Zli Liz https://blog.dnevnik.hr/zliliz

petak, 11.11.2011.

Nemaš link, al imaš članak

Nema potrebe da štedimo na blog papiru, zato ćemo objaviti članak u cijelosti.

Napisao Ante Tomić za Jutarnji list, objavljeno 05.11.2011.

GRANDIOZNA POLICIJSKA PREDSTAVA

Dakle, konačno smo je vidjeli. To je ona užasna crvena opasnost kojom nas premijerka plaši. Crvena opasnost ima devedeset godina i umjetne kukove. Avet komunizma je inkontinentna, dementna i na štakama.

O, pa baš mi je drago da smo se upoznali, uzdahnuo sam prije nekoliko dana s vedrim iznenađenjem, gledajući grandioznu policijsku predstavu s hapšenjem Josipa Boljkovca.

Da su specijalci maskirani crnim fantomkama izašli na dvorište vodeći vjevericu s malim čeličnim lisičinama na šapicama, da su domaću patku grubo ubacili u maricu, da su mužjaku sivog ježa krenuli objašnjavati da ima pravo na odvjetnika i obranu šutnjom, a sve što kaže da se može upotrijebiti protiv njega, ne bi me zateklo više od spektakularnog padobranskog desanta elitne antiterorističke jedinice, visokoobučenih komandosa koji su s dugim cijevima priveli jednog pogurenog,ispijenog partizana.

Što su specijalci očekivali, da će im Šesta lička uzvratiti vatru? Da će Sava Kovačević sa šmajserom istrčati iz ljeskova gaja više Boljkovićeve kuće ogorčeno vičući: „Dole mrski zavojevač i njegove domaće sluge!“ Ta-ta-ta-ta-ta...

Odsutnog, praznog pogleda, duhom očitog izgubljeni Boljkovac se na stražnjem sicu stisnuo među stasitim organima reda, čekajući da ga odvedu pred istražnog suca kojemu će odgovarati za zločine prije šezdeset godina. Meni se čini da bi od njega teško izvukli i priznanje što je jučer ručao. Ali, dobro, sudac valjda zna što radi. Odredio mu je mjesec dana pritvora zbog mogućeg...nemam pojma čega. Teško je zaista shvatiti čime je motivirana ova pravosudna odluka.

Bijeg u Meksiko

Argument za pritvor obično je da se izbjegne da optuženi utječe na svjedoke, ali ovdje je zadnji svjedok umro još krajem prošlog milenija. Pa ni mogućnost ponavljanja teškog kaznenog dijela ne zvuči osobito uvjerljivo.

Da mu staviš pištolj u ruke, Josip Boljkovac danas bi s dva metra promašio čitavu Sisačko-moslavačku županiju. Što nam još preostaje? Bijeg?

Sudac možda strahuje da devedesetogodišnji Karlovčanin ne bi umaknuo u Meksiko i tamo započeo novi život pod imenom Don Chico Felipe Cayetano Lopez Martinez y Gonzales.

Brojna pitanja otvarala su se preda mnom dok sam promatrao taj represivni cirkus, neshvatljivo razmetanje mašinkama, pancirkama, crnim maskama i plavim rotacijskim svjetlima zbog jednog uvelog starca koji se više ne može sam popišati, tu neobjašnjivu sudsku neumoljivost da se zatvori osoba na izmaku života, možda samo koji mjesec prije nego što njezin predmet dođe u nadležnost višeg "Posljednjeg suda", na adresi Kraljevstvo nebesko be-be.

Državno nasilje

Ta manifestacija državnog nasilja bila je jednostavno odvratna, ako i uvažite mnoge ozbiljne razloge da se Joža Boljkovac izvede pred sud. Sve po redu da ih nabrojite, oni nisu vrijedni onoga što je policijska i pravosudna vlast učinila. Istina je, za početak, da se taj čovjek tereti za užasne zločine. Izvan je sumnje da likvidacije nedužnih civila nipošto ne smiju ostati nekažnjene. I, napokon, kazna krivice može sustići i nakon mnogo desetljeća, kao što je, bez obzira na njihovu visoku životnu dob i loše zdravstveno stanje, sustigla i Adolfa Eichmana i Andriju Artukovića.

