zmajologija
17.02.2006., petak
pisma iz dubine vremena
|
Iz dubina vremena u naše užurbano danas još uvijek zablistaju ove biserne, tirkizne, oniksne, malahitne, suzne i trpke, riječi osobne i intimne, optočene toplinom ruke koja grije pero, ruke koja piše pismo, ruke koja se obraća, skrovito i beskrajno koncentrirano jednoj jedinoj osobi. Dragulji riječi, dragulji osjećanja, dragulji britkih misli i dovitljivih opažanja utopljeni u niski blage, promišljene i moćne pisane riječi u jednome pismu koje ima svoga jedinstvenog primatelja. Mi možemo vidjeti tu ruku, ponekad prkosnu i inatljivu, katkad mladu i moćnu, katkad sa staračkim pjegama, ponekad buntovnu, često molećivo sklopljenu nad papirom, sklupčanu u kvrgavo klupko kako, mudra, tehnički besprijekorno razrađenim ili pak drhtavim rukopisom, prenosi misao uma i nagnuće srca. Rukom pisano pismo je možda još posljednji oblik ljudske komunikacije koja se izravno obraća samo jednoj osobi, nedodiriva za trećeg, u kojoj se um obraća umu, a srce srcu. Sjećamo ih se još donedavno, do otprilike konca tisućljeća što ga ostavismo za leđima. Ono što ponekad i danas, zaista sve rjeđe, gotovo kao anakronizam, putuje kao osobno pismo, tek je reliquiae reliqiarum jedne kulture ophođenja svojstvene prošlim stoljećima. Otuda drhtaj nostalgije što nas zadesi kad čitamo, pomalo voajerski, knjigu pisama što je držimo u rukama. Pa ipak, to starinsko pismo (tko li ga od nas nije željno iščekivao, a tko li nije barem jedno poslao?) gotovo je dva tisućljeća ljudske pismenosti bilo prevladavajućim oblikom komunikacije. Nakon radosti otkrića slova kao medija sporazumijevanja, čini se da, osim pisma, ni jedna druga radost nije bila tako velika kao radost pisanja pisma izabranoj osobi. Na stranu sve moguće teme kojih su se pisma doticala, a zaista, poput literature, i poput života, nije bilo ničega čega se pismo ne bi moglo dotaknuti, o čemu ne bi moglo relevantno progovoriti, pismo je uvijek u osnovi ono zrcalo u kojem se jednoga dana, nepripremljena, ugledala Alice i onda je prošla kroza nj ušavši u zemlju čudesa. Pismo govori o svome tvorcu ponajviše, a u rukama primatelja postaje obrnuto zrcalo, uvlačeći i njega sve dublje u čudesni svijet razgovora, ma koliko tih i osoban on bio. Ne čekamo li još uvijek, romantično, baš svog pismonošu, svog goluba da jedno takvo pismo donese i da ono sleti u dvorište naše duše? Mi više nemamo vremena sjesti za stol, rastvoriti bijeli list papira, pripremiti olovku i pisati pismo. Naša je olovka postala tipkovnica, a pismo elektroničko. Izvjesno je da su naše poruke i dalje mudre, mučne, tjeskobne, radosne ... no način na koji ih prenosimo je hitar, ne trpi odustajanja, ne računa s kolebanjima, ne podnosi precrtane riječi, sve valja popraviti, urediti i uraditi odmah i sad i trenutno poslati... U rukama, dragi čitatelju, držiš zbirku pisama koja su pisali slavni, svima nama poznati ljudi. Govore li ona o njima stvari o kojima nismo razmišljali, koje nismo znali? Govore! Ova njihova pisma ispisuju tu čudesnu i drugačiju povijest, skrivenu, osobnu, privatnu... I ta bi nam tako decidirano privatna i tako povjerljivo osobna pisma, da su bila dio javne komunikacije mogla dočarati jednu drugačiju ... ne paralelnu, već baš drugačiju povijest čovječanstva. Mogli bismo saznati o naklonostima i sklonostima, o povinjavanjima i potporama, o suglasicama i nesuglasicama, o bjesovima i ljubavima... ponekad tajnim, ponekad skandaloznim, o vjerovanjima, nadama, čežnjama, uvjerenjima, o kulturi pošiljatelja i primatelja... Je li sumnja među ljubavnicima, prijateljima, ikada igdje postigla uvaženije prijestolje nego u privatnim pismima? Je li se ikad o njoj pričalo s toliko osobnoga angažiranja kao u njima? A o drhtajima nesigurna srca? Ili o nastojanjima jednog oca da sinu preda najveličanstveniji od svih darova – mudrost života? Nije li pismo poglavice plemena Seattle velikom bijelom poglavici u Washington stotinjak godina kasnije, kad je već bilo javno tiskano i objavljeno, promijenilo svjetonazor mnogih od nas? Nisu li pisma, jednom objavljena, postajala vrhunskom literarnom porukom? Mnoga od ovdje sabranih ... svjedoče baš o tome. |
