moguće teme kojih su se pisma doticala, a zaista, poput literature, i poput života, nije bilo ničega čega se pismo ne bi moglo dotaknuti, o čemu ne bi moglo relevantno progovoriti, pismo je uvijek u osnovi ono zrcalo u kojem se jednoga dana, nepripremljena, ugledala Alice i onda je prošla kroza nj ušavši u zemlju čudesa. Pismo govori o svome tvorcu ponajviše, a u rukama primatelja postaje obrnuto zrcalo, uvlačeći i njega sve dublje u čudesni svijet razgovora, ma koliko tih i osoban on bio. Ne čekamo li još uvijek, romantično, baš svog pismonošu, svog goluba da jedno takvo pismo donese i da ono sleti u dvorište naše duše? Mi više nemamo vremena sjesti za stol, rastvoriti bijeli list papira, pripremiti olovku i pisati pismo. Naša je olovka postala tipkovnica, a pismo elektroničko. Izvjesno je da su naše poruke i dalje mudre, mučne, tjeskobne, radosne ... no način na koji ih prenosimo je hitar, ne trpi odustajanja, ne računa s kolebanjima, ne podnosi precrtane riječi, sve valja popraviti, urediti i uraditi odmah i sad i trenutno poslati... U rukama, dragi čitatelju, držiš zbirku pisama koja su pisali slavni, svima nama poznati ljudi. Govore li ona o njima stvari o kojima nismo razmišljali, koje nismo znali? Govore! Ova njihova pisma ispisuju tu čudesnu i drugačiju povijest, skrivenu, osobnu, privatnu... I ta bi nam tako decidirano privatna i tako povjerljivo osobna pisma, da su bila dio javne komunikacije mogla dočarati jednu drugačiju ... ne paralelnu, već baš drugačiju povijest čovječanstva. Mogli bismo saznati o naklonostima i sklonostima, o povinjavanjima i potporama, o suglasicama i nesuglasicama, o bjesovima i ljubavima... ponekad tajnim, ponekad skandaloznim, o vjerovanjima, nadama, čežnjama, uvjerenjima, o kulturi pošiljatelja i primatelja... Je li sumnja među ljubavnicima, prijateljima, ikada igdje postigla uvaženije prijestolje nego u privatnim pismima? Je li se ikad o njoj pričalo s toliko osobnoga angažiranja kao u njima? A o drhtajima nesigurna srca? Ili o nastojanjima jednog oca da sinu preda najveličanstveniji od svih darova – mudrost života? Nije li pismo poglavice plemena Seattle velikom bijelom poglavici u Washington stotinjak godina kasnije, kad je već bilo javno tiskano i objavljeno, promijenilo svjetonazor mnogih od nas? Nisu li pisma, jednom objavljena, postajala vrhunskom literarnom porukom? Mnoga od ovdje sabranih ... svjedoče baš o tome. |
- 01:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
0
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
zmajologija je ontologija .... valja nam biti da bismo znali znati da bismo osjećali (ili možda obratno...) osjećati da bismo umjeli |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||