Ipak, ne možete sasvim postovijetiti Boljkovca sa posljednja dva slučaja. U jednoj naoko nevažnoj razlici među njima lijepo se razotkriva bijeda naše policije i sudstva. Jer, vidite, Eichman i Artuković dugo su bili nedostižni ruci pravde, pritajeno živjeli s lažnim identitetima na južnoameričkim i sjevernoameričkim adresama i jedino tome možemo zahvaliti da su tek pred smrt na štakama ušli u sudnicu i drhtavog glasa odgovarali na pitanja tužiteljstva.
Boljkovac je, s druge strane, sve vrijeme, svih devedeset godina, bio tu, uredno prijavljen u matičnim knjigama i glasačkim popisima, s osobnom iskaznicom na ime koje mu je otac dao. Mogli su ga, da im je trebao, naći u telefonskom imeniku, ili dok je plijevio korov u vinogradu, ili nedjeljom popodne sapunicom prao automobil u dvorištu.

Bezbroj je prilika bilo da se on zaustavi, legitimira i ljubazno zamoli da uđe u policijska kola, osobito u posljednjih dvadeset godina, kad se napokon otvoreno počelo govoriti o poslijeratnim zločinima i krenula koncelebrirana misna slavlja nad kraškim jamama s domobranskim i ustaškim kostima.
No, Boljkovca se zbog nečega nije diralo, bio je čak i visoki državni dužnosnik, sjedio je u Banskim dvorima i u Saboru, a da od nijednoga poštenog muškarca ili žene u strukturi vlasti nisi čuo da mu zamjeraju nekakva, kako su ono rekli, ubojstva civila.

To je došlo na red tek kada je tip došao sasvim tjelesno i duševno nemoćan i policija oštroumno primjetila da nema opasnosti od njega jer mu se previše tresu ruke da bi samostalno napunio lovački karabin.

Tek tada su ga došli uhapsiti, ništa ne prepuštajući slučaju, s dugim oružjem i fantomkama preko glava, na konopcima se spuštajući iz helikoptera i čitavo vrijeme na vezi s nadzvučnim lovcima, koji su, ako štogod krene po zlu, u svakom trenutku bili spremni raketama gađati Boljkovićevu klijet.

Politički probitak

Usput, zgodno im se udesilo i da su izbori i da je Tomislavu Karamarku ovakvo nešto trebalo za njegov politički probitak. Ministar je napravio skupu policijsku produkciju samo da bi užicao koji sitni postotak glasačke naklonosti.To je, valjda, nekakva predizborna strategija Hrvatske demokratske zajednice. Jadranka Kosor ide okolo i sve redom otvara, a Tomislav Karamarko ide okolo i sve redom zatvara.

Međutim, pogledajte li bolje, što bi nas ovdje uistinu trebalo impresionirati? Ne znam za vas, ali meni nije bogzna kako uzbudljivo gledati Umri muški s devedesetogodišnjakom kao glavnim negativcem.

Nije baš neki stivensegalovski ili žanklodvandamovski podvig svladati kriminalca s umjetnim kukom.
Osim toga, to je valjda, baš kao i s Ivom Sanaderom, nekakva njihova unutrašnja stvar.

Moj niko nije stradao, uhvatili su svoga. Sadašnji hadezeovski ministar policije namjerio se na bivšeg hadezeovskog ministra policije. Udario hadezeovac na hadezeovca.

I što bi im čovjek rekao na to? Okej, dečki, može. Samo nemojte prskati okolo.

(Jutarnji list)

11.11.2011. u 14:07 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.