- 01:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
otok je karakter
|
Nezamisliva je drskost i bahatost skrivenog lica kapitala koji se, pod krinkom dobrobiti za otočane, želi u obliku monstruozne stakleno - betonske konstrukcije instalirati u panoramu grada Visa, na ruglo tisućljetnoj njegovoj građanskoj graditeljskoj tradiciji ... upravo baš u panoramu Visa, jednog od "Bisera Jadrana". Pakleni um koji je smislio ovakvu konstrukciju i koji ju želi vidjeti baš tu u stoljetnom nasadu palmi, a u budućnosti bez palmi , dakako, primjerak je najmonstruozniji što ga ljudski um može zamisliti. Rijetko morbidan projekt buduće ambulante neka bi, ne dao bog, služio kao primjerak otočkoga rugla par excelance! Na sramotu svima nama živućima koji nismo uspjeli spriječiti da nam se kapital dogodi kao pljuska našim nasljednicima... s kojom će sramotno morati dijeliti naše podmukle pinke i sitne političke poene... Sramota je to arhitektima, zaštitarima prirode, stanovnicima otoka, posjetiteljima, svima nama koji otok u srcu nosimo... |
- 01:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #
04.02.2006., subota
leptir kojega je zbunio chat
|
[B] Ljut ko leptir... Ko leptir sam sad ljut! Vidi... odlučio sam te osvojiti. Sad lijepo tu sjedi preda me, a ja ću ti pričati... ... hehehe... rekla si da voliš seks vani, a unutra? Znači kad ti u kući dođe milo, moraš juriti van...? hehehe Ne? Nećeš? ... ali ne mijenjaj sad mišljenje, ma lakše ti je ...dobro se obuci i neka ne traje dugo... čim vidiš da koluta očima – izbij ciglu hehehe... Nećeš? ... što ti sada nisi moja žena pa da se dobro ispr.... hm ... možda popijemo bocu vina i onda se poslije škakljamo... ti mene možeš po tabanima, ako ne voliš škakljanje, mogu ti češati leđa.. hehe Ne? ... da mi kažeš nešto drugo osim ovog glupog «ne», jedan dan ne bih jeo, kupio bih ti cvijeće što sam se ovako od srca s tobom nasmijao... Ne? ... a kažeš mi nemaš djece, pa nemoj se za ovo uvrijediti, pa ajde mene usvoji, evo uskoro dolazim pa da imam gdje leći... i naravno da ću ti biti na usluzi... Ne? ... mislio sam si da voliš tratinčice, nešto tako obično, a ipak lijepo i nenametljivo, stvarno sam mislio... nisi ohola... Ne voliš ih? ... ja sam onaj što sanja sjenke vatre po krivom stropu moga djetinjstva, onaj što se sjeća starca zamrznutih brkova, malih ptičica po zamrznutim staklima moje kuće što grijala se dahom života, i ja sam taj koji bi u tvom krevetu nastavio ovu priču... i ne bi nam se spavalo... Ne? Nećeš? ... ja ti to mogu biti... čvrst i nježan... mogu u očima ti zvijezde tražiti... mogu iz dlana s tobom vino... kap po kap piti... Ne? ... do sada sve sam već doživio s tobom... i smijeh i nadu i radost i želju i strast... ako mi daš broj nazvat ću te, ako mi daš adresu doći ću, ako mi pokloniš suzu sreće, s drugim ću je draguljima ja u srce moje... Ne? Ne daš? ... već sam dosta toga obavio, bio na tržnici, popio s prijateljem kavu u bircuzu, kupio novine i pripremio se za slavljenje vikenda... ali ti nešto važno nisam rekao... kada sam se probudio prvo sam se sjetio našeg smijeha i svega mogućeg i nemogućeg što ga je pratilo... čak sam mislio jesi li palila i upalila auto, je li ti bilo zima... ja znam jednog što bi ti puhao za vrat i zagrijao guzu hehe..., znam jednog što bi ti pošpricao kupaonu, zauzeo najbolje mjesto za stolom i navijao za doručak... četiri jaja molim, špek dobrodošao... a s moje strane išao bi ti tražit neku tratinčicu ako je od ljeta ostala smrznuta, bijela... ... ma da ti lažem o muškoj mojoj strani, neću a i nema smisla... moj ti je prijedlog pozovi me k sebi a onda možeš me iskoristiti da ti dobro izribam stan, prenesem teške stvari, izmasiram leđa, naravno da ćeš gaće svezati na čvor tako da ne mogu dalje, a zauzvrat ti ćeš sada pričati meni... može tako? Da. Može... može tako... ODGOVOR: Ne, ti nisi taj ... ti nisi, priznaj, za to da mi sadiš vrtove i siječeš stara stabla, i loviš ribu... i živu vatru da praviš od borovih cjepanica... ne ne ne, ti nisi taj... DA? ... ja mogu biti nježna i čvrsta, bosa hodat po kamenju, žeravicu u dlanove, kuhati na živoj vatri... umijem to... druge su zvijezde, druge vatre, drugi instinkti i drukčije čežnje i druge topline što nas povezuju... DA? ... ti ćeš meni doći, ti si dovoljno lud, ja to znam jer poznajem sebe... DA? ... ti i ja se ne bojimo stajati! Ni ustajati ponovno i ponovno! DA? ... ja poznajem jednog ludog koji latice zimi pod snijegom i ledom traži bijele samouvjereno... jednog koji misli da je lav u svojemu srcu, a zapravo je onaj koji osvaja prostranstva svijeta, koji je od onih što vode, jer je vodenjak... haha DA? ... vatra je čudo koje me još opčinjava – ona s mora, s neba, u čovjeku... bože ta čudesna vatra gdje li se u tebi krije? ... meni se čini da ti meni takve stvari šapćeš koje ja mogu prepoznati, stvari koje bih ja i opet jednom poželjela, svemu unatoč... jedan život koji ima smisla... DA? ... i požuri molim te, požuri, vani se sprema nevera, pokisnut ćeš, čekam te pod krošnjom pinije, ta gdje si sada? Gdje si? MENE DOZIVAŠ? ... ma znaš što, ne boj se... naći ću ja i posao za tebe .. hehe... ti ćeš samo tako krasan stajati na obali mora, a ja ću prolaznicama naplaćivati ulaznice... i znaš što nisam ja čarobna, ja samo umijem čuti, vidjeti, osjetiti... MA NISAM JA TAJ... ... ja sam samo iznenađena da ti postojiš, da si ti stvarnost, stojim otvorenih usta pred činjenicom da se ti meni događaš... vidim da mi divlje jagode nudiš na dlanu, sićušne, s bisernom kapljom rose na sebi i znam da si ih brao kraj onih rijeka na kojima smo zajedno rasli... sjećam se dječaka koji mi ih je donio i od stida odmah utekao... nisam mislila da ću ikada više sanjati tebe, s onog tamo brda... MA... TI TO MENI GOVORIŠ? ... ti si meni zvonio na vratima i ja sam te uvela... bilo mi je kao da sam dobila božićni dar, smijeh, radost i veselje... ja ću tebi biti iznenađenje, topla kao zagrljaj, mislit ćeš da si ušao u neobičan san... DA? ... ma kako me sad ne vidiš a tako dugo stojim već pod ovim stablom... promrzla... ta gdje si sad? Gdje si sad? Kako me ne čuješ i ne vidiš? Ma to sam ti ja... evo te dozivljem glaaaaaasno... Maaaaaarkoooooo.... daleko se čuje moj glas... čuuuuuješ li meeee? JESI LI TI SIGURNA? KOME TO GOVORIŠ? ... Marko?... Marko s tri rijeke? Ja jesam Marko, ali nisam s tri rijeke i nisam taj kojemu ti govoriš.. ... ne... ne.. ne, ti nisi taj... ti nisi taj... ti nisi taj ... nisi ti Marko, taj Marko... [/B] |
- 17:15 - Komentari (3) - Isprintaj - #
0
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
zmajologija je ontologija .... valja nam biti da bismo znali znati da bismo osjećali (ili možda obratno...) osjećati da bismo umjeli |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||